Svjestan je, uostalom, da je devetomjesečna stanka zbog ozljede koljena još uvijek svježa i da je potrebno neko vrijeme da opet bude onaj stari. Osim toga, Svjetsko prvenstvo u Tokiju je za manje od mjesec dana, pa i nema previše vremena za analiziranje poraza od Gruzijca Tate Grigalašvilija u 2. kolu Zagreba.
- Da, SP je sljedeći mjesec, a ambicije su kao i dosad: odraditi to što bolje. Treba razmišljati borbu po borbu i ako svaku odradim kako treba, smireno, borbeno i prema dogovoru s trenerom, bit će sve OK. Nekad ide malo bolje, nekad lošije, ali znam da mi se, kad je najbitnije, uvijek otvori prilika, tako da imam vjere - kaže 23-godišnji Puljanin.
Malo sam potonuo
Tokio sljedeći mjesec kao najava Tokija sljedeće godine?
- Naravno, to je cilj. Trenutno mi rezultati nisu najbolji, ali kažem, ponekad je to tako. Prije dvije godine, kad sam uzeo europsku medalju, nitko to nije očekivao od mene, iznenadio sam sve, čak i samoga sebe. Sada mi ne ide najbolje, ali dovoljna su dva-tri dobra rezultata koja treba ostvariti do svibnja sljedeće godine da se kvalificiram na Olimpijske igre. Ima dovoljno vremena ako ne dopustiš da potoneš nakon nekoliko lošijih rezultata
Ozljeda je svakako ostavila traga.
- Fizički sam se jako brzo vratio nakon te ozljede prednjeg križnog ligamenta, ali bio je tu psihički problem jer sam očekivao puno od sebe. Kad je krenulo lošije, bio sam malo izgubljen, malo sam potonuo, ali sada se osjećam dobro i samopouzdano, vjerujem da ću dugoročno nakon te ozljede napraviti korak naprijed, a ne natrag. Zasad je cilj ići po turnirima, skupljati bodove i kvalificirati se u Tokio. Vjerujem da ću to odraditi.
I mali brat trenira judo
Ljubav prema sportu Dominik je prenio i na sestru i brata.
- Sestra Nika završava srednju školu, bavila se jahanjem, a mali brat Ivan ima sedam godina i krenuo je s judom. Može mu biti nezgodno zbog pitanja hoće li biti kao brat ili bolji, ali ne treba mu takav pritisak. O tome treba razmišljati za deset godina.
Družeta je zanimljiv lik, pun energije. Sam mu judo, očito, nije dovoljan, pa onako, iz ljubavi, trenira i dizanje utega u zagrebačkom Metalcu.
- To mi pomaže i za moj sport, jako to volim. Nakon ozljede nisam baš bio redovan, ali nadam se da ću uskoro opet uspjeti povezati jedno razdoblje treninga. Dok sam bio u punom treningu, kad sam radio s Ivanom Knezom, dizao sam 110 kg u trzaju i 125 kg u izbačaju. Lijepe brojke, bio sam zadovoljan.
Kad je već spomenuo dugoročne ciljeve, oni su...
- Ove godine upisujem zadnju godinu na KIF-u u Zagrebu i kada diplomiram, a to bi trebalo biti prije Tokija, želim ići na OI. To je već neko vrijeme dugoročan plan, ali sada je, eto, postao kratkoročan jer je ostalo manje od godinu dana do toga. Znam da se mogu kvalificirati, a kad dođete tamo, to je jedan dan i svašta se može dogoditi.
Ima Dominik još jednu stvar koja ga motivira.
- Od samostalnosti nismo imali mušku medalju na svjetskim seniorskim prvenstvima. Mi sportaši volimo takvu vanjsku motivaciju, svi se želimo upisati u povijest, tako da je to i jedan od mojih ciljeva.
Tata je ‘kriv’ za judo
U judu je od svoje četvrte godine, gotovo puna dva desetljeća.
- Tata je krivac, on me odveo na prvi trening. Mogao sam eksperimentirati i s drugim sportovima, ali sam uvijek morao trenirati i judo. Jedno sam vrijeme, recimo, išao na kickboxing, pa na sportsko penjanje, ali uvijek sam uz to trenirao i judo. Bio je nekih faza u pubertetu kad mi se nije previše treniralo, ali imao sam sreću da nikad nisam odustao. Taman kad bih mislio odustati, još bih malo izdržao i onda bi došla velika nagrada u obliku neke medalje i vidio sam da se isplati.