
Sedamdesetih je stolni tenis bio jedan od najvažnijih pojedinačnih sportova, u tom razdoblju na svjetla pozornice iskočila je Vinkovčanka Brankica Batinić. Rođena 8. svibnja 1958. u gradu kraj Bosuta, prve korake započela u Spačvi, kasnije Lokomotivi, dok je ime proslavila u Marathonu i Mladosti.
Branka je 22 puta bila prvakinja Jugoslavije, 16 puta prvakinja Balkana, 42 puta prvakinja Hrvatske, najbolja sportašica Jugoslavije 1975. godine, najbolja sportašica Hrvatske 1975. i 1984. te najbolja sportašica Zagreba 1984. i Vinkovaca 1975. Osvojila je sedam medalja na svjetskim i europskim prvenstvima tijekom svoje aktivne karijere. Godine 2021. joj je HOO uručio nagradu Matija Ljubek za životno djelo, sljedeće i godišnju nagradu Franjo Bučar.
I dalje je aktivna te se redovito pojavljuje na europskim i svjetskim veteranskim prvenstvima gdje osvaja medalje. Aktualna je europska prvakinja i od debija 1999. osvojila je devet zlatnih medalja (pet u singlu i četiri u parovima), dok se 2006. okitila zlatom na Svjetskom prvenstvu.
- Bilo je tu još medalja u raznim kategorijama, ali zanimljivo je da sam izgubila četiri finala svjetskih prvenstava. Jedno je bilo protiv europske igračice, ostala tri protiv Azijatkinja - priča je Batinić, koja ke ovih dana u Vrsaru na međunarodni veteranskom turniru Stone Racket Istria 2025.
U Vrsaru je došla kao ambasadorica stolnog tenisa, odigrala je revijalni meč s Mirelom Šikoronjom Ivančin. No, koliko god ona tvrdila da je to revija, koliko god ima rekvizita za zabavu, ona stolni tenis shvaća uvijek ozbiljno. Uostalom, u dvorani je bila od 9.00, za ‘revijalku’ koja je počela u 15.00 se pripremala od 10.00. I u tim pripremama je promijenila nekoliko suparnika, samo su otpadali s neumornom Brankom.
- Odlično se osjećam, zahvalna sam što me se sjećaju i što sam dobila poziv. Ovo mi dobro dođe kao priprema za veteransko EP u lipnju. U Novom Sadu branim dva zlata. U 67. sam godini, ali sam aktivna i ništa mi ne smeta. Doduše, jedino osjećam ponekad zatezanje u ramenu, ali tu ozljedu vučem od 2015. kada sam nezgodno pala. Od tada rame nije isto, ali ne dam se. Stolni tenis, rad s djecom i prijatelji me drže mladom.
Puma zbog brzine i - sponzora
Iako osjeća bol u ramenu, Brankica se i dalje posvećuje sportu i radu s mladima. I ove godine se vraća u Novi Sad, koji joj je ostao u lijepom sjećanju jer je 1981. tamo osvojila svjetsku broncu u paru s Dragutinom Šurbekom. Bio je to jedan od onih epskih mečeva koji je trajao satima, cijeloga jednog popodneva, Šurbek je imao 35 godina i fizionomiju fanatika. Batinić je bila 12 godina od njega mlađa s licem djevojčice, kakvo će zadržati kroz cijelu karijeru. Šurbek je izgledao nesavladivo, bilo ga je svuda, Branka rasplesano, bacala se kao mačka s kraja na kraj pozornice.
Miljenko Jergović je o tome napisao tekst pod naslovom “Branka Batinić, žena koja je sa Šurbekom igrala tango protiv nepobjedivih Kineza”.
- Uf, to je bio spektakl. Šurbek je ušao prvi, ja iza njega pet metara. Kakav delirij, 10 tisuća ljudi na nogama, kaos. Imam doma fotografije s tih trenutaka, gdje smo oboje bili na podu, bacali smo se po cijeloj areni. U polufinalu smo bili s tri kineska para. Eh, da mi je doći do tih snimki - prisjetila se Brankica.
Šurbek je bio Tigar s Trnja, Branka Puma sa Save. Iako je bila nižeg rasta, bila je brza, okretna i skočna. I danas se vjeruje da bi bila brža od mnogih stolnotenisača i stolnotenisačica. No, nadimak nije došao samo radi toga.
- Nadimak Puma nisam dobila samo zbog brzine, već i zbog sponzora, tvrtke Puma. Nosila sam traku na glavi s njihovim natpisom - objasnila je Branka te dodala:
- I dalje sam na Savi, samo sam sada “ostarjela Puma”, ha, ha.
Radila je kao instruktor za Svjetsku i Europsku stolnotenisku federaciju, još uvijek radi kampove po Njemačkoj i Švedskoj, a pomaže i Mladosti u radu s djecom. Baš je nedavno na Mladosti igrala s juniorskim reprezentativcima Leonom Benkom i Ivanom Henclom.
- Bilo je fenomenalno. Znam se pojaviti nenajavljeno, gledam i uživam u našoj mladosti. Pitali su me da igram s njima, pristala sam, ali samo na jednoj strani stola, dok su oni igrali u paru. Oni su naši ponajbolji mladi dečki, bilo je divno igrati s njima.
Na kraju su odigrali 17 setova, toliko o bolovima u ramenu. Kad je unutar arene - svi problemi nestaju.
- Ma, ponijelo me. Sljedeća dva dana nisam mogla podići ruku - priznala je uz smijeh.
Počela sam čak i pimplati
U Vrsaru nije imala puno vremena, opet je morala u arenu, mjesto gdje se snalazi kao riba u vodi.
- Ma vesele me ti turniri, održavam kondiciju i veseli duh, a vidim i ljude koje ne viđam više često i s kojima sam dijelila arene. No, i dalje ne volim gubiti. Zato se za sve želim što bolje spremiti. Ok, kad je netko bolji čestitam. Ali prije kada sam izgubila dobivene mečeve tri-četiri dana nisam bila mogla razgovarati. Danas je ipak malo drukčije, ali i dalje ne volim gubiti.
Godine i ta bol su je natjerali da promijeni stil igre.
- Koncepcija je drukčija, više fintiram, igram s poludistance. Počela sam čak i pimplati, braniti se, u 67. godini života sam postala i “lovac”. Još jedino nisam stavila “travu” na reket - zaključuje Branka Batinić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....