Nije biIa očekivana, ali nije ni potpuno iznenađenje. Srebrna medalja Filipa Zubčića u paralelu, prvoj utrci ove discipline na svjetskim prvenstvima. Dovoljno je dobar, što je pokazao i u nekim prethodnim paralelnim utrkama, da uz punu koncentraciju i neophodnu dozu sreće može biti u vrhu ove discipline i u Cortini se to samo posložilo u pravo vrijeme na pravom mjestu.
Sestra puno pomaže
Bilo je puno zadovoljstva i sreće u ekipi Filipa Zubčića, ali nekog posebnog slavlja nije bilo...
- Ma kakvo slavlje, ja nikad ne slavim. Bavimo se sportom u kojem imaš utrku za utrkom i nema vremena za slavlja. Naravno da smo sretni, jako, ali srijeda mi je dan odmora, pa četvrtak trening i u petak utrka i ne pada mi na pamet niš’ drugo raditi nego se odmarati - već je nekoliko sati nakon završetka srebrnog paralela slavljenik bio u svom uobičajenom filmu.
Čestitalo se, nazdravilo se i idemo dalje. S prvom svjetskom medaljom nakon osam godina i srebra Ivice Kostelića u kombinaciji u Schladmingu.
- Lijepo je što opet imamo medalju, sretan sam što sam ju osvojio nakon toliko godina, ali ja ne živim od statistika i brojeva, ne bavim se skijanjem da nekoga prestignem, da nešto dokažem, nego to radim zbog sebe i svog tima, prvenstveno da smo mi sretni unutar ekipe.
A on je posebno sretan što je u Cortini i sestra Tamara...
- Seka mi puno pomaže.
Odmah po završetku finalne vožnje bio je ljut, ali brzo se vratio u pravo raspoloženje uz pomoć čovjeka koji je uz njega još od 2003., a od 2008. rade “jedan na jedan” kao trener i sportaš...
- Šumi je bio presretan i odmah mi je rekao “kakva ljutnja, daj se veseli”. Ali to je tako, nekakva normalna reakcija sportaša kad znaš da možeš još jače, još bolje.
Šumi je trener Marko Šuman, a buđenje dan nakon što je njegov skijaš osvojio prvu svjetsku medalju bilo je...
- Moram priznati da je osjećaj sjajan, lijepo je sve ispalo - smije se Šuman, koji je u utorak ponovo, kao u nekim prethodnim godinama kad su se tek probijali prema vrhu, bio u dvostrukoj ulozi.
- Serviser Robert Horvat je bolestan pa nije mogao biti s nama od početka, ja sam preuzeo njegovu ulogu za paralel, ali očekujemo Robija za utrke veleslaloma i slaloma.
Priča je jednostavna
Paralel nije bio u njihovom fokusu, odnosno nije imao ulogu utrke u kojoj se ide po medalju, kao što će to biti veleslalom u petak.
- Nije da smo računali na medalju, više nam je bilo da otvorimo SP s nekom utrkom prije veleslaloma, da skinemo presing sa sebe. Da je bila drukčija sezona bila bi to kombinacija, ali kako je Filip bio dobar u paralelu u Lechu rekli smo “idemo probati, nemamo što izgubiti” i ispalo je super.
Za Filipa je priča jednostavna...
- Nemaš kaj tu računati, sve što voziš, voziš da bi bio što bolji, ali da smo dali previše pažnje tome i nismo.
Zagrijavanje u kvalifikacijama mu baš nije “sjelo”, nije tu vožnju odradio kako je htio i to ga je poprilično naljutilo, ali finalni dio je bio drukčija priča. Počevši od osmine finala u kojem se riješio Stefana Luitza, koji ga je dvaput prethodno izbacivao u izravnim okršajima.
- Je, ovo je bila treća sreća i rekao sam si “moraš ga dobiti kako god znaš i umiješ”. I baš sam bio sretan kad sam uspio. Za Rivera Radamusa sam i računao da ću ga dobiti, ali kad sam išao na Meillarda onda je već bilo ozbiljno. On se skijao najbolje na početku, ali sam i ja to dobro odradio i kad sam se plasirao u finale ostalo je odraditi još samo dva dobra “laufa”. Nije mi to baš uspjelo, ali bitno je da je srebro tu.
Sreća nam išla u korist
Pomoglo je što je tri runde do finala započinjao na plavoj stazi, a “uzvrate” imao na crvenoj. Tako je to u ovoj disciplini, i sreća igra veliku ulogu, a ovog puta je bila na njegovoj strani.
- Što se tiče paralela teško je postaviti potpuno pravedni format. Ovo sad s dvije vožnje na svakoj stazi je puno poštenije nego što je bio slučaj lani kad je bila samo jedna, ali teško da obje staze mogu biti iste. Crvena je bila puno brža ovdje na Cortini i ako si prvu vožnju imao na plavoj znao si da ćeš uglavnom “nabiti” suparnika na crvenoj.
Nije najsretnije, ali nije to ni problem skijaša, oni su svoje odradili. S različitim raspoloženjima, doduše. Filipovo je bilo dobro ili kako nam je rekao večer nakon utrke...
- Ja imam svoju medalju i baš me briga.
Teško je pobjeći potpuno od priča o sporijoj i bržoj stazi, one se skoro pa redovito vuku iza paralelnih utrka, ali pravila su takva kakva jesu, utrke su službene, a na skijašima je da se prilagode li ne, smatra Šuman:
- Hendikep od 50 stotinki nakon prve vožnje je uveden, čini mi se, od prvih paralelnih utrka prije nekoliko sezona, a razlog je da drugi “lauf” ne bude dosadan kao što bi bio da netko dobije suparnika s ogromnom razlikom u prvoj vožnji. Uvijek je jedna staza malo brža, ovdje je to bilo osjetno, dok recimo u Svjetskom kupu u Lechu ove sezone su obje baš bile podjednake, mislim da je to bila utrka s najpoštenijim uvjetima što se toga tiče. Ali pravila su takva kakva jesu, svi smo ih znali. Ovaj put je sreća išla u našu korist, drugi put tko zna kako će biti, moraš se prilagoditi i mi smo se u utorak prilagodili.
Jasno je da u veleslalomu Filip ide po medalju.
- Nemamo se tu što lagati ili skrivati. Da, cilj je medalja, a mislim da i u slalomu može napraviti nešto dobro - jasan je trener.
A Filip?
- Idemo uživati, idem se skijati, idemo odraditi što bolje vožnje, a za kaj će to biti dovoljno vidjet ćemo oko 2-3 popodne u petak. Nadam se najboljem, kao i uvijek.
Jednostavno i toliko svojstveno njemu u posljednje vrijeme.
- Kaj bih trebao sad nego uživati? Zdrav sam, dobro se skijam, dobre rezultate radim i nemam se zbog čega nervirati.