Za točno godinu dana u Hrvatskoj će biti otvoreno Europsko prvenstvo rukometaša. To je drugi Euro rukometaša koji će se igrati u našoj zemlji. Imali smo 2000. posljednji sa 12 reprezentacija, imat ćemo 2018. posljednji sa 16 reprezentacija jer nakon toga se euro-format širi na 24.
Imali smo Euro rukometašica 2014, SP rukometašica 2003, SP rukometaša 2009, pa Euro na pijesku u Umagu, a ove godine ćemo imati i u Zagrebu u lipnju, tako da je ovo početak drugog velikog kruga hrvatskog rukometa u organizacijskom smislu.
Davne 2000. domaćini Eura rukometaša bili su Zagreb i Rijeka, na SP rukometašica 2003. svijet su ugostili Zagreb, Rijeka, Karlovac, Split, Čakovec i Poreč. 2009. SP rukometaša ugostili su Zagreb, Split, Poreč, Osijek, Varaždin i Pula, a posljednjem Euru rukometašica, kojem smo bili domaćini s Mađarskom prije tri godine, domaćini su bili Varaždin, Osijek i Zagreb.
Imala je Hrvatska i SP juniorki u Koprivnici, Dugom Selu, Zagrebu i Čakovcu te EP kadeta u Zagrebu i Koprivnici, Euro rukometa na pijesku u Umagu 2011, pa u pravom smislu riječi možemo govoriti da smo prvaci svijeta u organizaciji ovakvih priredbi. Ako pogledate gradove-domaćine svih tih natjecanja, vidjet ćete da je rukomet kroz ovih 18 godina doslovno okupirao Hrvatsku i da je samo Zagreb konstanta svake priče, od legendarne Ledene dvorane Doma sportova, iz kojeg su naslove nosili Šveđani i Francuskinje, do sjajne Arene danas, u kojoj su se prije osam godina veselili Francuzi. Iz Hrvatske su naslove još nosili mladi Francuzi i Korejke.
Nikad u pet dosadašnjih dvoranskih pokušaja Hrvatska, koja spada u europski i svjetski rukometni vrh, nije uspjela do trona. I da stvar bude zanimljivija, europsko zlato jedino je veliko zlato koje nedostaje hrvatskom rukometu u savršenoj kolekciji medalja, ako se ne računa ono s pijeska.
Hrvatska će biti prva zemlja koja će u muškom rukometu drugi puta biti domaćin Eura rukometaša. I to je na neki način priznanje za sve što se učinilo od ‘94, kad smo u Portugalu na prvom Euru startali broncom, pa do Poljske, gdje smo 22 godine kasnije broncu obnovili.
Imali smo sve, organizaciju, olimpijske, svjetske, europske medalje, najbolje igrače svijeta, suce za velika finala i želja je zaokružiti priču pa jednom u Domu rukometa sve to skupiti u muzej i ostaviti naraštajima da se sjećaju nečega po dobrom.
Uopće ne sumnjam da će Hrvatska u siječnju 2018. biti na nogama kao u dobra stara vremena. I uopće ne sumnjam da smo sve škole naučili i da ćemo sve podrediti tom zlatu, kojim se teži zaokružiti jedna savršena priča o uspjehu. Vrijeme je da gostoljubivost počnemo naplaćivati onoliko koliko doista vrijedi, onako kako to rade veliki. A Europa najbolje zna koliko je to. Pa, dobrodošli! Tor već maše repom...
