Uskom, vijugavom planinskom cestom uz pomoć navigacije, dok su snježne pahulje tjerale brisače na pojačani rad, uspješno smo odradili misiju dolaska u reprezentativni "kamp" u Saalbachu. Dok smo se ispred simpatičnog alpskog hotela nakratko "sudarili" s Alice Robinson, novopečenom svjetskom doprvakinjom u veleslalomu, u predvorju nas je, točno na vrijeme, čekao Samuel Kolega.

U predvečerje muškog slaloma, odnosno završnog dana svjetske smotre u austrijskim planinama, iz hrvatske uzdanice isijava blaga, ali pozitivna nervoza. Uzbuđenje. Stotinke će ponovno biti sudbonosne za odluku o prvaku, a uspije li 26-godišnjak rezervirati medalju, ući će u društvo Kostelića, Janice i Ivice, Filipa Zubčića i Natka Zrnčića-Dima, jedinih hrvatskih predstavnika koji su se na Svjetskim prvenstvima penjali na postolja. Sličan scenarij, dakako, golica maštu i Kolegi.

- Definitivno. To bio velik korak, treba se dosta toga posložiti taj dan, ali sve je moguće. Postolja za mene nisu pravilo, treba stvarno biti vaš dan. Od postavke staze, zdravlja, materijala... Nije to samo tako, taj korak do postolja nije lako napraviti jer ga svi jako žele baš taj dan.

Osjećate li da je vrijeme za "boom", za najupečatljiviji trenutak karijere?

- Jako je gusto sve u slalomu. Primjerice, na treningu neki skijaši koji nisu među 30 najboljih znaju biti brži od mene, onda shvatite da tu stvarno svatko može pobijediti. To treba pokazati na dan utrke, ali vjerujem u sebe.

Dvije trećine kalendarske godine spavate u hotelskim sobama, jesu li vam dojadila ta konstantna seljakanja od smještaja do smještaja? Imate li uopće vremena za druženje ili zabavu?

- Ma nije dosadilo, uvijek se ovako nešto "baci", intervjui ili nešto interno, prođe to sve brzo. Svi smo iz reprezentacije više-manje tu u ovom istom hotelu. Nemamo baš puno slobodnog vremena, večeramo skupa, a i relativno rano idemo svi na spavanje, ja obično oko 22 sata. Popuni se vrijeme u danu, imamo sastanke, analize, treninge... Čak i nismo "mala obitelj", nego možda i veća, ima nas dosta, imamo četiri ili pet stolova u restoranu ovdje. Zajedno smo skoro cijelu sezonu, bez svih tih ljudi iz Saveza i reprezentacije to ne bi funkcioniralo. Naravno, kao obitelj smo, provedemo 200-250 dana godišnje zajedno.

Upravo ovdje, u Austriji, ste i odrasli, a gdje ste prvi put stali na skije?

- Na Sljemenu. No, ovdje sam odrastao, u Innerkremsu. Tu sam išao i u školu, tu sam ozbiljno počeo skijati, tako da postoji ta neka, poveznica s Austrijom.

‘Nadam se da će biti više trenutaka s postoljem‘

U nedjelju ćete ugaziti u peto Svjetsko prvenstvo, po čemu je ovo natjecanje drugačije za vas?

- Na Olimpijskim sam igrama bio dvaput, to sam imao dojam da je sve malo drugačije, ali Svjetsko prvenstvo nisam uspio nikada doživjeti na neki drugačiji način. Nisam dobio dojam da mi je to posebnije od Svjetskog kupa, štoviše, meni su Kitzbühel i Schladming nekako veći od ovog, veći dojam mi ostavljaju, ali ovo je svake dvije godine, pa je rjeđe.

Na postolje ste se popeli početkom tekuće godine u Madonni di Campiglio, probili ste tu barijeru, kakav je bio osjećaj?

- Taj trenutak je nezaboravan, nadam se da će ih biti što više, da ću ponovno možda biti na ramenima drugih ha, ha.

Usprkos dobrom kraju prošle, ali i dobrom početku ove godine, uslijedio vam je blagi pad i par malo nižih plasmana. Što se dogodilo?

- To je ta čuvena forma o kojoj se uvijek priča. Kod mene je bila na vrhuncu baš krajem prosinca i početkom siječnja. Teško je to zadržati cijelo vrijeme. Nisam ništa promijenio, jednostavno su male razlike i ako niste na sto posto, onda se ti plasmani spuste. Treba što prije naći priključak na to što je tada bilo dobro.

Imate li neke interne oklade s kolegama iz reprezentacije prije utrka?

- Slabo, na dan utrke mislim da nismo nikad. Preozbiljno je sve to...

Dobro, onda ćemo se mi umiješati: ako uzmete medalju sada na Svjetskom prvenstvu, fotografa i novinara morate počastiti pivom...

- Dogovoreno, to vam garantiram ha, ha.

Znamo da Zrinka "udara" po gitari kada nije na skijama, a vi? Čime se vi resetirate glavu?

- Ha, ha, svirao sam gitaru kao klinac, ali čak me klavir malo više privlačio. Pokušavam čitati, gledati filmove i serije, čitao sam sada neku znanstvenu-fantastiku, to volim. Od ostalih sportova volim gledati i pratiti nogomet. Dinamovac sam, isto kao i Zubčić. Naravno, pratio se i rukomet, mama mi je bila rukometašica.

Od postavljača pitanja ste stariji tri mjeseca, dakle, jesmo li mi s 26 godina mladi ili stari? Kako se vi osjećate?

- Ha, ha, to je dobro pitanje. U svijetu skijanja, kada pogledate, u prvih 30 su trojica mlađi od mene ako se ne varam, tako da tu jesam u nekim mlađim godinama možda s te strane.

S Ivicom se čujem, ali i on ima svoje projekte, svugdje je, od jedrenja do Velebita, vidimo se s vremena na vrijeme, ali vidim da zagovara povratak Snježne kraljice. Bilo bi lijepo da se to vrati, svi mi bismo se sada htjeli pokazati pred domaćom publikom

Majka je profesorica stranih jezika, otac je matematičar, vama, pak, na skijaškom profilu piše da studirate?

- Ozbiljno? To je krivo ha, ha. Nisam namjeravao nešto upisivati dok skijam. Leona (Popović nap.a.) to radi uspješno, ali meni se to ne sviđa, pogotovo dok se još trebam probijati. Ne bih sada htio na to trošiti živce i energiju. Roditelji su mi puno pomagali dok sam bio mali, njemački jezik sam brzo usvojio kao dijete, od mame preko slikovnica, sada mi je kao hrvatski. Tata je strastveni matematičar, njemu je to život.

U Saalbachu ste prošle godine završili na 18. mjestu u utrci krajem sezone, odgovaraju li vam ovdašnji uvjeti?

- Staza je duga, nije ekstremno zahtjevna, ali treba raditi jako puno po cijeloj stazi. Vjerujem da sam na višem nivou negoli prošle godine, imam i bolji startni broj, tako da to treba pokazati.

Pomaže li vam savjetima brat Elias? Jeste li u kontaktu?

- Naravno, tu je "buraz", u hotelu. Stalno pričamo, treniramo skupa. Svjestan je i on da su to sve sitne razlike, finese. Možda se nešto sitno pogriješi i niste peti nego 17.

‘Zrinka je fenomen, znali smo to prije par godina‘

Puno ste vremena provodili, a vjerojatno i dalje provodite s Kostelićima. Koliki je njihov utjecaj na vaš skijaški put?

- Cijela ova generacija je odrastala kada su bile zlatne godine njihovog skijanja. Kada sam imao 10-11 godina, gledao sam Ivicu kako pobjeđuje. I to vam ostane. Trenirao sam s njima dosta, još otkako sam bio klinac, a Gips (Ante Kostelić, nap.a.) mi je bio trener četiri godine. Skupe se tu radne navike i pristup, svi to više-manje dijelimo, svi smo gledali taj njegov sistem. To je na nas sve ostavilo utjecaj. S Ivicom se čujem, ali i on ima svoje projekte, svugdje je, od jedrenja do Velebita, vidimo se s vremena na vrijeme, ali vidim da zagovara povratak Snježne kraljice. Bilo bi lijepo da se to vrati, svi mi bismo se sada htjeli pokazati pred domaćom publikom.

Da se nadovežemo na Kosteliće, samo su Janica i Ivica osvajali medalje na svjetskim smotrama u slalomu. Ne bi bilo loše ući u to društvo, zar ne?

- Naravno. Kada se sjetim da je Janica osvojila zlata u slalomu i spustu, to je nemoguće, čovječe. Čudo.

Osim vas, tu su Filip Zubčić, Istok Rodeš i ostali dečki. Što u nedjeljnom slalomu mogu "suigrači" iz reprezentacije?

- Istok je u strašnoj formi u slalomu, a iako to na utrkama nije uspio pokazati, na treninzima je jako brz i siguran sam da će mu se to posložiti u ostalim utrkama. Zubo je kompletan skijaš, svestran. U Kitzbühelu je bio deseti, ali s 50 stotinki iza prvog, to je sitna razlika, može definitivno konkurirati za medalju.

Možete li nam vi, iz prve ruke, objasniti fenomen Zrinke Ljutić?

- Da, fenomen. Mi smo to već znali prije par godina, očekivali smo to, a vjerujem da je ona to i osjetila. Svaka joj čast jer je to uspjela pokazati, uspjela je povezivati najbolje vožnje, siguran sam da će biti toga još puno.

Dok nam ovdje, u Saalbachu, iznad glave svake sekunde prolazile stotine gondola i žičara, u Hrvatskoj nemamo puno snijega, a još manje skijališta i (funkcionalnih) žičara, ali svejedno držimo korak s ovakvim, svjetskim velesilama...

- Lijepo je to vidjeti, dolazimo i do postolja, Zrinka i do pobjeda. Pokušavamo se što više boriti s tim silama i ide nam dobro.