Iako ju je život odveo daleko od Hrvatske, u danima kad se održava Snježna kraljica, znamo gdje je možemo naći. Svaki početak godine Ane Jelušić rezerviran je sljemenske slalome, za vođenje press-konferencija i pomaganje u svemu što je potrebno.
- Kako bi mi godina počela nego uz Snježnu kraljicu - smije se Ana i prisjeća se dana kada je sljemenske utrke dočekivala kao skijašica.
- Vrlo često mi se dogodi da imam osjećaj da se to događalo nekom drugom. Sada kada pogledam, provela sam u Svjetskom kupu otprilike isto onoliko sezona koliko sam ih sada provela u “odraslom” životu, bez skijanja, što mi je vrlo neobično. Ali, u svakom slučaju, lijepo je biti vezan uz nešto što ti nosi lijepe uspomene i biti uključen u rast ove nove generacije koja će nam, nadam se, donijeti jednako ili više zadovoljstva nego što nam je donijela naša.
Privilegija domaćina
Ana i Sljeme, to je posebna priča. Na brdu iznad Zagreba riječka je skijašica 2007. osvojila drugo mjesto, što joj je ostao najbolji rezultat u Svjetskom kupu, a ujedno i najbolji plasman za hrvatsko žensko skijanje na zagrebačkoj utrci. Što joj danas prvo prođe kroz glavu kad se sjeti te 2007. godine kada je zaostala samo za Marlies Schild.
- Iskreno, prva asocijacija na taj rezultat mi je olakšanje. Osim ulaska u cilj i 15 ili 20 tisuća ljudi koji su vikali moje ime, pamtim i da je ta sezona bila iznimno zahtjevna jer više nije bilo Janice. Znam da je bilo puno razgovora oko toga što će nam uopće Sljeme kad više nema Janice. Sezonu sam počela dosta dobro, ali nikako da sjedne to prvo postolje. I nakon što sam ušla u cilj i vidjela da sam to ostvarila, prvo što mi je prošlo kroz glavu je bilo “konačno”.
I iz svoga iskustva dobro zna da ni današnjim hrvatskih predstavnicima nije nimalo jednostavno skijati na Snježnoj kraljici.
- Sljeme je zanimljivo zato što s jedne strane imaš tu privilegiju domaćeg terena i domaće publike. Doduše, ne i ove godine, ali generalno da. S druge strane, imaš i pritisak domaćeg terena, domaće publike, domaćih medija i mislim da se tu događa situacija u kojoj na kraju odlučuju nijanse. Pitanje je koliko će ti sve to pomoći, a koliko odmoći. Puno se malih kockica mora posložiti.
U Leoni Popović ove smo sezone dobili skijašicu za Top 20 u slalomu. Prvu nakon Ane koja je prije deset godina bila 19. u Arber-Zwieselu.
- Mislim da je Leona konačno u poziciji da može pokazati svoju kvalitetu. Zdrava je, a to je najbitnije. Ona je, na žalost, imala dosta problema i nije ni prva ni zadnja kojoj je nakon ozljede trebalo neko vrijeme da se vrati tamo otkud je otišla. Prvenstveno joj ove sezone želim zdravlja, jer ako si zdrav, imaš prostora i za nadograđivati baze koju si napravio i za pokušati nešto novo i za, na kraju krajeva, davati maksimum bez kojeg ne možeš uspjeti u Svjetskom kupu. Kada nisi zdrav i kada moraš kalkulirati i razmišljati drži li koljeno i jesu li leđa dobro, onda je jako teško prijeći granicu da se ustališ u prvih 20, 15 ili gdje god ti je u ovom trenutku mjesto.
Zrinka pokazala talent
Koliko su je iznenadile euforija i medijska pažnja kojom su popraćeni prvi nastupi nadarene 16-godišnje Zrinke Ljutić u FIS utrkama?
- S jedne strane je s apsolutnim pravom pažnja na Zrinki. Pokazala je izraziti talent i čistu glavu u transformaciji iz djeteta koje skija u seniorsku kategoriju. S druge strane, ja se vrlo zaštitnički postavljam prema njoj i općenito našim curama i nisam ljubitelj gledanja u čarobnu kuglu i najavljivanja izvanrednih rezultata. Na zato što mislim da ona to ne može, daleko od toga, nego zato što je dovoljno mlada i treba joj dati prostora da se razvije bez pritiska velikih očekivanja. Na kraju krajeva, uzmeš li bodove u svojoj prvoj utrci kao što sam to ja napravila ili u petoj ili desetoj, dugoročno to nije bitno ako će tvoja karijera trajati sljedećih 10 ili 15 godina, a Zrinka ima godine da na to može računati. Ja sam svoje prve bodove u Svjetskom kupu uzela u svome prvom nastupu u Söldenu i to nije promijenilo apsolutno ništa u toj sezoni. To je super priča, fora za reći, ali niti su mi dali bolji broj, niti mi je to ubrzalo karijeru, a osim toga, od prvih bodova u veleslalomu, na kraju sam postala čista slalomašica. To je lijepo, nešto što možeš upisati uz svoje ime, ali dugoročno, to ne igra neku strašnu ulogu i ne treba na to računati kao na neki “make it or break it” trenutak.
Shiffrin kategorija za sebe
Da se još malo vratimo na taj Sölden 2002. i 23. mjesto u prvoj utrci u karijeri u Svjetskom kupu. Kako se mlađahna Ana tada nosila s pritiskom javnosti i pričama o novoj Janici?
- Bila sam tada još godinu dana mlađa nego što je Zrinka sada. Gledajte, bilo je svega, ali ono što tada nisam znala, a sada sam sa svoje 34 godine puno više toga svjesna, živjela sam u privilegiranom svijetu u kojem još nije bilo takve dostupnosti interneta, medija i društvenih mreža kao što je to danas. Naravno, dobio bi poziv od novinara, odradio bi neki intervju, sve je to bilo fora i zanimljivo, ali doslovno dok se ne bih vratila doma nakon tri tjedna i dok mi mama ne bi pokazala novine koje je sačuvala, uopće nisam imala percepciju koju to ulogu igra u javnoj sferi. Danas je to nemoguće, nemoguće je ne znati što se o tebi piše, tko o tebi što misli i na neki način žalim generaciju koja je primorana i taj dio uzimati u obzir. Znala sam i ja u jednom trenutku da postajem javna osoba, da ljudi koji nemaju veze s tobom imaju neko mišljenje o tome što radiš, ali to je ipak bilo malo udaljenije od mene nego što je to danas.
Je li se žensko skijanje i koliko promijenilo od vremena kad je ona skijala?
- Svaka generacija nosi nešto svoje, teško je to uspoređivati. Kad sam ja skijala, dominirala je Janica, uz nju je bila Anja Pärson, kasnije je tu bila Maria Riesch, nakon nje Marlies Schild... Sada pričamo o generaciji u kojoj je Mikaela Shiffrin kategorija za sebe, a Petra Vlhova se upliće i iskorištava svaku priliku kada Mikaela nije u top formi. Tu možemo povući paralelu u smislu da uvijek imaš dvije, tri ili četiri cure za koje očekuješ da će biti na postolju i još desetak njih koje čekaju svoj trenutak i da im se otvori prikladna utrka.