Cornelius Poppe/afp/profimedia
13 PUTA ZAŠTO

Janica Kostelić: Željela bih kupiti konja. Zamislite kako galopiram Ilicom i gledam izloge

Donosimo vam jedan od prvih velikih intervjua s najboljom hrvatskom sportašicom svih vremena, objavljen 1998.
Piše: Renata BeluhanObjavljeno: 29. travanj 2023. 11:14

U Sportskim novostima dugi je niz godina subotom izlazila kultna rubrika ‘13 puta zašto’ s intervjuima s najvažnijim osobama iz tadašnjeg sportskog života. Sada se prisjećamo tih tekstova, a danas vam donosimo jedan od prvih velikih intervjua s Janicom Kostelić kojeg je napravila Renata Beluhan 31. listopada 1998. godine.


1. Tvoje dvanaesto mjesto u prvoj utrci Svjetskog kupa izazvalo je lavinu oduševljenja i pohvala. Ali kako si ti sve to doživjela, što misliš o tome sada kad su se dojmovi malo ‘slegnuli’?

- Gotovo i ne razmišljam o tome. Super je bilo u Svjetskom kupu, ali to je samo jedna utrka. Mislim da je oko ovoga nastalo najveće uzbuđenje kada se pogleda što se događalo svih ovih godina, ali zapravo nije to sad nešto krucijalno. Sve je moguće u životu i ni s čim ne treba biti iznenađen. Netko od trenera mi je rekao u Söldenu ‘što će tek biti u sljedećim utrkama sad kad si ih oderala’ te da nemam poštovanja prema zvijezdama. Nije tako. Imam poštovanja, i te kako, jer one su još uvijek bolje od mene. Poštujem njihove utrke, pobjede, jedna tekma sama po sebi ne znači ništa.

2. Tone Vugrinec, veliki skijaški autoritet, rekao je da ga po načinu skijanja i pristupu podsjećaš na Hermanna Maiera. Koliko ti znače takve usporedbe i vidiš li u nekom skijašu ili skijašici svoj uzor?

- Ja sebe nikad, ali nikad, ne bih usporedila s Hermannom. On je ipak čudo od čovjeka, nekaj sasvim posebno. A ja sebe ne smatram posebnom. I ne bih se ni s kim uspoređivala. Ja sam totalno drukčija od drugih. Nemam nekih posebnih uzora, odnosno stalno se pojavi netko čiji mi se stil skijanja sviđa, ali nisu to idoli. Recimo, u veleslalomu mi se strašno dopada Deborah Compagnoni. Čudan je osjećaj da sam u drugom laufu u Söldenu bila brža od nje. Gledala sam poslije nekoliko puta snimku moje i njene vožnje, ona se tako lijepo skija, nikad ne bih mogla reći gledajući nas da sam ja brža od nje, ali, eto, bilo je tako. Od ostalih, sviđa mi se Hermann Maier, prije mi se sviđala Pernilla Wiberg, a posebno Marc Girardelli.

3. Tata je nedjeljivi dio priče o tvom uspjehu. Puno se pričalo i priča o odnosima očeva i kćeri u vrhunskom sportu. Kakav je vaš odnos, kao tate i kćeri, ali i kao skijašice i trenera, može li se to uopće odvojiti?

- Naš odnos? Tata k’o tata - normalno. Tata k’o trener - isto. Tata mi strahovito mnogo znači, s njim se osjećam nekako sigurnije. Recimo, prošle godine kad je tata strgao nogu i nije me mogao pratiti na skijanju, osjećala sam se čudno. Bili su tu drugi trener, ali nije to - to. Sasvim je drukčije kad je tata nazočan, on me najbolje razumije, s njim mogu razgovarati o stvarima o kojima ne mogu ni s kim drugim. A osim toga, kad je tata uz mene i rezultati su uvijek bolji. On je moj trener, ali je u svakom trenutku prvenstveno moj tata. Znam da ga moram slušati, doduše, ponekad i prigovorim nešto. Znam da ne bih trebala, ali izleti mi. No, mi se nikad ne svađamo, jer tata je uvijek spreman čuti i moje sugestije. On je razuman čovjek, nije kao neki drugi treneri. Često sam bila svjedok da skijašice kažu ‘boli me’, a treneri im samo odgovore ‘ma, nemoj se folirati nego skijaj’. Ja čim kažem da me boli mali prst, tata odmah prekida sve. Ili, recimo, kad treniramo na opasnoj stazi, on mi uvijek kaže ‘Janice, to je tvoj život, procijeni sama možeš li to i odluči’. I on poštuje moju odluku, kakva god bila. Svjesna sam da on ima 60 godina i da me neće moći trenirati do kraja karijere, ali za nekoliko godina ću i sama znati što mi treba i neće mi niti biti neophodan poseban trener.

image

Janica Kostelić u 13 puta zašto

SPORTSKE NOVOSTI

4. Mama Marica je jedini dio obitelji koji nije izravno vezan za skijanje. Kakva je njena uloga?

- Da nam kuha. Ma, zezam se. Mama mi jako puno znači. Zato što je ona moja mama, ali i zato što će uvijek učiniti sve da mi omogući da se potpuno posvetim skijanju. Ona će obaviti sve što treba, ona će skuhati ručak, ona će oprati suđe, ona će srediti moje stvari, ona će zapravo obaviti baš sve što treba da bismo mi mogli razmišljati samo o skijanju.

5. Za vas se priča da strašno puno trenirate. Kako izgleda uobičajeni ritam na pripremama, imate li točno određeno vrijeme za buđenje, točno određen sat kad moraš biti u krevetu?

- Uopće ne mislim da mi jako puno treniramo. Prije smo mnogo više. Mislim da sad možda treniramo količinski i manje od drugih, ali kad radimo, onda radimo. Nema zezanja na treninzima. Teško mi je reći koliko točno treniramo. Teško mi je reći koliko točno treniramo, to ovisi od dana do dana, ovisi i o vremenu, o tome očekuje li nas utrka. Ujutro se obično budimo deset minuta prije sedam, ali se svaki dan probudim već u 6:30. I to sama, imam ‘vekericu’ u glavi i ne moram uopće gledati da vidim koliko je sati. Spavanje oko 20:30 sati, ali nije to ‘pod moraš’, mogu ja ostati i duže budna, ali ne želim. Znam da se ujutro moram rano probuditi, da me očekuje trening i da ne mogu maksimalno odraditi zadatke ako sam neispavana. Nije ovo tenis, recimo, ja ne mogu reći danas ću trenirati u pet popodne jer to je nemoguće.

6. Nedostaje li ti ponekad ‘normalan život’ izlasci, imaš li uopće vremena za prijateljice, dečke, za sve ono što je normalno za djevojke tvojih godina?

- Nikada, ali baš nikada mi ne nedostaje ‘normalan život’. Ne bih mogla biti u Zagrebu više od 15 dana. Niti slučajno. Nemam kaj raditi u Zagrebu. Svake godine smo dva mjeseca na moru. Volim more, ali prvih 15 dana mi je super, a poslije poludim, hoću na skijanje. Izlaske ne volim uopće, a osim toga, ne možeš tulumariti čitavu noć i ujutro se skijati. To jednostavno ne ide tako. Prijateljica imam koliko hoćeš i vjerojatno mnogo više nego što bih imala da sam živjela samo u Zagrebu. Posebno sam dobra s jednom Austrijankom, a ima i jedna Kanađanka s kojom se godinama dopisujem. Sad ćemo se možda i vidjeti nakon dugo vremena.

7. Kako ispuniš vrijeme kad nisi na treningu, što najviše voliš raditi?

- Volim gledati filmove na videu, volim voziti bicikl, igrati košarku i rukomet. Zapravo, većina mojih omiljenih aktivnosti vezana je za sport. Volim i ići u šoping, uvijek nešto kupim bez obzira na to treba mi ili ne, ali katkad volim i samo prošetati gradom i gledati izloge.

8. Tata je davno najavio da ćeš jednog dana biti svjetska skijaška zvijezda, ali vaši počeci bili su iznimno teški. Kakve uspomene tebi bude ti dani i jesi li ti vjerovala da bi jednog dana mogla biti skijaška prvakinja?

- Meni je sve to brzo prošlo. Bila mi je to kao nekakva fora. Zapravo, nisam previše niti razmišljala o našim uvjetima niti to sada činim. I zaista se iz toga vremena ne sjećam ničeg posebnog, meni je sve bilo normalno. A to da ću biti skijaška prvakinja? Meni to nikada nitko nije rekao. Odnosno, tata nikada nije došao i rekao - ‘Janice, ti ćeš biti skijaška zvijezda’. Nikad nismo razgovarali na takav način i nikad me nije opterećivao takvim stvarima. A jesam li ja vjerovala da ću biti prvakinja? Sve je moguće. Kad treniraš dobro, kad si potpuno u tome, možeš svašta napraviti. Ako nastavim ovako raditi… Ma, ne želim govoriti da ću biti ovo ili ono, nikad to nisam htjela. Ako dođe, dođe. Ne mogu sad ja reći - bit ću svjetska prvakinja. Treba prvo nešto napraviti, a onda pričati.

image

Janica Kostelić

Don Emmert/afp/profimedia

9. Imaš li neke posebne rituale prije utrke ili možda nešto nosiš za sreću?

- Ne, ne radim ništa posebno ili drukčije od drugih. Jedino… Prije starta obavezno napravim stoj na glavi da mi krv dođe u glavu. To nitko ne radi, ali meni je jako dobro. I da, kad idem spavati, obvezno su u krevetu i tri medeka. Nije to za sreću zapravo, ali nekako se bolje osjećam kad su tu kraj mene.

10. Od koga tražiš savjete, kome ćeš se obratiti za utjehu kad ne ide sve kako želiš?

- Nikome. Ja to sve sama rješavam. Kaj ću druge mučiti svojim problemima. Dobro, tražim povremeno savjete, ali samo kad je skijanje u pitanju. Recimo, u Söldenu sam tražila savjet od Urške Horvat kako je najbolje proći jedna vrata. Ali zapravo sve rješavam sama.

11. Skijanje je iznimno opasno. Pogotovo spust, svake sezone ima mnogo teških ozljeda, a na žalost događaju se i smrtni slučajevi. Bojiš li se?

- Nije to baš strah, više neka neizvjesnost. Ne znaš što te čeka na stazi, ali kad se prvi put spustiš, sve prođe. Ako osjetiš strah, bolje je ne voziti. Znam da se događaju i najgore stvari, ali ne smije se misliti na to. Takav je život. Jednostavno, moraš biti pametan i znati procijeniti koliko možeš. Ako je staza preopasna za tebe, bolje je odustati. Recimo, trenirali smo ovih dana spust s Talijanima na stazi koja je bila strašna. Kad sam došla na start i vidjela kako to izgleda, nisam se htjela spustiti. Ali kad sam vidjela Kristiana Ghedinu i ostale kako se spuštaju, prošao me strah i odradila sam trening kao i oni.

12. U posljednje vrijeme je veliki medijski pritisak na tebe. Što tebi znače svi ti intervjui, slikanja, pohvale?

- Fučka mi se za to. To je dio mog posla, moram to odraditi i gotovo. Makar, nisam baš ljubitelj sve te gužve. Pogotovo kad me počnu slikati, pa namjesti se ovako, pa namjesti se onako, pa pogledaj tamo, pa pomakni se lijevo. Grozno. Ali što se mora, mora se.

13. I za kraj, što Janica najviše priželjkuje?

- Da postanem olimpijska prvakinja, kad-tad. A inače, kad zaradim prve novce, ma ne baš prve, ali kad zaradim dovoljno, željela bih kupiti konja. To bi bilo sjajno. Zamislite, galopiram Ilicom i gledam izloge, ha, ha, ha.

Linker
24. svibanj 2024 12:45