29th September 1975: The World Heavyweight title fight between Joe Frazier (left) and Muhammad Ali (1942 - ) at Madison Square Garden. Frazier won on points. (Photo by Keystone/Getty Images)
 Keystone / Getty Images
PRIJE 40 GODINA

TRILER U MANILI Kako su uvrede i mržnja dovele do najboljeg meča u povijesti

Pred kraj meča, jedan slijep i prebijen, drugi iscrpljen i prebijen, kao dva kamiona koji jure u frontalni sudar, Ali i Frazier jurili su prema međusobnom uništenju
Piše: Ivan ZrinjskiObjavljeno: 01. listopad 2015. 14:18

Prije točno četrdeset godina, 1.10.1975., u glavnom gradu Filipina Manili održana je borba koju se smatra jednom od najboljih, ako ne i najboljom u povijesti boksa.

U jednom kutu stajao je Joe Frazier, bivši svjetski prvak u teškoj kategoriji, dok je u drugom bio Muhammad Ali, aktualni prvak i miljenik cijelog svijeta. Ulazeći u meč Joe je imao 31 godinu, a stariji Ali bližio se 34. godini. Obojica su već doživjela zenit svoje karijere, no Ali je usprkos godinama, i formi koja nije bila ni blizu njegovim zlatnim danima još uvijek držao pojas.

Frazier je pak dvije godine ranije izgubio naslov u brutalnom premlaćivanju koje mu je u dvije runde priuštio mladi George Foreman, isti onaj od kojeg je Ali sljedeće godine spektakluarno uzeo naslov u meču poznatom kao "Rumble in the Jungle". Stoga je percepcija javnosti prije meča bila ta da Ali čini uslugu Frazieru time što mu je pružio šansu da se bori za naslov - novinari i fanovi naprosto nisu više vjerovali da 'Smokin Joe' ima pare u nekad nezaustavljivoj mašini.

No, ono čega su svi itekako bili svjesni jest činjenica da je u tom meču na vagi stajalo mnogo više od naslova svjetskog prvaka (i to u vrijeme kad je bio samo jedan prvak, a ne kao danas kad svaka šuša s abecednim pojasom prisvaja tu titulu). Ali i Frazier iza sebe su već imali dva međusobna meča - više od toga, imali su i burnu povijest sukoba, uvreda i pogaženog prijateljstva.

Korijeni njihovog rivalstva sezali su u početak 70-ih godina, kad je Aliju nakon 43 mjeseca zabrane profesionalnog boksa Vrhovni sud SAD-a dozvolio da se vrati u ring. Naime, 1967. godine 25-godišnji Ali, tada na vrhuncu svoje karijere, odbio je poziv u vojsku i eventualni odlazak u Vijetnam poznatom rečenicom "Ja nisam u nikakvom sukobu s Vietkongom". Veliki dio bijele Amerike i vodeći establišment tada to nisu dobro prihvatili te mu je oduzet naslov prvaka, dozvola za boksanje, a skoro je skončao u zatvoru. U njegovim najboljim godinama (25-29) Aliju je oduzeta mogućnost da se bori (i zarađuje), a na tron se u njegovoj odsutnosti popeo Joe Frazier, Afroamerikanac iz Južne Karoline koji je krvavo izborio svoj put iz siromaštva do titule najboljeg u svijetu.

U tom je razdoblju Joe čak i posuđivao novac Aliju te osobno zamolio predsjednika Nixona da mu dozvoli povratak u ring, kako bi se konačno vidjelo tko je uistinu najbolji na svijetu. Početkom 1971. godine želja se ostvarila obojici kad je dogovoren 'meč stoljeća' u Madison Square Gardenu. No, to je bio i početak velikog sukoba i prva iskra neizmjerne mržnje koju je Frazier do kraja života osjećao za svojeg najvećeg protivnika. Naime, uvijek glasni i elokventni Ali okrenuo je ploču prije meča i počeo zapaljivati javnost najavama da će prebiti Fraziera kojeg je pokazivao kao servilnog 'Čiču Toma', slugu bijelaca i establišmenta koji bespogovorno radi što mu se kaže i koji je izdao svoju boju kože.

Iako je u ringu bio čvrst kao kamen i hrabar kao lav, Frazier je izvan konopaca bio vrlo tankoćutan i emocionalan čovjek koji nikako nije mogao shvatiti zašto ga Ali napada i zašto ga predstavlja kao bezumnog slugu. Njega, koji je od malenih nogu radio u polju kako bi preživio, koji je gladovao praktički do svoje 18. godine - njega je Ali, dečko iz srednje klase kojem nikada nije falio ručak na stolu i koji nikada u životu nije trebao raditi, nazivao nedovoljno "crnim".

Svoju je osvetu Frazier dočekao u ringu. Tijekom 15 rundi u Gardenu nemilice je izudarao Alija te ga u posljednjim minutama borbe srušio svojim 'trademark' udarcem, gromovitim lijevim krošeom. Samo dragi Bog zna otkud je favorit publike i javnosti, čija je popularnost eksplodirala sa sada prevladavajućim otporom prema ratu u Vijetnamu, izvukao snage da ponovno ustane na noge prije nego što mu se odbroji 10 sekundi. 'Smokin Joe' je pobijedio na bodove i zadržao naslov, samo da bi ga dvije godine kasnije izgubio u Kingstonu u već spomenutom meču od Foremana.

Taj je poraz stvorio uvjete za drugi ogled njega i Alija, 1974. godine, ovaj put bez naslova najboljeg kao nagrade za pobjednika. Ponovno je Ali nabrijavao ogled serijom uvreda na račun Fraziera, koja je kulminirala njihovom tučnjavom u TV studiju pred frapiranim voditeljom Howardom Cosellom. Taj je meč bio vidno slabiji od njihovog prvog ogleda, a slavio je Ali bodovnom odlukom sudaca nakon 12 rundi.

Kad je, dakle, došlo vrijeme da se ogledaju i treći puta, Frazier je već imao četiri i pol godine uvreda iza sebe da ga motiviraju za najbolji meč u karijeri. Kao da to nije bilo dovoljno, Ali mu je pred meč u Manili priuštio vjerojatno najgoru verbalnu paljbu koju je ikada doživio. Štoviše, cijeli meč svoj naziv vuče iz epizode u kojoj je Ali pred novinarima i tv kamerama izvukao malu gumenu gorilu i izjavio "There's gonna be a killa and a thrilla and a chilla, when I get that gorilla in Manila" (U slobodnom prijevodu, sa izgubljenom rimom u originalu - "Izbatinat ću gorilu u trileru u Manili"). Tako je veliki lajavac zabio konačni čavao u lijes poštovanja koji je Frazier možda nekad i imao za njega te u nekoliko rečenica od servilnog Čiče Toma, Fraziera premjestio u najgori rasni stereotip - gorilu.

'Smokin Joe' nikad nije imao jezik da uzvrati brbljavom, dovitljivom i prema njemu okrutnom Aliju. Njegov trener Eddie Futch odveo ga je u predgrađe Manile gdje se u izolaciji i asketskom okruženju spremao za osvetu na jedinom mjestu gdje je mogao parirati Aliju - u ringu. Prvak se, pak, malo zamaro treningom. On i njegova svita zauzeli su cijeli hotel Hilton u Manili gdje se često partijalo do zore. Bahati se Ali toliko oslobodio da je otvoreno paradirao sa svojom ljubavnicom Veronicom Porsche, predstavivši je čak i na službenom primanju kod sponzora meča, filipinskog diktatora Ferdinanda Marcosa i njegove žene Imelde. Kada je to u Americi vidjela gospođa Ali, Belinda, uzela je prvi avion za Manilu i prvaku u facu stresla salvu uvreda kakvu je Frazier vjerojatno uvijek želio, ali nije mogao ili znao kako.

Napokon, 1. 10. 1975. u 10 ujutro po lokalnom vremenu, u tropskoj atmosferi Araneta koloseuma, (kako bi svijet mogao gledati u prime-timeu) prestalo je vrijeme za priču, a počeo je bespoštedni meč koji je za svagda trebao razriješiti račune između njih dvojice. Na početku je brži Ali dobio prve tri runde protiv sporijeg Fraziera, koji se, poznato samo njegovom treneru Futchu, borio praktički slijep na lijevo oko zbog bolesti koja ga je još prije pogodila. Osokoljen ranim uspjehom, Ali ni u ringu nije prestao s verbalnom tiradom na račun izazivača govoreći mu da ga konačno udari kako treba.

Traženo - dobiveno. Frazieru je sjelo nekoliko slavnih lijevih krošea, ali na Alijevo veliko iznenađenje, paljba je dolazila i desnom rukom, što za Joea nije bilo uobičajeno. Kada je počela šesta runda, moment je potpuno prešao na stranu Fraziera koji je u sljedeće tri minute krvavo izmlatio Alija.

Prvaku se ovaj put taktika 'rope-a-dope', naslanjanja uz konopce te izmicanja i apsorbiranja udaraca, uspješno patentirana u meču protiv Foremana, ovaj put obila o glavu. I kukove, i ramena, i bubrege i jetru. Svugdje gdje ga je 'Smokin Joe' dohvatio svojim teškim, mržnjom napunjenim rukavicama.

Kad mu je u sedmoj rundi lijevim krošeom izbio štitnik za usta, Ali je zavapio prema svojem suparniku "Stari Joe Frazieru, zašto sam mislio da si gotovo?", piše u knjizi Dvoboji Manile Richard Hoffera. "Netko ti je krivo rekao, lijepi dečko" - odvratio je Frazier i nastavio s brutalnim kažnjavanjem.

Nakon toga, bilo je jasno da su ova dvojica u ringu s jedinom namjerom da unište jedan drugog. Ostarjeli Ali više nije bio onaj spektakularni mladić iz sredine 60-ih, koji je "letio kao leptir i ubadao kao pčela". Ovaj borac bio je prespor da bi izmicao udarcima, parkiran točno nasuprot Frazieru i osuđen na teške izmjene do kraja meča. Dapače, do kraja karijere.

Frazier je pak sve manje i manje vidio ispred sebe kako je meč odmicao. Bolesnom i nefunkcionalnom lijevom oku Ali je preciznim udarcima pridružio i desno koje se polako počelo zatvarati. Meč je opet krenuo na prvakovu stranu čiji je valjda svaki direkt ili kroše sjeo na glavu Fraziera. "Razmišljao sam, ionako sam mu dosta blizu. Možda ga pogodim kako spada. K vragu, pa nije ni on više bio svježa ljubičica. Ali je u tom trenutku bio tek mrlja ispred mene i što sam ga manje vidio, više me koštalo. Ali kvragu, bio je umoran, mogao sam ga srediti" - pričao je Frazier godinama poslije.

Pred kraj meča, jedan slijep i prebijen, drugi iscrepljen i prebijen, kao dva kamiona koji jure u frontalni sudar, Ali i Frazier bili su usmjereni prema međusobnom uništenju.

Napokon, pri završetku 14. runde Fraizierov trener Eddide Futch prekinuo je meč. "Daj da se borim šefe", molio je u tom trenutku krvlju obliveni 'Smokin Joe". Futch je odbio i bacio ručnik. "Nisam htio da mu Ali prospe mozak"- pričao je kasnije. Ironično, u drugom kutu je Ali navodno molio svojeg trenera Angela Dundeeja prekine meč (sam Dundee tvrdi da je to najobičnija laž, ali ne bi mu bilo prvi puta da preoblikuje odrđene situacije po svojim afinitetima), dok ga je tim nagovarao da izdrži još malo. Na kraju za to nije bilo potrebe. Uzdigao je ruke kao pobjednik i odmah se srušio u stolicu.

"Borili su se za prvenstvo njih dvojice" ("They fought the championship of each other"), rekao je novinar Jerry Izenberg nakon meča koji je gotovo dokrajčio ne samo karijeru, nego i život obojice. "Ovo je najbliže što sam prišao smrtnom iskustvu" - pričao je Ali godinama poslije, dok je nakon meča napokon odao Frazieru respekt za kojim je ovaj godinama žudio. "Neka više nikada ne čujem išta protiv Joea Fraziera" - promuklo i pokunjeno je izjavio Ali pred okupljenim miksom prijatelja, novinara i liječnika. "To je čovjek."

Nakon ogleda je Ali rekao Frazierovu sinu Marvinu (kasnije osrednjem boksaču) da je njegov otac 'vraški dobar čovjek' i da mu je žao zbog svega što je izrekao u uvodu meča. "Smokin' Joe" ispriku nije prihvatio: 'Zašto je to rekao mojem sinu? Zašto nije došao k meni u svlačionicu i rekao mi u lice da mu je žao?' - do kraja života povrijeđeno bi komentirao napola pruženu ruku pomirbe.

Kad se promatra s protekom godina i naknadnom pameti, mnogi se pitaju zašto meč nije bio zaustavljen ranije. Obojica boksača pretpjela su strahovite batine i njihove su karijere efektivno završile tog sparnog prijepodneva u Manili. Iako je Ali kasnije izgubio pa ponovno osvojio naslov protiv Leona Spinksa, šteta koju mu je nanio Frazier vrlo je vjerojatno doprinjela razvoju Parkinsonove bolesti koja je od nekadašnjeg zgodnog brbljavca napravila današnju ljušturu od čovjeka koja teško može prozboriti makar i riječ.

Muhammad Ali danas ima 73 godine i živi povučeno od svjetla javnosti, uz mnogobrojne zaštitne krugove koje je oko njega postavila obitelj. Što se tiče američke, pa i svjetske javnosti, zbog svojih je sportskih dosega, ali možda i više svojih postupaka i izjava izvan ringa, Ali odavno beatificiran kao najveći sportaš svih vremena, živuća ikona 20. stoljeća.

Joe Frazier umro je 2011. u 67. godini, bez da se doista pomirio s Alijem. Koliko je njegov ponos još uvijek patio, najbolje govori komentar koji je dao na Alijevo paljenje olimpijske vatre u Atlanti. "Trebalo ga je gurnuti u plamen" - izjavio je Joe. Pa ipak, pred kraj života je često ponavljao da mu je žao Alija zbog njegove bolesti i da bi mu udijelio i "zadnju koru kruhu ako mu zatreba".

Kad je Joe preminuo, Muhammad je došao na sprovod i kratko rekao: "Svijet je izgubio velikog šampiona. Uvijek ću ga se sjećati s poštovanjem i divljenjem." Vjerujte, Ali dobro zna kakav je Joe bio čovjek. Jer u paklenih sat vremena u Manili njih su dvojica u ringu izvukli i zadnju stanicu svojeg bića jedan pred drugog.

Linker
24. travanj 2024 13:24