Lucas Braathen ima samo 22 godine, ali i već pet pobjeda u Svjetskom kupu, dvije veleslalomske i tri slalomske, a 11 puta se ukupno penjao na postolje u Svjetskom kupu. Kad to napravi netko tako mlad, onda je jasno da je drukčiji od većine, ali Braathen nije drukčiji samo po rezultatima, on je drukčiji po svemu. Ljubitelji skijanja su odavno primijetili njegove nalakirane nokte, ali kad nije u skijaškom odijelu, onda ga se može vidjeti i u - ženskoj odjeći.
Mama mu je Brazilka, otac Norvežanin, a u svoje 22 godine selio se 21 put, kako je otkrio u velikom intervjuu u kojem je Red Bull predstavio “kompletnog Braathena”, a ne samo onog kojeg vidimo na stazi.
- S obzirom na sve te selidbe dok sam bio klinac, nigdje se nisam osjećao doma. Čim bi se smjestili na jednom mjestu, selili smo se negdje drugdje. Moji su se roditelji razdvojili kad sam imao tri godine i prvo sam živio s mamom u Brazilu, ali onda je otac dobio skrbništvo i preselio sam se u Norvešku. Puno smo putovali, učio sam nove jezike, upoznavao nova mjesta, kulturu...
Nesiguran kao dijete
Sad je, kaže, iznimno zahvalan na tim iskustvima jer su ga “izgradila u osobu kakav je danas”. ali kao klinac...
- Mrzio sam to. I mislio kako je to grozno. Bio sam potpuno nesiguran kao dijete. Gdje god bismo došli, bio sam novi, drukčiji, autsajder. Pokušavao sam se uklopiti, “pokupio” bih lokalni način govora, oponašao ljude oko mene... Kad sam krenuo u srednju školu shvatio sam da nema smisla stalno se iznova prilagođavati. Toliko sam često mijenjao svoju osobnost, svoj naglasak, svoje interese, da bih se potpuno izgubio da sam nastavio to raditi i dalje. Pa sam prestao i umjesto toga naučio biti svoj.
Otac ga je naučio skijati, ali skijaška karijera nije bila ni jednom ni drugom u planu.
- Nikako. Moj otac je bio skijaška skitnica, jedan od onih koji su se selili sa skijališta na skijalište kad god bi dobili novi posao. On je samo htio biti sa mnom na snijegu, uživati i putovati svijetom.
Malom Braathenu skijanje nije bilo nikakav užitak, ne u početku.
- Isprva nisam mislio da je to uopće fora i pokušavao sam smisliti svakakve izgovore. Najčešće sam tvrdio sam da nisam stvoren za hladnoću budući da sam polu-Brazilac.
A onda se dogodila promjena...
- Imao sam nekih 8-9 godina i vidio grupu skijaša na treningu. Rekao sam ocu da i ja želim tako brzo skijati. Do kraja te zime toliko sam volio trenirati da nisam želio prestati, pa je otac tražio način kako da mi osigura trening i tijekom ljeta.
Zapravo je taj prvi ljetni trening odredio put malog Lucasa, a on je prvi put bio - doma.
- Kamp je okupio mlade Norvežane iz svih dijelova zemlje. Prvi put u životu nisam bio autsajder. Svi su bili autsajderi. Svi su govorili nekim čudnim dijalektom koji drugi nisu znali i odjednom je postalo fora biti drugačiji. Zato sam se zaljubio u ovaj sport. Ne zbog plavih i crvenih vrata.
Zaljubio i ostao u skijanju.
- Sljedeće jeseni otac me odveo na Hintertux ledenjak, a tamo su bili ljudi iz Austrije, Švicarske, Italije, SAD-a, Njemačke... i meni je to bilo super. Tada sam prestao igrati nogomet. I da, sanjao sam kako ću postati najbolji na svijetu, ali želio sam biti najbolji na svijetu u sportu koji mi je omogućio da budem ono što jesam.
Odupiranje pravilima
Svoje uzore nikad nije tražio u skijanju, nego izvan njega. Isto je i s inspiracijom.
- Moji prijatelji su moja inspiracija. Oni su umjetnici, glazbenici, fotografi, neki studiraju ekonomiju, neki rade. Svi su tako različiti i toliko toga učim od njih. Ponekad me ljudi pitaju tko mi je uzor, očekuju da ću reći ime nekog skijaša, a ja kažem - Steve Jobs. I ne šalim se, Steve Jobs je moj uzor jer se odupirao strogim pravilima koja su vladala u konzervativnoj računalnoj industriji tog vremena. Puknuo je i samo nastavio s onim u što je vjerovao.
Ali ipak ima i sportski uzor, a pronašao ga je u košarci. Iako tu nije bitna košarka.
- Dennis Rodman. Za mene je Rodman oličenje sportske zvijezde koja radi stvari na svoj način. Igrao je za najveći košarkaški tim na svijetu i imao je oči svijeta uprte u njega, ali nije ga bilo briga. Uostalom, on je bio taj koji je morao skakati, a ne novinari, ne trener, ne klub. I meni je tako. Članovi obitelji, treneri, učitelji, škole, savezi... Svi imaju svoje mišljenje. I moraš ih sve poslušati. Ali moraš sam odlučiti. Jer sam si na startu. I samo ti možeš pobijediti u utrci.
Reći će kako ima sportske ciljeve, ali nije mu najvažnije koliko će medalja ili pobjeda osvojiti. Odnosno, to je samo dio njegovih ciljeva, najvažniji cilj mu je...
- Želim promijeniti ovaj sport tako što ću biti svoj. Ne želim obuzdavati svoju osobnost samo zato što sustav to od mene očekuje. Ili skijaška javnost. Ili norveški tisak. Ne želim da mi se diktira kako se moram ponašati kao skijaš. I nadam se da ću tako nekome biti inspiracija. Dječak koji želi nalakirati nokte, možda bi se mogao odvažiti na to, baš kao i ja. Dječak koji se želi odijevati ženstveno, možda će se i odvažiti na to. Ili zauzeti određeni politički stav, čak i ako ljudi oko njega ne dijele njegovo mišljenje. Sportski svijet često je vrlo konzervativan, strog, ograničen. Nisam dovoljno jak da nas sam riješim ovih okova, ali ako mogu poslužiti kao inspiracija da sport učinim malo tolerantnijim, šarenijim i raznovrsnijim, to bi me učinilo puno sretnijim od bilo koje sportske pobjede.
Moda je subjektivna
Što ne znači da ga ne smetaju ili ne bole ružne reakcije.
- Lagao bih kad bih rekao da mi ne smeta. Imam svoje dobre i loše dane i ranjiv sam kao i svi. Ako mi netko napiše da se “oblačim tako gay da bih se trebao ubiti”, to me natjera na razmišljanje. Nije da dobivam previše takvih ružnih poruka, ali sve su brojnije otkako sam naučio biti iskrenija prema sebi u javnosti. Na startu ove sezone sam osjećao kao da me svi gledaju, mnogi od njih negativno. Želim tim ljudima pokazati da nisu u pravu, da me to što se oblačim i izražavam kako želim ne čini lošijim skijašem. Ako uspijem biti svoj i biti uspješan, onda mogu promijeniti ovaj sport.
Skijanje je njegov život, ali daleko od toga da je cijeli njegov život.
- Za mene je skijanje samo jedan od mnogih izvora sreće, a svakako želim zadržati i ostale izvore. Da je skijanje bilo sve što sam imao u životu kad sam se ozbiljno ozlijedio prije dvije godine bio bih jadan. Ali imao sam sve druge stvari koje su me zanimale.
I moda je jedna od njih, a pritom voli posegnuti u “ženski ormar”.
- Moda je subjektivna i to mi se sviđa. Skijanje se vrti oko stotinki, postolja, pobjede. Ja tražim potpuno suprotnost u drugim svjetovima unutar mog života i tamo se želim izražavati onako kako želim. To mi treba da bih bio dobar skijaš.
I zato kad završi skijaška sezona Braathena ćete prije sresti na nekoj plaži, izložbi, na koncertu, nego na ledenjaku.
- Kad sezona završi moram što prije imati mogućnost udaljiti se od svog života profesionalnog sportaša kako bih se kasnije vratio motiviran. Svaki dan koji provedem s prijateljima koji nemaju veze sa skijanjem čini me boljim skijašem. Svaki dan kada mogu biti svoj, obući se ženstveno, surfati, klizati ili otići na izložbu iskustvo je koje mi pomaže i u mom sportu.