Ja u Kranjskoj Gori, a ona u Bormiju. Kako se ne bih sjećao? Bio je to sigurno jedan od njenih najslađih rođendana, sa smiješkom priznaje Ivica Kostelić, kojega smo ulovili na putu prema Madonni di Campiglio u popodnevnim satima ponedjeljka. No, nije to bio običan početak tjedna, nego dvostruka obljetnica njegove sestre: Janica Kostelić slavila je 44. rođendan, ali i "okruglu", 20. obljetnicu njene legendarne, brutalne i nenadmašne vožnje na Sljemenu bez štapa i bez rukavice, koja će vječno izazivati trnce na koži hrvatskog navijača. Kostelići su se, doduše, pobrinuli za još spektakularnih podviga i proslava u petom danu godine, pa su 2003. režirali dvostruko slavlje o kojemu i govori na otvaranju razgovora, kada je sestra u Italiji pobijedila u slalomu na rođendan, dok je brat istoga dana pokorio slalomsku konkurenciju u Sloveniji.
Njegova čestitka na društvenim mrežama - u kojoj sestru od milja naziva "Jack" - u ponedjeljak je prostrujala hrvatskim medijima zbog maštovite Ivičine analogije o Tomu&Jerryju jer za njega, ali i mnoge druge, nema dileme o "najvećoj svih vremena".
- Zašto Jack? Ha, to je moj nadimak za nju. Bilo je Jani, Jaci... Vjerojatno je tako nastalo i Jack. Uvijek kažem isto: u svim sportovima postoje šampioni, istaknuti ljudi, ali ponekad postoji događaji i ljudi koji su nadljudski. Ta vožnja na Sljemenu je bila jedan od takvih događaja, a Janica je jedna od takvih osoba. To je trenutak koji je rezerviran isključivo za ovakve, posebne šampione kao što je Janica. Vjerujem da je takva vožnja bila moguća samo u Zagrebu - govori Ivica dok evocira uspomene na sljemensku jurnjavu za zlatne stranice povijesnih knjiga, ne samo skijanja, nego i hrvatskog sporta.
Vlasnika Velikog kristalnog globusa iz 2011. - koji u svojoj osobnoj kolekciji ima i pet Malih globusa - Hrvatska trenutačno pamti i kao posljednjeg osvajača medalje na Zimskim olimpijskim igrama. U trofejnu vitrinu pospremio je četiri odličja s najprestižnije smotre, sva četiri su bila srebrnog sjaja, a zadnje penjanje na postolje pamti iz 2014. u Sočiju, kada je bio na drugom mjestu u kombinaciji. Za točno mjesec dana, San Siro će se od nogometnog hrama transformirati u polaznu točku novih Olimpijskih igara s ceremonijom otvaranja, a hrvatska olimpijska ekspedicija u spektakl će zakoračiti sa snovima o medalji poslije 12 godina posta.
Skijaške utrke u ženskoj konkurenciji zakazane su u Cortini d‘Ampezzo, a to mjesto Ivica pamti zbog početka kalvarije s ozljedama...
- Tako je. Moj prvi križni ligament je "otišao" u Cortini, tako da ne mogu reći da pamtim to mjesto po dobrome. Staza je prelijepa, meni jedna od dražih za Super-G, ali sam se ozlijedio i nisam baš puno vozio tamo.
Iako priliku za olimpijsku scenu čekaju četiri godine, skijaši u samo jednoj ili dvije minute moraju pružiti "brže, više i jače", u skladu sa sloganom samih Igara. Kako se pripremiti za takav pritisak?
- Olimpijske igre svima nama zauzimaju posebno mjesto u našim željama, u našim mislima. Iako stvarno traju tako kratko, kao što si i rekao, njima pridajemo veliku važnost i ta pažnja je vrlo često dvosjekli mač. Oko toga se čovjek često previše nervira, a treba ostati miran. Meni i Janici je uvijek stalo do tih Igara i do odličja, to je uvijek poseban dan, nije kao svaka druga utrka. I, naravno, u toj pripremi se samo ne smije dogoditi da ste previše nervozni jer to onda omete vašu izvedbu.
Kako se Ivica nosio u toj borbi? Očekivanja javnosti su uvijek bila maksimalna.
- Svaka utrka ima svoju priču. Primjerice, bio sam vrlo nervozan u Vancouveru 2010. prije starta druge vožnje slaloma i na ulasku u startnu kućicu sam čuo prijatelja iz ekipe, Danka Marinellija, koji je viknuo: "Ajmo Ivo!". To me podsjetilo kako smo se uvijek međusobno bodrili na treninzima i u tom trenutku me uspio opustiti, pa sam zamislio da sam na treningu i to mi je jako pomoglo. Jednostavno, u glavi sam se prebacio da sam na ledenjaku i da treniram, da to nisu Olimpijske igre, i to mi je pomoglo da odradim dobru vožnju.
Jeste li s Janicom u djetinjstvu zajedno skicirali maštovite planove o medaljama na Olimpijskim igrama?
- To je oduvijek bio vrlo visok prioritet u nekoj našoj listi želja. Uvijek smo isticali da su Olimpijske igre broj jedan, da je Svjetski kup broj dva, a da su Svjetska prvenstva broj tri.
Ostaje li, dakle, žal za najsjajnijim odličjem vaša najveća neispunjena želja karijeri?
- Ima još neostvarenih želja, ali u svakom slučaju, to je jedna od tih...
Pritisak se od ožujka prošle godine polako preselio na leđa Zrinke Ljutić, koja je u američkoj Sunčanoj dolini odjurila do Malog kristalnog globusa u slalomu, a takav uspjeh, pak, paralelno i povećava očekivanja javnosti i navijača, koje uglavnom tanka linija i jedna utrka dijeli od euforije i depresije...
- Ove sam godine priključen Istoku Rodešu, tako da s njom nisam bio dugo i jako mi je teško govoriti o tome bez uvida u detalje, s te strane je nezahvalno. Vidjeli smo se na utrkama u Gurglu (krajem studenog nap.a.) i tada smo zadnji put malo pričali o tome, nakon toga je ona otišla na turneju u Ameriku i Kanadu. Ona je sigurno sada u značajno drugačijoj situaciji negoli prošle sezone što se tiče okruženja, jer ona sada starta iz druge pozicije, iz pozicije favorita i ta pozicija, odnosno njeni uspjesi, donijeli su mnogo pažnje koja često zna odvlačiti pozornost i nije se lako odmah snaći u toj novoj ulozi. Niti njoj, niti okolini. To mogu reći iz svojeg iskustva, ali siguran sam da postoji još stvari o kojima bi se dalo raspravljati, poput materijala, a u to nisam upućen trenutačno.
No, šanse za medalju na Olimpijskim igrama postoje, definitivno, zar ne?
- Naravno. Uvijek je sve moguće na Igrama. Često pobjeđuju i natjecatelji iz drugog plana ili autsajderi jer svi mogu imati dobar dan. Trenutačno može mirno pogledavati prema Olimpijskim igrama i koncentrirati se na to da se na njima napravi što bolje i da se forma tempira za to.
Niti Janica, pak, nije s bajnom formom sletjela u Salt Lake City 2002., a režirala je povijesnu berbu medalja: ukupno njih šest, od čega četiri najsjajnije.
- Tako je. Može li to pomoći? Može jer se može više fokusirati na trening za Olimpijske igre, po meni je to važnije od percepcije javnosti.
Janičina ostavština i dalje živi, a svjedoči tomu i najsvježija utrka u Svjetskom kupu, u kojoj nije pobijedila Mikaela Shiffrin, pa je ostala na "samo" pet uzastopnih pobjeda u slalomu, dok je Janica potpisala rekord s njih osam. Što Ivica kaže na briljantnu Amerikanku?
- Izvrsna je. Meni to nije nikakvo iznenađenje. Teško je pobjeđivati u serijama, a sve to što ona radi je iznimno, pa tako i ove pobjede. Treba joj skinuti kapu.
Iako je Zrinka udarna zvijezda hrvatske olimpijske posade, na postolja su se u Svjetskom kupu uspinjali Filip Zubčić, Samuel Kolega i Leona Popović, a Ivica savjetima pomaže Istoku Rodešu. Na Olimpijskim igrama ne pobjeđuju uvijek favoriti, a naši aduti vrebaju iz drugog plana.
- Apsolutno. Zlato nerijetko pripadne autsajderu. U to treba ući rasterećeno jer, na kraju krajeva, na Olimpijskim igrama i Svjetskim prvenstvima se broje odličja, nikoga posebno ne treba zanimati nekakav plasman, nego treba ciljati na postolje i medalju. Tako se možete dovesti u situaciju da nemate što izgubiti.
Razgovor smo zaokružili s jednom "bolnom" temom za Ivicu, a to je ukidanje uobičajene kombinacije na Olimpijskim igrama. Dok su u prošlosti skijaši i skijašice jurili prvo u spustu, a zatim u slalomu - i u takvim je utrkama Ivica osvojio tri srebrne medalje na olimpijskoj smotri - na ovim će se Igrama dogoditi velika promjena: jedan skijaš i skijašica će voziti spust, a zatim će drugi skijaš i skijašica voziti slalom. Tri najbolja para u svakoj konkurenciji će podijeliti medalje. Ivice, zaključno mišljenje?
- To je katastrofa. Ona stara kombinacija je mrtva već odavno, a i ovo će se uskoro ukinuti, tako da o tome mislim samo najgore - jasno je poručio i završio Ivica Kostelić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....