TUCAK IZJEDNAČIO LEGENDARNOG RUDIĆA 'Nemoguće je uvijek osvajati zlata, a 48 sati između Srbije bilo mi je bilo najteže u trenerskoj karijeri'

Tko bi to očekivao prije samo pet godina. Onda kada je Ivica Tucak poveo Barakude upravo ovdje, u Barceloni, na svoje prvo veliko natjecanje na hrvatskoj klupi. Bilo je to Svjetsko prvenstvo 2013, Hrvatska je tada prvi put nakon osam godina igrala na velikoj sceni bez zlatnog brka na klupi, člana Kuće slavnih Ratka Rudića. S novim, mladim trenerom, u međunarodnim vodama još ni izbliza etabliranim.

U Barceloni u bazenu Bernat Picornell na Montjuicu 2013. osvojio je Tucak svoju prvu veliku seniorsku medalju s Barakudama. I to baš broncu, i baš protiv Italije. Pet godina poslije na istom je brdu ponad Plaze Espane za Hrvatsku izborio već 10. medalju za svoga izborničkog mandata.

- Drago mi je da je jedna medalja više. Osvojena je u teškim okolnostima - u kasne će noćne sate - jer već je bila nedjelja oko 1 izjutra - izbornik brončanih Barakuda Ivica Tucak.

REUTERS

Nisam imao sumnje

Katalonska metropola tek je počela živjeti, ulice pune, živ promet, buka. U taboru Barakuda pak - mir. Od umora. Nakon možda i ne toliko dugačkog koliko intenzivnog i napornog trening-razdoblja pa potom dva tjedna turnira u kojem svaki dan nosi neku svoju priču i izazov. Razdoblja koje je okončano igrački do perfekcije dovedenim srazom s Italijom, ali utakmicom koja je bila neobično naporna.

- Ponosan sam na ovu medalju jer je doista osvojena vrlo lijepom igrom u zaključnoj utakmici. Baš mi puno znači.

Kada se vratimo samo tri tjedna unazad, dan-dva uoči polaska iz Zagreba za Barcelonu, izbornik je za ove novine utvrdio nešto u stilu “nismo u formi, ne izgledamo još dobro, ali vjerujem da hoćemo”.

Matija Djanjesic / CROPIX

- Iskreno, nikada nisam pomislio da mi možda nećemo biti pravi. U zadnje vrijeme, uostalom, uvijek i jesmo. Sve smo podredili ovom prvenstvu. Pripreme možda nikada nisu bile kraće, a li nikada nisu bile ni teže i zahtjevnije. S ozljedama, bolestima...

Dobro, to je nešto što je ovaj trener magistrirao. Kada se samo prisjetimo razdoblja od 2013. do 2017...

- Je, ali opet, svaki je novi slučaj i novi udarac. Otpali su nam ove godine zbog ozljeda branič Benić i centar Krapić. Što se Jokovića tiče, do uoči odlaska praktički nismo znali hoće li ići ili ne. Luka Lončar imao je problema sa šakom. Baš je bilo naporno, ali svejedno nisam imao sumnje da ćemo mi baš ovdje, u Barceloni, što s tiče psihofizičke pripreme, biti na maksimalnoj razini. Sretan sam i zadovoljan načinom kako smo igrali i rezultatom koji smo ostvarili. Naravno da ostaje žal jer... htjeli smo mi ovdje osvojiti zlato i po to smo došli. Moramo biti iskreni da je Srbija te večeri bila bolja, nismo znali iskoristiti prilike koje smo imali.

Egzekucija s Italijom

Tucak je potom otkrio i koji detalj s posljednjeg sastanka s igračima prije Italije za broncu.

- Pozivajući se baš na tu utakmicu protiv Srbije, a znajući što nas čeka s Italijom, rekao sam momcima da ćemo mi svoje šanse imati. Što god oni nama radili, mi ćemo svoje šanse imati i stvoriti. E sad, ako mi od tih 15-16, možda i 20 šansi koje stvorimo, ako 10-11 iskoristimo, mi ćemo to dobiti. I nema Boga koji će to nama uzeti. Ako ne budemo imali koncentracije da svoje šanse kapitaliziramo, onda ćemo ući u probleme.

Hrvatska je vidjela, svi koji su gledali preksinoćnji sraz - problema nije bilo.

- Ovo je s Italijom bila egzekucija! Tu, jednostavno, nije bilo teorijske šanse suparniku da izbjegne poraz. Nije bilo! Ovi naši momci nisu to dopustili Talijanima, koji su sve do jednog vrhunski igrači. Nakon utakmice mi je prišao Dejan Savić, izbornik Srbije, i rekao: “Ja nisam vidio ovako nešto.” Strašno smo se potrošili ona dva dana između polufinala i utakmice za broncu. I ja i kolege iz stožera i igrači. Bila je teška noć nakon Srbije. Ništa puno lakši nije bio ni dan nakon, baš težak, tmuran, sumoran. Imali smo mnoštvo razgovora, uvjeravanja da mi to možemo i moramo završiti s pobjedom. Urodilo je plodom. Ponavljam, zaista sam ponosan na ove mladiće, na to kako igraju za Hrvatsku. Ponosan sam na svoje kolege iz stožera jednako tako. A ovo vidim kao izuzetno velik rezultat za hrvatski vaterpolo, i za hrvatski sport uopće, kako god to kome zvučalo. Znam da bi ljudi uvijek htjeli zlato. I ja bih, ali oni koji nisu bili u sportu, ili barem blizu, ne znaju kako je teško doći do medalje. Bilo koje.

CROPIX

Izbornik je priznao još nešto.

- Svašta je bilo u posljednjih pet godina, utakmica, putovanja, problema, slavlja, tuge, treninga, ali iskreno, ovih 48 sati između Srbije u polufinalu i Italije za broncu u Barceloni, to mi je u psihičkom pogledu bilo najteže razdoblje u trenerskoj karijeri. Ja znam da nekome to može zvučati kao frazetina, ali ovu medalju baš doživljavam kao broncu sa zlatnom presvlakom. Pa mi smo žrtvovali i Svjetsku ligu u Budimpešti, a sve s ciljem da ovdje budemo pravi. I bili smo pravi - veli Tucak.

Opći je dojam svih koji su promatrali utakmice na barcelonskom turniru da su upravo Hrvatska i Srbija ponudile najbolji vaterpolo.

Nedostajao jedan gol

- Odigrali smo nekoliko briljantnih utakmica. U prvom redu Grčka u četvrtfinalu i na kraju Italija. One su, za mene, enciklopedija vaterpola. Protiv Srbije je bilo čupavo, teško. Protiv takvog suparnika ne možete ni tražiti uvijek ljepotu, ali smo se trgali, borili, čupali. Nedostajao nam je taj jedan jedini gol na početku treće četvrtine za hvatanje priključka i vjerujem da bi tada stvari bile drukčije, međutim ne želim žaliti jer ovaj rezultat za mene ima silnu vrijednost. U konačnici, da, i Crna Gora u 3. kolu. Momčad se uspjela vratiti s ruba poraza, stvarno smo bili na rubu, dečki se vrate i onda naprave nešto da vam pamet stane. Akcija Vukičević - Lončar - Bušlje. To mogu samo velike momčadi i karakterni igrači. Kod 8:6, nakon sve silne muke koju su prošli, i onda još postignu najljepši gol na prvenstvu.

Izbornik može biti zadovoljan momčadi, ali jednako tako i najbližim suradnikom, Milom Smodlakom. Kada god Tucka nema jer dobije crveni karton, sjedne Mile i smlavi suparnika. Ovo je bila već četvrta takva utakmica (Njemačka, Japan, Australija i Italija), doduše, i najjači suparnik.

Jeste li ijednog trenutka strepili na tribini? Odnosno, kako je treneru gledati svoje sportaše, a udaljili su vas od momčadi, ne možete im pomoći bilo riječju, savjetom, potezom?

- Proživljavao sam je teško jer kad sjediš na tribini... Kada ste dolje, potpuno ste usredotočeni na bazen, igru. Ovako gore imate vremena sve malo šire sagledati, ali ne... Bio sam miran, jer obavili smo pripremu, no vidio sam da je to Mile proveo u djelo na najbolji način. Odisao je mirnoćom. Mi smo imali recimo trenutke koji su bili dogovoreni, da talijanski kontranapad, koji je bio ubitačan dosad, da im tada pritisnemo oba bočna igrača. Svjesno smo pustili igrača koji ide kroz sredinu i onda nisu znali što bi s loptom, potpuno su bili izgubljeni. Ma, snimili smo ih zaista dobro, a dečki su iskazali nevjerojatnu psihičku stabilnost i želju da osvoje ovu medalju. Ona je naša i bok - efektno će i na najbolji način zaključiti izbornik Ivica Tucak.