Kad je Sara Kolak na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru osvojila zlato u bacanju koplja, za mnoge je u Hrvatskoj bila velika nepoznanica. Mediji su tada htjeli doznati što je moguće više detalja o senzacionalnoj djevojci iz Ludbrega, pa smo tako, između ostaloga, doznali i da je Sarin veliki uzor legendarni norveški kopljaš Andreas Thorkildsen.
Ima Sara među svojim memorabilijama i fotografiju sa sjajnim atletičarem, a koliko voli Norvežanina, znala je i Sandra Perković koja je u Riju otkrila još jednu zanimljivost.
- Osvojila je juniorsku broncu, a nije imala svoje koplje. S obzirom na to da joj je Andreas Thorkildsen najdraži bacač, kupila sam joj njegovo koplje, dala napraviti futrolu s natpisom “Sara Kolak Croatia” i nabavila Thorkildsenov potpis. Neka joj bude dodatna motivacija - ispričala je tada Sandra.
Nepremostive razlike
Sara je u to doba koristila dva koplja, jedno je nazvala Zmaj, a ovom drugom, koje je dobila na poklon, dala je nadimak Thorki.
Sudbina je htjela da tri godine kasnije upravo Thorkildsen postane novi Sarin trener, a vrijeme koje je pred nama će pokazati koliko će njihova suradnja biti uspješna. Priča sa slovenskim stručnjakom Andrejem Hajnšekom koji je Saru doveo do olimpijskog zlata je završena, razlike su očito postale nepremostive. Nema tu mjesta za neke drame, promjene trenera nisu ništa neuobičajeno, uostalom i Sandra je nakon prvog olimpijskog zlata odlučila krenuti novim putem i ostala je jednako dobra. Ako ne i bolja.
Sara je, u svakom slučaju, morala pronaći novo rješenje i okrenula se svome uzoru koji je prijedlog, očito, i prihvatio. Thorkildsen (37) nema previše trenerskog iskustva, dosad je pomagao samo austrijskoj sedmobojki hrvatskog porijekla Ivoni Dadić u kopljaškom dijelu njezinih treninga. Sada će, eto, surađivati i s drugom Hrvaticom, a bit će mu to svakako veliki izazov jer ne zove vas svaki dan olimpijska pobjednica.
Možda Norvežanin i nema puno trenerskog iskustva, ali savjeti čovjeka koji je osvojio apsolutno sve mogli bi biti iznimno vrijedni.
Impresivna karijera
Thorkildsenu je atletika, na neki način, bila suđena. Tata Tomm, koji mu je jedno vrijeme bio i trener, bio je također bacač koplja, a mama Bente je bila norveška prvakinja na 100 metara prepone. Andreas se atletikom počeo baviti s 11 godina u rodnom Kristiansandu i već kao klinac je kao od šale rušio nacionalne rekorde u bacanju koplja.
Iako se mnogi veliki talenti izgube na putu do seniorskih voda, s Thorkildsenom to nije bio slučaj. Njegova je seniorska karijera bila uistinu impresivna. Kad je sa samo 22 godine u Ateni osvojio prvo olimpijsko zlato, za mnoge je to bilo iznenađenje, ali u godinama koje su slijedile, dokazao je da to nije bila slučajnost. Na osam je uzastopnih velikih natjecanja bio na pobjedničkom postolju, a u tom se nizu krije i još jedno olimpijsko zlato (Peking 2008.), jedan svjetski i dva europska naslova. Jedini je kopljaš u povijesti koji je istovremeno držao olimpijski, svjetski i europski naslov.
Osam je puta u karijeri bacao preko 90 metara, uključujući i 90,57 u Pekingu, što je još uvijek olimpijski rekord. Najdalji hitac u karijeri ostvario je kod kuće, na mitingu u Oslu je bacio 91,59 i srušio norveški rekord. Zgodno je spomenuti i da je najdalji hitac ikad ostvaren na hrvatskom tlu u njegovom vlasništvu, prije devet je godina na Kupu kontinenata u Splitu bacio 89,26.
Thorkildsen je vodio velike borbe s ozljedama koje su mu na kraju i skratile karijeru. SP u Moskvi 2013., na kojem je bio šesti, bilo mu je posljednje veliki natjecanje u karijeri. Sljedeće je godine nastupio na samo nekoliko mitinga, sezonu potom je potpuno propustio i tada je shvatio da je priči došao kraj.