Proslavljeni hrvatski olimpijac Zoran Primorac, sada predsjednik Hrvatskog stolnoteniskog saveza i rekorder s čak sedam nastupa na Olimpijskim igrama, “uživa u sportskoj penziji i kao prvi čovjek hrvatskog stolnog tenisa pokušava nešto vratiti sportu kojim se bavio i koji ga je najviše zadužio.” Govorio je u porečkoj dvorani Žatika u sklopu trodnevne sportske konferencija Sport Fest Poreč 2023. prisjetivši se bogate karijere koja je trajala zamalo puna tri desetljeća.
- Počelo je u Seulu 1988. godine, završilo u Londonu 2012. i cijelo vrijeme su me “pratili” Jean-Michel Saive i Jorgen Pärson pa nam je svima London bio zadnji olimpijski pokušaj. Jedini sam se pokušao plasirati i za Rio de Janeiro, mogao sam ih prešišati po broju nastupa na OI. Jedini ja od nas trojice imam olimpijsku medalju, a oni su bili i svjetski i europski prvaci. Ali nemaju olimpijsku medalju kao ja. Premda čovjek uvijek traži i želi više, ipak se nekad uhvatim i kažem: “Zoki, napravio si super stvar. Kad samo jednom nastupiš na Igrama, već si besmrtan” - kaže.
‘Putovanje‘ od tri desetljeća
Primorac je imao “putovanje” dugo tri desetljeća i teško je prebrati i izdvojiti uspomene:
- Trajalo je, bio je to ludi put, a i ti moraš biti lud da bi sve to prošao. Osvojio sam i tu medalju za koju kažu da je ulazak u besmrtnost. A ja sam to osvojio kao 18-godišnji klinac i nisam tada kužio koliko su OI velike, koliko je to velika stvar ako samo nastupiš. Doživio sam ih tada kao neki obični turnir. U Barceloni 1992. svi smo imali golemi nacionalni naboj, svi smo htjeli osvojiti medalju. To su mi možda bile najljepše Igre, bili smo svi kao jedno, družili smo se. Tada sam bio najspremniji, imao sam dobiven meč, 2-0 i 16-8 pa 19-17 protiv Kima Taeka Sooa. Izgubio sam, a trebao sam ići na Kineza Wanga Taooa u četvrtfinalu od kojeg nikad nisam izgubio i imao bih možda tu pojedinačnu medalju. Za tim najviše žalim.
Primorac je pokušao objasniti zašto je i kako tako dugo trajao:
- Imam dobru genetiku, ali sam bio posvećen sportu, vodio zdrav život. Često sam razgovarao s pokojnim Draženom koji mi je bio uzor, pričao sam s njim poslije Barcelone o tome da svaki dan nešto novo naučiš. Ja sam zato napredovao u nekim segmentima i poslije 40. godine.
Krajem prošle godine Primorac je izabran za predsjednika HSS-a, dopredsjednik je svjetske stolnoteniske federacije. Kakva je budućnost ovog našeg, nekad vrlo trofejnog sporta?
- Savez ne stoji uopće toliko loše u ovoj općoj besparici, relativno smo stabilni, a najviše radimo na tome da opet omasovimo naš sport, da dobijemo što više mladih. Najbolju i najperspektivniju djecu uzimaju najplaćeniji sportovi poput nogometa, tenisa, košarke. Mi zato dobijemo djecu koja nisu toliko motorički dobra te im treba što ranije prići. Moramo ući u još u vrtiće.
Kinezi dominiraju više nego NBA
Stolni tenis nije skup sport te može biti masovan...
- Nije da baš nije skup. Što mislite koliko košta reket? Od 500 do 600 eura, dok je nekad bio 100. Svaki meč zahtijeva nove gume, moje su koštale oko 60 eura. Nažalost, izgubili smo mnoge trenere koji više nisu motivirani, to su ljudi koji trebaju od nečeg živjeti, imaju obitelji koje treba prehraniti. Želim vratiti dignitet struci i omasoviti naš sport. I dalje imamo Gaćinu koji može još puno dati, Pucara koji je među boljim mlađim igračima, zatim Hanu Arapović... Ne dolaze nam baš neke jake mlade snage i radimo kao da počinjemo od nule...
Kini danas nitko nije ni blizu.
- Dominiraju i više, nego NBA u svijetu košarke. Iza njih je cijela državna mašinerija, imaju najbolje trenere, najviše novca, znanja, najviše ulažu. Njima je cilj u Parizu osvojiti više medalja nego SAD. No, nije krivnja na njima, mi smo krivi. Oni su digli razinu. Dok sam igrao mi smo ih pobjeđivali, Saive, Parson. Sad je gotovo nemoguće da im netko uzme olimpijsku medalju.