Tko je čovjek koji stoji iza uspona Filipa Zubčića u svjetski skijaški vrh? Marko Šuman nikad nije bio medijski eksponiran, ali je očito sjajan stručnjak koji je radi velik posao.
S Filipom je od njegovih najranijih dana u skijanju, dugo mu je bio “katica za sve”, borio se zajedno s njim protiv vjetrenjača, ali u konačnici dočekao i zasluženu nagradu.
Emocije su ga, priznaje, svladale kad je shvatio da je njegov učenik nakon godina i godina mukotrpnog rada dočekao prvu pobjedu u Svjetskom kupu, da je postao prvi Hrvat izvan obitelji Kostelić na najvišoj stepenici postolja.
- Iskreno, u početku sam bio zbunjen, ali sada mi malo po malo sve sjeda - javio se Šuman nekoliko sati nakon utrke.
- Znali smo da Filip dobro skija, da je u stanju uspeti se stepenicu više, pogotovo nakon drugog mjesta u Adelbodenu i četvrtog u Garmischu, ali nismo znali kada će se to dogoditi. Ovdje je sve bilo malo čudno, pogotovo nakon te pogreške koju je napravio u prvom laufu, ali onda je drugu vožnju odradio stvarno jako dobro i to je rezultiralo pobjedom.
Filip Zubčić
Zaostatak nakon prve vožnje je bio takav da se malo tko usudio prognozirati da će baš ova subota biti taj dan koji je hrvatsko skijanje čekalo sedam godina.
- Iskreno, nisam očekivao prvo mjesto jer je zaostatak bio dosta velik u odnosu na Kristoffersena. Znao sam da uz jako dobru vožnju može u Top 5, pa i u Top 3 ako se poklope neke stvari, ali nisam vjerovao u pobjedu, nisam mislio da se može toliko nadoknaditi. Ne zato što Filip ne može dobro odskijati, nego zato što je zaostatak stvarno bio velik. Ali, eto, sve se poklopilo, druga vožnja je očito bila toliko dobra da nitko drugi to nije mogao pratiti.
Od juniora 1 na 1
Kako su jedan po jedan skijaš u cilju zaostajali sa Zubčićem, i apetiti su počeli rasti.
- Prvo sam mislio, daj Bože da bude u pet, pa sam onda skužio da bi mogao i na postolje. A kad je Kristoffersen vozio, Istok Rodeš i svi drugi kolege koji su bili uz mene, počeli su govoriti “pobjeda je sigurna”. Ja sam mislio “ma, nema šanse”, ali ispalo je super.
Šuman je čovjek koji je iz prvog reda promatrao kako se Filip od talentiranog klinca pretvara u vrhunskog sportaša.
- Počeo sam raditi s njim još 2003. dok smo bili u Medveščaku, nakon toga smo zajedno prešli u Končar. Radio sam ne samo s njim, nego i s drugom djecom, između ostalog i s Matejem Vidovićem, s Filipovom sestrom Tamarom i još nekim natjecateljima koji su u međuvremenu prestali skijati. Od 2008., kad je prešao u juniorsku konkurenciju, kad je krenuo s FIS utrkama, počeli smo raditi jedan na jedan, da bi, kako je postajao bolji, kako je išao stepenicu po stepenicu gore, došao i serviser.
Ali, dugo je to bila priča “sami protiv svih”.
- Prvi put kad je uzeo bodove, u Äreu 2014., bili smo samo nas dvojica na utrci. Ja sam bio na startu, a uz stazu nije bilo nikoga. Imali smo mi cijelo vrijeme podršku Saveza, od Vedrana Pavleka na dalje, ali podjela je bila takva da smo nas dvojica bili sami. Jest, bilo je teško, ali s druge strane, i nije bilo toliko loše jer kad si jedan na jedan, dosta si fleksibilan. Možeš brzo mijenjati lokacije, mijenjati utrke, prilagođavati se. Lakše je nego kad imaš veliku ekipu, kad imaš 4-5 pomoćnih trenera, 4-5 natjecatelja, pa imaš komplikacije oko banalnih stvari, poput organizacije smještaja, što nije uvijek lako usred sezone. A nama dvojici to nije bio problem.
U tim trenucima, kad su sami putovali od staze do staze, od skijališta do skijališta, je li ga mogao zamisliti jednog dana kao pobjednika utrke Svjetskog kupa?
- Nadali se jesmo, ali da sam baš ovo zamišljao, i nisam - iskren je Šuman.
Što se to promijenilo ove sezone da je Filip doživio takav uzlet?
Znali što nam treba
- Prije svega, mislim da je dosta sazrio, posložio si je neke stvari u glavi. Promijenili smo neke stvari u pripremnom periodu, uzimali smo malo više pauze, ali nisu zbog toga patili treninzi. Čak imamo i više odrađenih zavoja u slalomu nego ranijih godina, ali smo malo drugačije napravili raspored, uzimali malo više odmora, pa je dočekao sezonu ne toliko spremniji, koliko odmorniji. I to je jedan od razloga ovih uspjeha. Dobru smo stvar napravili i sa serviserom Robertom Horvatom u odabiru materijala, odradili smo dobre testove, odredili što nam odgovara i držimo se toga cijelu sezonu. Od modela skija do drugih stvari. Našli smo ono na čemu se osjeća sigurno i brzo, dosta se stvari poklopilo, ali ne slučajno. Znali smo što nam treba, od tempiranja forme i planiranja materijala u suradnji s Atomicom, do drugih stvari.
Može još napredovati
Filip je sada treći u poretku veleslaloma, od prvog mjesta ga dijeli samo 56 bodova. Lete li misli prema malom globusu?
- Čak i nisam gledao toliko daleko. Evo, nisam ni znao da je tako mala razlika dok mi vi niste rekli. Naravno, sve je otvoreno, ostale su još tri utrke. U Hinterstoderu smo vozili dvije utrke, bio je solidan. Nakon toga ide Kranjska Gora koja bi nam trebala ležati, jer smo tamo vozili od dječjih utrka, preko slovenskih prvenstava do Svjetskog kupa, te odradili niz treninga sa Žanom Kranjecom s kojim jako dobro surađujemo. I onda dolazi finale u Cortini u kojoj nismo skijali, ali mislim da nisu i mnogi drugi s obzirom na to da nije standardna stanica Svjetskog kupa.
Gdje su Filipovi limiti, što možemo od njega očekivati u nastavku karijere?
- Samo se nadam da će ostati zdrav, u skijanju je to uvijek najbitnije. Za sljedeću bi nam sezonu onda bio cilj da u veleslalomu ostane tu gdje jest. Naravno, da možda i malo napreduje, koliko god to možda bahato zvuči s obzirom na sadašnje rezultate. U slalomu također očekujemo korak naprijed. Za ovu sezonu nam je bio cilj da se proba probiti u Top 30, sada smo tu na granici, a u svakom slučaju to želimo poboljšati. Osim toga, vozit ćemo tu i tamo i poneku kombinacija, mislim da i tu može pokazati što zna jer je solidan u brzim disciplinama, a slalom zna voziti, tako da i tu može puno napraviti.