Hrvatski skijaši savez objavio je popis reprezentacija za iduću sezonu, a prvi put nakon ‘90-tih godina prošlog stoljeća na tom popisu među imenima trenera ne piše Ante Kostelić. Kraj je to trenerskog puta čovjeka koji je stvorio muškog pobjednika Svjetskog kupa i višestruku žensku pobjednicu, čovjeka koji je Janicu i Ivicu Kostelić doveo do 10 olimpijskih medalja, od čega čak 4 zlatne, do 8 svjetskih medalja, od čega 6 zlatnih, do ukupno 115 penjanja na postolje u Svjetskom kupu i ukupno 56 puta na najvišu, pobjedničku stepenicu.
Sa Sljemena na ‘Everest’
U duši je Gips Kostelić bio i ostao rukometaš, ne jednom je znao reći, bez obzira na sve Globuse, medalje i skijaške trofeje u kućnim vitrinama, “ja ti i danas više znam o rukometu nego o skijanju”, ali je svijet pokorio, doslovno i to nekoliko puta, na skijaškim stazama. Veliki i bogati svijet, bogat i novcem i onim bez čega nema skijanja - bezbrojnim skijaškim stazama. On fakin sa zagrebačkog asfalta, odrastao u podnožju Sljemena s kojeg su njegova djeca krenula i pobijedila sve one odrasle u skijaškim središtima ili neposredno uz njih po Austriji, Švicarskoj, Francuskoj, SAD-u...
Rukomet ostao po strani
Davno, iz današnje perspektive davno, tamo još 1997. ili 1998. prvi put nam je rekao, a u godinama koje su slijedile često je ponavljao zašto je u jednom trenutku života rukomet stavio po strani, iako rukomet nikad nije izašao iz njega, a okrenuo se drugom sportu...
- U skijanju nema varanje, nema suca koji ti može nepravedno oduzeti ili dati loptu, nema interpretacija, samo štoperica koja pokaže koje si vrijeme postigao jesi li prvi, drugi, peti ili deseti i to je to.
S vremenom je shvatio da ni skijanje nije lišeno politike, da i tu ima puno odluka “iz fotelja” koje izravno utječu i upravljaju životom onih koji se spuštaju niz staze i pritom, vrlo često, riskiraju i život, ali ostala je suština. Vrijeme koje pokaže štoperica ili digitalni sat, zanemarite.
- Trenutak kad prođu kroz cilj i vidiš da su prvi, najbolji. Taj trenutak je ono u čemu ja najviše uživam i ništa se ne može usporediti s time.
Trenutak koji je gola istina, potpuna i čista, a sve ostalo je kako on voli reći “podložno interpretacijama”, pa tako i veličina onoga što je trenerski potpisao.
- Ponekad se ipak pitam vide li ljudi doista sve to ili neke stvari vidim samo ja i kako je to moguće.
Nakon svih godina ostala je ta sumnja u njemu “vide li ljudi u Hrvatskoj doista što su je on postigao i još više - razumiju li doista”. Možda i ne razumijemo u potpunosti, teško je razumjeti ono što sam ne živiš, ali nemoguće je ne vidjeti ako gledaš...
Iako, nije ni presudno vide li svi ili ne vide, neke stvari jednostavno ne trebaju stalnu potvrdu, jer su vrijednost jednako jučer i danas i sutra. Bez obzira koliko novog došlo, napravilo se, osvojilo se, one su tu i ostaju kao bezvremenska vrijednost.
Janica, Ivica pa Kolege
I upravo je to Gipsov trenerski rad i to ne u hrvatskim, nego u svjetskim okvirima. Deset olimpijskih medalja i 4 Velika globusa, da ne širimo dalje, upravo su to - bezvremenska vrijednost. I bila bi to i u Francuskoj i u Švicarskoj i u Austriji i u SAD-u, a to što ih je iskovao netko tko je krenuo iz Hrvatske, sa Sljemena, priču samo čini većom.
Ante Kostelić svoju je djecu trenirao od početka, od kad su prohodali, uostalom jednom nam je rekao “izgledat će vam čudno, ali ja sam zamislio za Ivicu cijelu ovu priču i prije nego se rodio”. Ako ste imali priliku upoznati Gipsa, onda znate da nije čudno.
Janica je prestala 2006. i nakon toga se potpuno posvetio Ivici s kojim je bio do njegove posljednje službene utrke, i pobjede u FIS slalomu, 22. veljače 2017. godine. Poklopilo se ili se Ivica potrudio da se poklopi da to bude upravo na Sljemenu. U jesen iste godine Gips je u potpunosti preuzeo brigu o braći Eliasu i Samuelu Kolegi s kojima je bio do kraja ove sezone, ali neće biti u idućoj.
Gipsova odluka? Nije bila njegova odluka, iako bi se to moglo očekivati s obzirom na to da Ante Kostelić ima 82 godine. Gips je želio nastaviti, godinama i svemu ostalom usprkos.