Prije sada već i više od 10 godina sjedio sam u društvu jednog velikog nogometaša - Zvonimira Bobana. Kako to već biva u razgovoru nogometaša i sportskog novinara teme su u pravilu nogometne, ali često smo znali ući u duboke rasprave i u ostalim sportovima. Tog smo se dana dotaknuli Janice i Ivice Kostelića.
”Janica i Ivica su svjetska čuda, idu u krug najboljih skijaša svih vremena i najboljih hrvatskih sportaša svih vremena. Međutim, ima još sportaša u svijetu čiji su rezultati nevjerojatni i čije su sportske priče jednako nevjerojatne. Zato kad pričam o Ivici i Janici uvijek u sebi nosim misao kako su njihove pobjede i medalje ustvari priča o Anti Kosteliću. Jer to što je on odlučio napraviti sa svojom djecom za mene je najnevjerojatnija sportska priča za koju sam ikada čuo.”
Puno emocija
Ante Gips Kostelić dobio je prije nekoliko dana nagradu Hrvatskog skijaškog saveza za životno djelo. Bilo je jako emotivno u dvorani u Westinu. Gips na bini, Janica u prvom redu, Ivica na video linku u Semmeringu. Premijer Andrej Plenković održao je lijep govor, pokazujući koliko poznaje sport i koliko cijeni sve što Ante Kostelić napravio u sportu.
Gips je pak bio vidno uzbuđen. Nikada nije volio ceremonije, ali ova je bila nešto drugačija. Kao da je barem na nekoliko minuta dobio spoznaju da postoji jedna velika skupina ljudi okupljenih u dvorani, koji prepoznaju vrijednost i veličinu njegovog skijaškog puta. Koja je - kako je i Boban rekao - u krugu najnevjerojatnijih u povijesti sporta.
Veliku je svečanost svojim dolaskom, a onda i nadahnutim govorom uveličao i profesor Igor Jukić, jedan od najpriznatijih hrvatskih stručnjaka za kondiciju sportaša. Nakon priredbe zastali smo na koju minutu te mi je u uho ubacio nekoliko rečenica koje su me dodatno potaknule na pisanje ovog teksta.
”Kad pričamo o uspjesima hrvatskog sporta onda u pravilu govorimo da smo čudo, jer smo tako mali i siromašni. Pričamo o neupitnom talentu naše djece, pričamo o i pobjedničkog, ratničkog karakteru koji su Vatreni tako zadivljujuće prezentirali u Kataru. Međutim, moj je dojam da ipak premalo pričamo o - znanju. O trenerima koji stvaraju te svjetske sportaše i o znanju koje imaju, jer bez tog znanja ne bi bilo takvih rezultata”, kazao je profesor Jukić.
U pravu je, naravno, u vrhunskom sportu bez trenera sa znanjem nema rezultata. Mi ih imamo napretek. Kostelić, Rudić, Dalić, Červar, Vlašić, Blažević, Bralić, Tucak, Novosel, Ivančić... I još desetke i desetke njih, znanih manje ili više. A tako ih lako zaboravimo, čim se sjaj medalja koje su osvajali s vremenom malo ugasi...
I među svim tim trenerskim velikanima priča Ante Kostelića potpuno je drugačija, ona je čisti unikat. Gips je bio vrhunski rukometaš, te odličan rukometni trener. Nikada nije bio ozbiljan skijaški natjecatelj, a trenerska diploma učitelja skijanja - neka se ne ljuti -. ne djeluje baš kao ozbiljan argument s kojim imaš pravo računati da ćeš stvoriti vrhunske skijaše. Gipsa to nije omelo. Odlučio je svijetu pokazati kako se stvaraju ponajbolji skijaši u povijesti ovog velikog sporta.
50 šilinga dnevno
Govoreći na spomenutoj ceremoniji Gips je istaknuo da je hrvatska skijaška povijesti počela mnogo prije obitelji Kostelić. Ne sumnjamo da je, ali nikada prije Janice i Ivice nismo osvojili ni bod u Svjetskom kupu. Tek je Vedran Pavlek bio “simpatičan” skijaš koji je nešto pokušavao. Skijanje je na ovim prostorima kroz povijest bilo rezervirano ekskluzivno za Slovence.
Hrvatska nije imala - niti i danas ima - ozbiljnu skijašku stazu. Jedna na Sljemenu, jedna na Platku, u neka ne tako davna vremena i jedna na Bjelolasici. Sve zajedno - skoro pa ništa!
Skijanje je i vrlo skup sport. Ante Kostelić nije bio bogat čovjek niti je imao mecenu koji je bio spreman financirati njegov skijaški projekt. Vjerojatno se Gips nije ni usudio doći u ozbiljnu instituciju i prezentirati ga jer bi ga vjerojatno proglasili - luđakom. Sjesti u stari automobil i odvesti dvoje malene djece u neizvjesnost i hladnoću Alpi, bez novca, bez pratnje, bez iskustva...
”Visoko gore na 3000 metara, u hotelu bez televizije, u sobama bez prozora, spavali smo na podu i jeli špek i luk za 50 šilinga dnevno.”
Tako je Ivica Kostelić napisao na svom Facebook profilu nakon što mu je otac dobio nagradu za životno djelo. Nije to bio jedan dan, ili tjedan. Tako je bilo mjesecima, a bilo je i razdoblja u kojima se nije imalo ni za sobu bez prozora ili kreveta. Spavali su u šatoru. Otac koji je skijaški učitelj, a ne trener, i dvoje dječice, iz zemlje koja skijaški nije imala ništa. Ni tradiciju, ni staze, ni trenere, ni novce... Teško je zamisliti jesu li Gipsa tih godina većim čudakom doživljavali oni koji su ga doma poznavali, ili stranci koji su njega i djecu viđali po skijaškim stazama.
Zlatko Dalić i Vatreni napravili su čudo u Kataru uzevši drugu svjetsku medalju u nizu, svrstavši tako Hrvatsku na kartu ekskluzivnih svjetskih nogometnih sila. Međutim, mi smo sjajne nogometaše imali još i prije 2. svjetskog rada. Nikola Bralić niže čuda s Valentom i Martinom Sinkovićem, ali Hrvatska je prve veslačke medalje slavila davne 1952. Rukomet, vaterpolo, atletika, tenis, plivanje, boks... Sve je sportovi u kojima postojimo niz godina, u kojima smo odškolovali i nisku vrhunskih trenera.
Samo u skijanju nismo imali - ništa, ali baš ništa. A Gips je to u nekoliko godina promijenio iz korijena. Praktički golih ruku održao je skijašku lekciju kompletnom svijetu.
Držeći govor Gips je naglasio okupljenima da postoji Francuska akademija znanosti, umjetnosti i - sporta. I da bi se svi zajedno trebali upitati zašto je to tamo tako. U Hrvatskoj postoji samo Akademija znanosti i umjetnosti.
Unikatno znanje
Treba li njoj biti sport neka odluče oni koji su za to nadležni. Mi koji znamo vrijednost sporta samo ćemo im poručiti da bi trebalo pronaći način na koji ćemo znanje koje imamo u sportu na najbolji mogući način sačuvati i prenijeti generacijama koje dolaze. Jer znanje koje ima Ante Kostelić unikatno je u svijetu sporta. Kao i znanje mnogih hrvatskih trenera.
Na Ivičinom Facebook profilu vidio sam više od 300 poruka ispod teksta o nagradi za životno djelo koje je dobio Gips. Poruke su to ljudi iz cijelog svijeta. Ne znaš koja je ljepša i snažnija. I kako u mnogima od njih piše, nagrada koju je Gips Kostelić dobio samo je simbolika za ono što je dao svojoj domovini i ljudima koju u njoj žive. Beskrajni ponos, zahvalnost i inspiraciju za sva vremena. I dokaz kako je u životu sve moguće ostvariti, pa i tamo gdje se to po svim sportskim standardima čini nemogućim...
Da, to je ta veličanstvena priča o Anti Gipsu Kosteliću. Janica i Ivica njegovo su remek djelo...