Kad je u proljeće 2020. saznao da više neće biti član hrvatske skijaške reprezentacije Matej Vidović je bio puno bliže prestanku skijanja nego nastavku. Rekao je to otvoreno i u intervjuu za Sportske novosti prošlog travnja...
- U razgovoru s Vedranom Pavlekom, kad mi je priopćio odluku, rekao sam da su veće šanse da prestanem skijati, nego da nastavim. Ali, kad sam stao i razmislio, odlučio sam da ću sve što sam zaradio od skijanja uložiti u sebe i pokušati izgurati. Nisam ni u jednom trenutku sumnjao u sebe, znam što želim. Zamolio sam svog tatu koji se puno žrtvovao tijekom godina da mi pomogne još jednu sezonu, da probamo izgurati jer osjećam da to nije to, da imam još nešto za reći, da nisam gotov. Vjerujem da sam puno bolje skijao na kraju sezone i zato sam uvjeren da mogu još.

SRDJAN VRANCIC/CROPIX

Treba imati i malo sreće

Devet mjeseci kasnije na Sljemenu se “rodilo” to o čemu je pričao. Pokazao je da je bio u pravu kad je rekao “osjećam da imam još nešto za reći”. Ne samo da je nakon mjeseci u kojima su otac i on bili uglavnom “sami svoji majstori”, u kojima je izvjesna bila samo neizvjesnost, ponovo ušao u drugu vožnju slaloma u Svjetskom kupu, nego je ostvario najbolji rezultat u karijeri - 12. mjesto.

Za ući u drugu vožnju utrke Svjetskog kupa s visokim startnim brojem moraš imati i malo sreće, moraju biti takvi uvjeti na stazi koji to omogućuju. Na Sljemenu vremenski uvjeti nisu išli na ruku skijašima, nije to bila staza koja je mogla bez grba, žljebova i neravnina izdržati do visokih brojeva. I premda su svi naši skijaši cijeli život trenirali u svakakvim uvjetima, premda je Matej između dvije vožnje rekao “ja volim ovakve uvjete, maglu, kišu snijeg, nek’ bude i gore” ovog puta je ulogu one “mrvice sreće”, koja mora biti na tvojoj strani i kad daš baš sve što možeš, na sebe preuzela dužina Crvenog spusta.

Ovo definitivno nije jedna od najtežih staza u Svjetskom kupu, ali svojom dužinom “ubija” skijaše, a u srijedu je baš tom svojom dužinom dala priliku i Mateju i Samuelu Kolegi da se izbore za drugu vožnju. Ivica Kostelić je nedavno izazvao kritike nazvavši staze u Madonni i Alta Badiji “Mickey Mouse stazama”, ali se i na ovom primjeru vidi koliko je bitno da nešto na stazi radi razliku. U Zagrebu to nije bila težina staze, ali jest dužina.

I što sad čeka Mateja Vidovića? Uoči utrke na Sljemenu je rekao...
- Uspio sam iz glave maknuti tu brigu o novcu. Jednostavno, dok ga ima - ima. Sponzor? Nemam ništa, teško je u ovim trenucima pronaći sponzora.

Nikad nije skijao bolje

Za 12. mjesto u Zagrebu je zaradio 1.500 švicarskih franaka, 10 posto od toga se kao i svi skijaši i skijašice koji su bili u 30 na Sljemenu, odnosno unutar nagradnog fonda, odrekao u korist ljudi pogođenim potresom. Usput, za 12. mjesto bi u svim slalomima ove sezone zaradio isti iznos, osim u Kitzbühelu gdje bi za ovaj plasman dobio 3672 švicarska franka.
U nedjelju ga čaka nastup u Adelbodenu, iduće nedjelje u Wengenu, pa dolaze Kitzbühel, Schladming, Chamonix, Svjetsko prvenstvo u Cortini d’Ampezzo u veljači...

Postoji li mogućnost da se Matej Vidović već tijekom ove sezone vrati u okrilje reprezentacije?
- Da. Ako nastavi s ovakvim rezultatima - jasan je odgovor Vedrana Pavleka, direktora naših reprezentacija.

Neće to biti lako, mislimo na rezultate, jer za napredak na startnoj listi mu treba ponavljanje ovakvog ili sličnog rezultata, ali ono što mu ide u prilog je ono što smo ovih dana čuli ne samo od njega “u životnoj sam formi, iako ne volim pričati takve stvari”, nego i od ljudi koji su ga u posljednje vrijeme gledali na treninzima...

- Nikad nije skijao bolje.