Hrvatska legenda: ‘Razina igre na EP-u me razočarala, znam zašto Europa toliko kaska za Azijom‘

Zlatko Čordaš (77), jedno je od nedvojbeno poznatijih imena iz povijesti hrvatskog, ali i stolnog tenisa uopće. Vjerujemo i najveći u povijesti Hrvatskog zagorja jer sportska karijera Zlatka Čordaša krenula je u STK Stubica tamo negdje davne 1954. Njegova najveća igračka ostvarenja sežu do pola stoljeća unazad, u razdoblju od 1969. do 1972. (dva momčadska srebra na EP i dvije bronce na SP u reprezentaciji bivše države, momčadi s Dragutinom Šurbekom, Antonom Stipančićem, Ištvanom Korpom, Edvardom Vrečkom i Milivojem Karakaševićem), ali i po okončanju igračke karijere, Zlatko Čordaš je ostao u pingiću.

Savjetnik u ITTF-u (Međunarodnom stolnoteniskom savezu), voditelj mnogih turnira po svijetu, a danas je ujedno i član Izvršnog odbora Hrvatskog stolnoteniskog saveza. U Zadru je od prvog dana, promatra bez pretjerivanja 80% susreta. Nekoć vrhunski igrač (klupski prvak Europe s Vjesnikom 1973.), desetljećima stolnoteniski dužnosnik, idealan je za prosudbu kvalitete viđenog u dosadašnjem dijelu Europskog prvenstva u Zadru.

- Bio sam i prije dvije godine na ekipnom EP u Malmöu, a sad put gledam obje konkurencije, žensku i mušku. Ta razina, kada o ženama pričamo, barem za nas, idemo to nazvati "insajdere" koji znamo što je dobro ili ne, ta razina ženskog stolnog tenisa ovdje je razočaravajuća – bez dlake na jeziku će legendarni i vrlo vitalni, Zlatko Čordaš.

- Za mene, kao stolnotenisača, to je baš razočaravajuće da se takva razina igra na jednom EP.

Koji vas je dio razočarao najviše?

- Tehnički. To su takve pogreške da nije bilo lijepo za gledati, a naročito se to vidjelo kad su "gusti" mečevi. Recimo, naš dvoboj u skupini s Italijom. Recimo, ako vratite video s primjerice zadnja tri poena kod rezultata 2-2 u setovima. Mislim, onaj tko je "stavio" lopticu na stol, taj je dobio. Meč-lopta, jako loša reakcija Talijanke, loptica u mrežu. Velim, taj dio me razočarao.

Jesu li vam muškarci ostavili bolji dojam?

- Ne, tu je već drukčije. Muški igraju jednako kao prije dvije godine. Utakmice za 2. mjesto u skupini već su bili "ozbiljni" mečevi. Ta je razina igre na visokoj razini, dapače, neke su reprezentacije čak odigrale i bolje nego što sam očekivao.

Što je po vama razlog slabije razine kvalitete u djevojaka, odnosno žena?

- Generalno je u Europi problem, pa i u stolnoteniski jakim državama, rad trenera. Naime, sve se profesionaliziralo. Dosta igrača živi od ping-ponga, a ništa se ne investira u izobrazbu trenera. Ja sam pola života proveo u Njemačkoj i znam kako je tamo. Ondje, ako si trener čak i u Bundesligi, teško da trener može izdržavati obitelj od ovog sporta. I sad, jasno, koliko su treneri plaćeni, tolika je i kvaliteta. Kao na fakultetu, ako su loši profesori, neće ni studenti biti osobiti. Dobit će diplomu, ali ne bu znali ništa. Tu Europa generalno griješi. Kad se priča o Aziji, ma ne treba kopirati kako oni igraju, već valja kopirati njihovu trenersku strukturu. Europa tu spava.

Što radi Azija, što radi Kina čisto u tom stručnom dijelu, trenerskoj izobrazbi?

- Najbolji kineski treneri su sve odreda bivši igrači i to ne bilo kakvi, već bivši reprezentativci. Šef trenera za mušku i žensku reprezentaciju Kine uvijek je bivši olimpijski pobjednik ili svjetski prvak. To je, hajde, možda čisto zbog imidža, ali ispod sebe onda imaju baš trenere koji svakodnevno rade, cijeli dan u dvorani. Dalje, imaju sponzore, jake tvrtke koje stoje baš iza trenera. Nacionalne lige u Kini, ali i Japanu i Koreji, sve su sponzorski jako dobro pokrivene. Znam kakve su plaće u Njemačkoj, kakvu ima jedan Jörg Roßkopf. Da nema sponzorski ugovor s tvrtkom Joola i tako još nešto drugo, obitelj ne bi prehranio. Kad Njemačka ne plaća kak‘ treba, onda možete zamisliti kako je drugdje. Zato Europa kaska. Ima talenata, ali nemamo dobrih trenera u klubovima.

Postoji li nešto što biste mijenjali, modificirali, usavršili u stolnom tenisu?

- Nakon igračke karijere ja sam dugo vodio, organizirao turnire poput ovog u Zadru, pa olimpijske igre. Godine 1997. vodio sam prvi Pro Tour turnir iz kojeg je nedavno iznikao sadašnji WTT. Mi smo u prvih 5 godina podignuli nagradni fond za igrače koji je bio veći nego na SP u atletici. Prije 35 godina smo mi već imali turnir s fondom od milijun dolara, ali ipak nismo uspjeli postići da igrači postanu puni profesionalci. Da ne igraju za klubove, ne bi imali zaradu nikakvu praktički. Sad je, nažalost, stanje još ekstremnije. Zato jer je TV produkcija dovedena do savršenstva, zarade u nekim državama od ulaznica su sjajne. Recimo, nedavno je China Smash turnir u Pekingu zaradio od ulaznica 10 milijuna dolara, ali nagrade za igrače nisu veće nego prije 35 godina! Nema ograničenja koliko igrača iz jedne države može igrati na turniru i onda tu igra masa Kineza, Korejaca, Japanaca. Radio sam statistiku malo, pa onda vam recimo od ukupno milijun dolara nagradnog fonda, čak 850.000 ode u Aziju. Od tih 850.000 dolara koje odu u Aziju, 80% ode u Kinu. Dakle, cijeli financijski sustav je napravljen tako da je praktički u službi ili na korist kineskog, azijskog stolnog tenisa. Turnir WTT u Zagrebu, recimo, od 60 igrača dođe vam čak 10 iz Kine ili Koreje, jer nema ograničenja po broju država i oni poberu vrhnje. Ili pak, imate nekog mladog nadarenog dečka, pošaljete u Dohu, tu valja platiti let, hotel, a onda ga neki Kinez izbaci u 1. kolu. To su veliki problemi - dodatno je potvrdio i neka naša strahovanja za budućnost europskog pingića, uvaženi stručnjak stolnog tenisa, hrvatska legenda ovog sporta, Zlatko Čordaš.