Srce me boli kada vidim kakva je situacija u Hrvatskoj, u Zagrebu kojeg je pogodio potres. Boli me i što se sa svojom obitelji vidim samo preko videopoziva. Definitivno bi mi bilo lakše da sam sada s njima, ali barem hvala Bogu na tehnologiji, priča nam olimpijska pobjednica u bacanju koplja Sara Kolak koja je zbog pandemije Covida-19 na određeni način ostala “zatočena” u Oslu, u kojem trenira s legendarnim Andreasom Thorkildsenom.
I u kojem će oboriti rekord po najdužem boravku u komadu u Norveškoj.
- Dosadašnji rekord je sedam tjedana, ali i ja sam uvjerena da bih mogla postaviti novi. Eto, krenula sam u šesti tjedan. Imala sam kartu za povratak u Hrvatsku ovaj vikend, ali su mi prvo pomaknuli termin leta, zatim ga odgodili pa sam ja sama odlučila da ću ostati u Oslu dok se situacija ne smiri. A i nisam željela riskirati da nešto pokupim na aerodromima i potencijalno zarazim svoje najbliže ili sebe. Zdravlje je najbitnije, zdravlje nema cijenu.
Kazat će nam Sara da su mjere u izolaciji u Norveškoj lakše nego one u Hrvatskoj, ali dom joj ipak nedostaje…
- Svi imamo svoje slabe dane, kada ne znam što bih radila u stanu. Da sam sa svojom familijom, da sam s najbližima, to bi se vrijeme puno bolje iskoristilo, lakše bih si punila baterije. Doma barem imam dvorište pa se može nešto vani napraviti. Ovdje u stanu mi ne preostaje ništa drugo nego igrati mini stolni tenis i isprobavati nove recepte. Ne brojim dane, ali jedva čekam vijest da je sve dobro, da čim prije pobijedimo virus i da se možemo vratiti normalnom životu, opet opušteno udisati zrak. Iskreno vam kažem, boli me srce, nije mi lako, ponovila je.
Jedna od najboljih hrvatskih sportašica je zabrinuta, ali više za druge nego za sebe, iako će i njoj zbog skraćene ili, moguće, potpuno otkazane sezone, izostati prilike za financijsku zaradu kroz nagrade za rezultate na međunarodnim mitinzima. Od Dijamantne lige pa nadalje…
- Daj Bože da smo za par tjedana svi na sigurnom jer ovo razdoblje je katastrofa. Ljudima se smanjuju plaće, gube posao… ja i dalje imam svoj posao i bolje mi je da sam tiho po tom pitanju. Imam podršku HAS-a i HOO-a, puno većem broju ljudi je puno teže nego meni kakva god da sezona bila. Ne mogu si ni zamisliti kako je tek onima koji su u Zagrebu i drugdje izgubili krov nad glavom, a ja imam i posao i imam gdje živjeti. Ovo je doba u kojem moramo misliti jedni na druge i pomagati si kako god možemo.
Sara Kolak u Oslu živi u stanu s cimericom, također bacačicom koplja, Sigrid Borge…
- Po svemu kaj vidim da se doma događa, u Norveškoj nije niti blizu tako strogo, iako je većina institucija zatvorena. Kad sunce izađe nema šanse da ljudi ostanu doma. Šeće se, trči po parkovima, takve aktivnosti nisu zabranjene.
I u takvim situacijama uspije se vidjeti s trenerom, odraditi pokoji zajednički trkački trening. Koplje već neko vrijeme nije bacala…
- Ništa otkako se zatvorio olimpijski centar u kojem treniramo. Imamo bučice, elastične gume, strunjače pa se i doma da napraviti dobar trening. Maštoviti smo po pitanju treninga, što da vam kažem - nasmijala sa Sara.
- Ovdje barem imam te neke sprave, a doma nemam ništa jer se nikad nisam pripremala za nešto ovakvo. I zbog toga je bilo bolje da ostanem ovdje iako bih htjela biti doma, družiti se sa svojima. Karantena bi se sigurno lakše podnijela, ali moram misliti i na zdravlje drugih.
Uz improvizirane treninge u stanu ipak ponekad “pobjegne” u obližnji park…
- Nekad smo i u dvorištu zgrade, a u parku pazimo da izbjegavamo ostale ljude. Treba nam da se rastrčimo.
U takvoj prilici je nastala i fotografija koju nam je poslala. Sara, trener Andreas Thorkildsen, cimerica Sigrid i skakačica u vis Tonje Angelsen. Na “normalni život” Saru podsjeća i pogled iz dnevnog boravka koji puca prema stadionu Bislett…
- Jedva čekam povratak.
Zafrkavamo je da u međuvremenu može pokušati nešto dobaciti do njega…
- Ha, ha… pa… loptica bi išla do tamo. Koplje je preskupo da bih se s njim zezala, ha, ha.
U prvom dijelu razgovora spomenula je mini stolni tenis i kuhanje.
- Kupile smo ga početkom godine, nismo niti znale koliko će nam to biti dobra investicija. Vidjele smo ga u olimpijskom centru, a ‘fizio’ mi je rekao da je to raj za lakat. Super je za igrati nakon što se navikneš na manji stol, ali baš zbog toga nam je stao u dnevni boravak. I cimerica i ja smo super u njemu, imamo razne fore, još samo da zakucavanja usavršimo… PlayStation nemamo, ali imamo pikado. Prvo moramo donijeti stiropor kako ne bismo pravile rupe u zidu, ha, ha…
A kako je s kuhanjem…
DIŽU CIJENE - Danas je na meniju goveđi file u umaku i pire. Znam dosta toga kuhati, a ako zapnem s nekim kolačem nazvat ću baku. Znate kaj, nema do naše hrane. Oni najviše jedu ribu i losos i kuhinja im je definitivno drugačija. To su dva različita svijeta. Inače, hrana je ovdje dosta skupa, a u krizi je još poskupila. I najviše novca ode na hranu. Ovdje nemam auto. Parking je užasno skup, kao i benzin, a javni prijevoz brži nego vožnja autom kad zapadneš u gužve. Nema smisla, a i nemam živaca za to.
Sport i atletika su u ovome razgovoru bili u drugom planu. Odgađanje Olimpijskih igara ocijenila je “fair-play odlukom za sve sportaše” i iznimno je zadovoljna uvjetima za treniranje i stanjem u kojem je bila uoči izolacije…
- Bit ću spremna i za Tokio i za sezonu, kad god nam počela…