'TA MONTAŽA, TO JE NEŠTO PRETUŽNO' DUVNJAK PROGOVORIO O SVIM TAJNAMA EURA, ODBACIO PRIČU O KRAĐI I NAKLONIO SE NAJBOLJEM: 'Jedva čekam da dođe!'

Igrao je briljantno. Znali smo, samo smo čekali da dođe u komadu, da ne izgleda umorno, da mu se vrati onaj žar kao nekad kada je kao klinac otvorio velika vrata rukometa. Da, umorila ga je i promijenila Njemačka, ali je na vrijeme napravio reset i ide dalje. U tih 11 godina Bundeslige nije samo odrastao igrački nego i ljudski, a kad ti je 20 godina, treba vremena da se stvari slože i s loptom i u glavi. Mnogi u tome ne uspiju, Duvnjak je uspio i sigurni smo da ovakvog Duvnjaka kakav je bio na Euru još dugo možemo gledati na velikoj sceni.

Nisam opterećen

Kažu da je Sander Sagosen najbolji svjetski igrač danas, a Duvnjak je eto bio bolji i od najboljeg na Euru, i to je savršen kompliment njemu, ali i Hrvatskoj koju će kapetan uvijek gurnuti u prvi plan.

Danas kapetan, nekad igrač koji je to odbijao... I to je mali dokaz, ali dokaz da je neke stvari shvatio, složio sebi u glavi, da nije više zaigrani klinac, nego istinski autoritet na terenu i izvan njega. No, ako ga pitate za neki savjet, uvijek će reći:

- Ma nemojte, molim vas, mene za to, kome sam ja autoritet, nisam ja za dijeliti savjete. Ima tu boljih...

I uvijek tako. Kad god rečenicu počneš s Duvnjak, on kaže - ne ja, nego momčad. Kad god nema riječi, on je uspije pronaći, ono blago slavonski. Zato je Duvnjak danas to što jest, strašan igrački autoritet koji je oduševio sve na Euru. Najbolje su riječi Hendrika Pekelera, njemačkog reprezentativca, njegova suigrača iz Kiela, koji je na pitanje da se usporedi njegova 5-1 s Duvnjakovom iskreno rekao:

Ante Cizmic / CROPIX CROPIX

- Ne možemo to, jer on je jednostavno rođeni rukometaš, on to jednostavno osjeća. Svi mi ostali to radimo.

Da čuje pohvale, rekao bi: “Daj nemojte više...” Ako kažu da je skromnost vrlina velikih, Duvnjak je jedinica te priče.

Deset dana nakon Stockholma koji osjećaj prevladava?

- Ispalo je super, odličan smo turnir igrali i napravili veliki uspjeh. Naravno da ostaje žal za finalom, ali odigrali smo na tu utakmicu kao i sve ostale na visokoj razini.

Jeste li vidjeli montažu Duvnjak - Modrić, obojica najbolji, a obojica drugi...?

- Jesam, iskreno, pretužno mi je to bilo.

Je li vam još žao što nije bilo zlato?

- Meni je najviše žao toga bilo zbog ekipe. Ali doći će valjda i to zlato. Htio sam da upotpunimo tu nisku, da se osvoji i to, pa da sve imamo. Bilo je svega, dobra priča, a sad život ide dalje i što da i ne osvojim zlato nikada, nije to tragedija, nego samo sport. Stvarno me ne opterećuje, lijepo mi je bilo biti dio toga, uživao sam.

Umor se spominje samo u Hrvatskoj

Zašto nismo uspjeli?

- Nismo uspjeli do kraja, jer je Perez de Vargas obranio neke važne lopte. A odlučivale su sitnice. Vodili smo, gubili smo, ono što se protiv Norveške dogodilo kao plus vratilo nam se u finalu na drukčiji način. Nitko si ne može ništa prigovoriti. Dali smo stvarno sve. Postoje situacije u sportu na koje se ne može utjecati, kao npr. je li bila neka noga ili nije, ali takve stvari se događaju. Svi griješimo, bitno je da to nije s namjerom, a ja sam uvjeren da nije. Ne vjerujem u bilo kakvu lošu namjeru i neću o sucima ništa, a to i nije moj i naš posao. Izgubili smo na isti način finale na koji smo dobili polufinale. Da smo izgubili od Norveške, tražilo bi se razloge, zašto ovako, zašto ne onako, a ovako se nije tražilo ništa.

Jesmo li bili prekratki s klupom da bi se dovršio posao?

- Ma, vidite, to nikad ne možeš reći. Pa mi smo stigli -4 s postavom koja je dovršila utakmicu, mi smo vodili, mi smo imali na 20:20 igrača više, ali dogode se u utakmici neke stvari koje, jednostavno, odu kako ne želiš. To je jednostavno sport.

Mi smo igrali fenomenalno i protiv Norveške od koje smo primili 22 gola, što izgleda nemoguće, i protiv Španjolaca koji su zasluženo osvojili, jer im se poklopilo, jer su iskusni, jer imaju sustav, sjajnu obranu i iskoristili su šansu, jednostavno.

Što se dogodilo da smo nakon tri godine bili tako dobri?

- Mi smo stalno dobri. Lani je bilo odlično u Njemačkoj, ali se dogodio kiks u krivom trenutku - black out cijele momčadi. Ja sam protiv Bosne i Hercegovine i Katara rekao da nismo znali koliko vrijedimo, gdje smo, što smo. Dogodila se kemija između nas igrača u ta četiri porečka dana, odigrali smo preko svog maksimuma. To me najviše veseli. To nas je naučila prijašnja generacija i na to sam ponosan kao kapetan ovog tima… Bilo je samo četiri dana priprema, u ta se četiri dana ne može puno napraviti, ali ipak može dosta.

Izdvojio je jednu stvar...

- I protiv Njemačke i protiv Španjolske u skupini smo se vratili u utakmicu, isto se dogodilo i u finalu, a puno momčadi bi na našem mjestu potonulo, mi nismo. Tu je jako puno dobrih situacija za budućnost.

A kako smo rasli...

- To su situacije različite od turnira do turnira. Mi smo loše krenuli, pa smo okrenuli protiv Crne Gore, pa su nas ponijeli navijači, pa smo dobili na samopouzdanju. Dugo nisam doživio da nas navijači tako nose. Nevjerojatno je kakvu smo atmosferu napravili. Mislim da su naši navijači spasili cijeli Euro, to je fenomenalno. Onda dobiješ Njemačku pa Norvešku, to strašno diže. I ideš dalje, sve dalje.

Ante Cizmic / CROPIX CROPIX

Bili ste u top izdanju, umor se spominjao tek na kraju. Čak ste i napadački bili fenomenalni, a proteklih godina su nas uvjeravali da je to prošlost.

- Jedini problem s tim umorom imam kada sam u Hrvatskoj. Stalno se spominje umor, ozljede. Ja da znam da sam ozlijeđen, ne bih došao. Imao sam s koljenom ranije problem prije prvenstva, pa je kao posljedica toga stradao list, pa se pisalo o očima, a to su bili doslovno zahvati nakon kojih sam za dva dana već igrao utakmice. Igram u Njemačkoj, ne odmaram se, igram napad, obranu, vrhunske utakmice, ne znam, ne bih o tim procjenama... Rukomet se ne igra samo u siječnju, nego cijele godine, a kad se dobro osjećam, to nije problem. U Bundesligi sam 11 godina, poštuju me, dajem sve od sebe. Sve je uvijek vrlo jednostavno. A da se prazniš na utakmicama, posebno na onakvim kakva je bila protiv Norveške, tu stvarno nema ništa čudno. To su detalji jednog turnira, jednostavno, a da bi otišao do kraja, nekad treba malo više koncentracije.

Umor, koncentracija, dužina klupe, opet se vraćamo... Lakše je igrati sa 16 nego sa 8-9 igrača?

- Dobro, iskreno, malo jesmo bili kratki, ali to nije pitanje za mene, nego za trenera. Ne možemo pričati o umoru, jer smo se odmarali protiv Srbije, Češke, Španjolske, a opet ti igrači koji su, pod navodnicima, bili u drugom planu su tu odradili veliki posao. Oni su okretali utakmice, situacije. Naravno da je - što više igrača, to bolje, ali na tome treba raditi, ne može to ići preko noći. Treba trenirati, igrati u dobrim klubovima jake utakmice, steći samopouzdanje i onda sve to dođe na svoje.

Povratak s minus 5

Imamo li mi tu širinu koju bismo željeli?

- Perspektiva kod nas nikad nije upitna. Imat ćemo to uvijek i bit ćemo uvijek visoko. Ti mladi dečki moraju biti svjesni kriterija za vrhunski rezultat. Nisam ni ja odmah uletio u tu priču, i ja sam igrao Ligu prvaka u Zagrebu, radio gluposti, gubio utakmice i polako učio, igrao dalje, rastao. Mi smo na ovom Euru imali šest debitanata, to je jako puno, lani smo dobili Mandića i Šipića, to su vrhunske stvari. Dečki su super, skromni, žao mi je Ivana Martinovića koji je ekstra perspektiva, da mu se to dogodili na pripremama, na rođendan, stvarno... A ima odličnu sezonu u Bundesligi, što je strašna vrijednost. I, vidjet ćete, on će igrati još mnogo prvenstava. I nismo samo bez njega ostali nego i bez Šebetića, Mihića… To je sve strašan potencijal, ali se mora razvijati uz kriterije bez kojih nije lako ići na vrh. Oni sami moraju to prihvatiti.

Koji vam je bio najbolji detalj Eura?

- Povratak protiv Njemačke s -5 i s igračem manje.

Doktorski ste igrali obranu?

- Da, stvarno fenomenalno. Mislim da smo najviše na utakmici primili 24 gola, a to je u tempu današnjeg rukometa nevjerojatno malo.

U čemu je tajna?

- U tih 5-1 da bi štimalo, mora svih šest igrača funkcionirati. To je netipična obrana koju je smislio Lino još 2004. u dvije varijante, s Vorijem i Špremom. Tu pojedinac ne može ništa. Tu je zbog gustoće jako važno i kako igra jedinica i šestica. Recimo, Nijemci žive od kontakta, mi igramo rukama i nogama. To je puno teže, moraš biti puno koncentriraniji, imati jake noge i još jaču glavu. To je ljepši rukomet. No, opet, ta obrana nikad nije ista. Recimo Bjelorusiju smo pročitali perfektno. Tri akcije rade i mi smo znali kako, Kuleš nam je zabio 1, Karaljok dok se lomilo mislim isto jedan gol. Fokusirali smo se na njih. Protiv Austrije fokus na Bilyku. Sve više na njega, a on je dok se nije prelomilo bio na 1. Ali, ta obrana je protiv Njemačke bila drugačija, pa i protiv Španjolske, a opet ništa ne bi dobro izgledalo da Šego nije branio sjajno, najvažnije lopte. Priprema za svaku utakmicu je bila odlična.

Bio bih i na golu ako se to traži u reprezentaciji

O vama kao prednjem pričaju bajke?

- Fenomenalno sam se osjećao na prednjem, naravno da s tim dobijem na samopouzdanju, a onda uspijem i što nije uobičajeno. Ukradem neku loptu i sam ne znam kako. No, ponavljam, sam ne može igrati nitko.

I penale ste pucali, to u Kielu inače ne radite?

- Bio bih ja i na golu ako se to traži u reprezentaciji. Ne radim to nikad osim u reprezentaciji. Nadam se da neće trebati više, imamo mi dobrih igrača za to.

Kakvo vam je bilo prvenstvo uopće?

- Puno iznenađenja, velikih. Proširio se krug jakih, sada ih ima osam do deset koji su u stanju igrati za medalje. I onda kada me netko prije pita jesmo li favoriti, ja ne znam što bih odgovorio. Što ja znam tko je favorit. Favorita stvara turnir. Znam da će me pitati i prije OI i što da kažem...

Kakav je na klupi bio vaš nekad suigrač sada direktor Igor Vori?

- Mi se pogledom znamo u trepavicu. Kad ga pogledam, kad me pogleda, sve je jasno… Nije mu lako bilo, jer to je velika zbrka, i to treba odraditi… Igor je prošao sve to u životu, pobjeđivao finala, zna kroz što igrači prolaze… Bili smo prava klapa. To mi je najljepše kada god dolazim na akcije.

I što vas sprečava da ostanete najbolja klapa?

- Ništa baš.

Samo da se ne umorite?

- Evo opet... Nisam umoran, super sam.

Gdje vam je nagrada za MVP?

- Doma u Đakovu, tata je spremio. Dobio sam neku statuu, sliku. Lijepo, zahvaljujem EHF-u i, naravno, timu bez kojeg to ne bi bilo tako.

Nevjerojatno, ni na trenutak nije zaboravio tim. I prije sedam godina smo rekli - jedini kapetan.