Ponekad se dobre stvari dogode i prije očekivanja, ponekad ih se mora dugo čekati, ali u oba slučaja moraš biti spreman da bi ti se dogodile. Zrinka Ljutić (21) sanja globuse od kad je bila klinka i premda nije očekivala kako će već ove sezone živjeti svoj san, bila je spremna. Vidjelo se to u Semmeringu, u Kranjskoj Gori, u Courchevelu, u Sestriereu i onda ima smisla ona njezina izjava nakon posljednje utrke u Sun Valleyu:
- Znala sam da ću osvojiti globus"
Ispada kako smo se bez veze živcirali i drugi put bi nas mogla i upozoriti unaprijed kako se možemo opustiti i uživati. Ali otkud ta sigurnost?
- Nekako sam osjetila da se to mora dogoditi. Pokušavala sam se staviti i u perspektivu drugih skijašica koje su se borile za globus i skoro sve je išlo meni u prilog. Koliko god je bilo dramatično. Možda sam tako i sebi pokušala olakšati, smanjiti si nervozu, ali stvarno sam bila sigurna da ću nekako osvojiti taj globus - objašnjava najbolja slalomašica ove sezone u prvom velikom intervjuu nakon povratka s jednom od najbitnijih skijaških nagrada i nastavlja:
- Nekad imam i onaj drukčiji osjećaj, da stvarno neće biti dobro i bude tako, nekad se i iznenadim kako nešto ispadne, ali nekad, što je stvarno dobro, imam taj osjećaj kako će se dogoditi nešto lijepo i sve završiti kako treba.
Prošle subote se vratila iz Sun Valleyja i otada je puno njezinog vremena bilo okupirano dočecima, prijemima, čestitkama... Mnogi su se raspričali i raspisali kako je zaslužila i veći doček, a što ona kaže?
- Ne, bilo je dovoljno i bilo je jako lijepo. Po povratku sam bila jako umorna i nisam uopće razmišljala o dočecima, ali sve što je slijedilo bilo je odlično, a posebno u mom kvartu, u Sloboštini.
Kaže kako joj je nemoguće izdvojiti najdražu ili najdraže čestitke jer ih je "toliko puno i od poznatih i od nepoznatih i toliko lijepih, hvala svima", a iz njezinih reakcija se jasno vidi kako najviše uživa u druženju s djecom.
- Jako volim klince, a i ja se još osjećam kao dijete ha, ha. Svi su bili veseli i baš sam uživala, pogotovo kad vidim koliko prate skijanje, koliko već kuže, koliko ih zanima. Ako djeca cijene i razumiju to što sam napravila, onda mi je pozitivniji pogled na budućnost.
Mislite li da primjeri poput vašeg mogu doista potaknuti klince da se bave sportom ili to ipak ide najvećim dijelom iz obitelji?
- Može potaknuti. Tijekom sezone sam od ljudi iz različitih klubova čula kako su nakon vikenda u kojima sam bila uspješna imali pojačani broj upita roditelja o treninzima ili školi skijanja jer su im djeca rekla kako bi željela naučiti skijati. Naravno, puno je lakše kada i roditelji odigraju svoju ulogu, ali najbitnije je da se dijete samo zainteresira, pa ako to zavoli i vidi se da ima talenta, onda će i roditelj puno lakše ući u tu priču i poticati ih, pomoći im. To je pravi put, a ne obrnuto.
Kad ste vi shvatili da biste mogli biti doista dobri u sportu, jedna od onih koji mogu do velikih stvari?
- Vrlo rano, ali nisam tome pridavala preveliku pažnju. U jednu ruku kao da mi to tada i nije bilo bitno, samo sam uživala u svim tim aktivnostima i nisam razmišljala da se to možda neće dogoditi ili da će mi biti krivo ako se ne dogodi. Nisam se opterećivala s time, ali opet, nisam ni sumnjala u to da ću biti dobra.
I sad vas cijeli skijaški svijet vidi kao predvodnicu nove generacije. U tu vas se ulogu stavlja već neko vrijeme, a globus je to samo potencirao i podigao na još višu razinu. Osjećate li se i vi tako, kao predvodnica?
- Da. Realno sam tu. Ima još nekoliko mladih cura, ali nema nas puno. I dalje je prosjek godina onih koje osvajaju najviše pobjeda i trofeja iznad 30 godina, od Federice Brignone, Sare Hector, Lare Gut-Behrami do Mikaele Shiffrin, koja je isto dosta starija od mene, a onda ima nas nekoliko mladih. Uz mene, tu su i Lara Colturi, Emma Aicher, Lauren Macuga, Cornelia Öhlund... Tako da, jesam, svjesna sam da ćemo mi biti tu kad se generacije skroz izmijene.
Dojam je da se dobro osjećate u toj ulozi.
- Osjećam se stvarno dobro, ali već se uspijem osjećati dobro i u društvu s tim starijim curama tako da je ovo nešto sasvim prirodno.
Koga biste od mlađih skijašica koje ste nabrojali posebno izdvojili?
- Laru Colturi. Ona je, prema onome što znam, najozbiljnija u svom radu. Sve te djevojke rade ozbiljno, ali ona nekako ima najveću podršku iza sebe, obitelj, mamu koja je bivša vrhunska skijašica i dosta pametno imaju sve posloženo, dobro radi cijeli tim oko nje i to se pokazuje u rezultatima. Ne vidim nešto što bi nju spriječilo da se razvije na način kako se očekuje od nje. Već sad postiže vrhunske rezultate, a mlađa je i od mene. Ona je jako, jako ozbiljna skijašica za budućnost.
Premda je Colturi u svojoj prvoj sezoni nakon dječjeg skijanja nastupala i u brzim utrkama, nakon ozljede koljena ima isti program utrka kao i vi: slalom i veleslalom.
- Teško je skijati i brze i tehničke discipline odmah od početka. Nekad je možda to bilo lakše jer su i svi drugi gledali na to drugačije. Odnosno, mnogi su se spremali i za kombinaciju pa je bilo prirodno da manje vremena ulažu u specifičnu disciplinu, a više bi trenirali i sve druge pa je zbog toga bilo lakše biti konkurentan u većini tih disciplina. A sad imamo većinu koja se opredijelila samo za tehničke ili brze discipline, neki i za samo jednu i u njima su na tako visokom nivou da onaj tko se odluči skijati sve discipline jako teško može biti najbolji u nekoj određenoj.
Jedna od onih koje ste spomenuli, Njemica Emma Aicher, izabrala je baš taj put. Ili je izabran za nju. Ona skija sve discipline iako je samo dva mjeseca starija od vas. Što mislite o tome?
- Iskreno, to je u ženskom skijanju malo lakše. Realno je manja konkurencija, nije toliko masovno, pogotovo u ženskim brzim disciplinama. Ona je jako pametno krenula s tim, odnosno uspjela je prvenstveno ostati zdrava, čitava. Prvo se probila u slalomu, pa joj slalom nije išao tako dobro i prebacila se više na treninge brzih disciplina. Način na koji ona skija dosta je konzervativan, mirno skija, odnosno nikad ne dođe u rizik, čak i kad ne završava utrke. Ima nekih skijašica koje su praktički u svakom zavoju u nekom većem riziku od ozljeda, kao naprimjer Paula Moltzan, Nina O‘Brian ili Britt Richardson, dok Emma ima taj stav na skijama da uvijek izgleda jako stabilno. Dobro pliva u tome što skija sve, ali treba vidjeti hoće li je to koštati možda u razvoju veleslaloma ili slaloma. U svakom slučaju je zanimljivo pratiti, slična mi je Michelle Gisin, koja je godinama radila isto.
Ali, u današnje vrijeme, to su jako rijetke iznimke. Uostalom, i Michelle Gisin je tijekom sezone odlučila da ne može više sve. No, postoji i olakšavajući faktor za skijašice iz velikih nacija, posebno nekih...
- Da, treba imati na umu da Aicher dolazi iz Njemačke, a oni imaju i dobar brzi tim i dobar tehnički, pa kombinira i može skijati u oba. Puno reprezentacija ima te timove odvojene, neke uopće nemaju brze timove, kao što je slučaj sa mnom, pa je teško i za treniranje.
Što je vaš sljedeći korak? Puno se priča o superveleslalomu, ali ako smo dobro zaključili iz svih izjava i vas i vašeg oca i trenera i direktora reprezentacije Vedrana Pavleka, to nije opcija dok ne prođu ZOI u Cortini. Jesmo li u pravu?
- To je točno. Barem što se tiče utrkivanja. Treninzi da, a plan je da treniramo super G malo više nego dosad jer mi sigurno pomaže za veleslalom. No činilo bi mi se vrlo nerazumnim da već počnem skijati utrke. Imam još dosta za raditi u veleslalomu, ali i u slalomu, a pogotovo u olimpijskoj sezoni ne želim ništa dramatično mijenjati. Odnosno, želim još izbrusiti skijanje, tehniku i taktiku u te dvije discipline koje su mi primarne i u kojima stvarno mogu već sad nešto napraviti. U super G-u teško ću skupiti dovoljno iskustva prije ZOI, a ne želim riskirati i raditi nešto nauštrb slaloma i veleslaloma.
Pogotovo jer s 21 godinom imate još jako puno vremena za sve.
- Da. Imam jako puno vremena i to sad sve bolje shvaćam. Osim toga, ako ostaneš zdrav i radiš, dugoročno ćeš neizbježno napredovati u svemu.
I to je ono što često ističemo kad je njezina karijera u pitanju. Iako je neke stvari napravila jako brzo, a globus je samo jedna od njih, nema preskakanja stepenica, nema nepotrebne žurbe, srljanja u lovu za što bržim rezultatom. Priča za primjer.
- Da, hvala, tako je ispalo. Definitivno je bilo trenutaka kad sam ja mislila da trebam biti negdje prije, ali jednostavno ne mogu doći do tamo prije nego što mogu. Kako god okrenem, tu sam gdje jesam, a na kraju je ispalo da imam taj svoj neki put koji mi je sad puno jasniji i onda mi je i lakše ne žuriti.
Komentari (0)