StoryEditor
Zoran Milanović, Kolinda Grabar-Kitarović, Miroslav Škoro
 Boris Kovacev, Goran Mehkek, Davor Pongracic / CROPIX
KOMENTAR MARIJA ZORKA

U cijeloj kampanji od njih 11 nitko nije rekao niti jednu riječ o sportu, a da se kandidirao jedan čovjek iz sporta, drugog kruga ne bi niti bilo...

Autor: Mario ZorkoObjavljeno: 23. prosinac 2019. 23:18

Pretkolo je odigrano, jedanaest igrača odigralo je utakmicu za predsjednika RH, aktualna predsjednica plus deset “fantazista”. Kompletna ekipa predsjedničkih kandidata, premda ne postoji trener koji bi taj šareni sastav poželio izvesti na teren. U tom sastavu našlo se barem šest-sedam destruktivnih osobnosti, nekih među njima i slučajeva egotripa koji bi svaki za sebe rasturili bilo koju momčad na svijetu.

Da bilo koga od tih “predsjednika” pošaljemo u Real, Barcelonu, Bayern, Liverpool, u bilo koji stabilan i organiziran sustav, rastavili bi ih za nekoliko desetljeća oporavka. Dakako, prizemno bi bilo sve ih izjednačavati i svesti ih pod zajednički nazivnik, ali nekoliko je istoznačnih poveznica dobar pokazatelj kakav je u Hrvatskoj odnos politike prema sportu.

Dakle, nitko od “kandidata” u prvom krugu nije ostavio uvjerljiv dojam da bi samostalno mogao i znao voditi nogometni klub u hrvatskim uvjetima, ni prvoligaški ni nižerazredni, a još manje neki drugi sportski kolektiv u Hrvatskoj koji nema privilegiju da iz državnog ili gradskog proračuna ima osiguran budžet. A nema nitko.

Nitko od tih “kandidata” u cijeloj kampanji nije ni riječ progovorio o sportu i statusu sporta u Hrvatskoj. Sjetili bi se sportaša eventualno kad bi ih vukli za rukav da im pruže podršku, stanu uz njih i donesu im glasove.

U jedinom TV-sučeljavanju dotaknuli su i kulturu i medicinske sestre i učitelje, i manjine i migrante, ali baš nitko nije spomenuo sport i u kakvim uvjetima egzistira oko 300.000 registriranih sportaša u Hrvatskoj i zbog čega smo u Europskoj uniji posljednja zemlja po ulaganjima u sport.
Zbog čega sport nije dostupan svoj djeci, zbog čega u klubovima mogu trenirati samo oni čije obitelji mogu platiti članarine, zbog čega većina sportaša sama plaća treninge i natjecanja. To, očito, nisu važna pitanja.

A brojka od 300.000 sportaša, plus još puno više rekreativaca, nije zanemariva. Kad bi sve hrvatske sportaše, slikovito, stavili u jedan sportski grad, bio bi drugi po veličini nakon Zagreba. Ili u jednu sportsku županiju; nakon Zagrebačke, opet bi bila druga po veličini.


Bit će opet važni


Oni postaju važni samo onda kada treba navući kockasti dres i pohvaliti se da su sportaši najbolje što Hrvatska ima, dičiti se njihovim uspjesima i uzviknuti da je Hrvatska u svijetu najcjenjenija po sportu.

Bit će sportaši u novoj 2020. godini opet “važni” kad se budu slavili nastupi na nogometnom Euru, Olimpijskim igrama, rukometnim i vaterpolskim europskim prvenstvima, kada, dao Bog, ulice i trgovi ponovo budu puni veselja.

U Zagrebu je nedavno bio predsjednik UEFA-e Aleksander Čeferin, slovenski odvjetnik na nešto utjecajnijoj funkciji nego što je to predsjednik zemlje koja svakog dana gubi “članstvo”, čijih je 300.000 stanovnika posljednjih godina napustilo brod. Predsjednik UEFA-e Čeferin, na čelu najmoćnije sportske organizacije na svijetu, s godišnjim prihodom od 5,5 milijardi eura, tada u Zagrebu nije imao službeni susret ni s kim iz državne i gradske politike. Ni njegov dolazak nije “važan”.

Tada je otvoreno poručio da je maksimirski stadion uvjerljivo najgori na kojem se igraju UEFA-ine utakmice. Je li se itko zacrvenio zbog toga?
Kao da nam predsjednica Europske komisije kaže da imamo najzapušteniji glavni grad. I to ne bi nikoga posramilo?

Hrvatska u 2020. ulazi kao predsjedavajuća Europskom unijom i predsjedanje preuzima kao posljednja zemlja u EU po izdvajanjima za sport i to stalno treba naglašavati. Iz državnog proračuna izdvaja se 13,3 eura po stanovniku, prosjek EU je 100 eura, u Mađarskoj 150 eura po stanovniku, čak i u Rumunjskoj 25 eura.


Rezultat je egzaktan


Kad bi se izdvajalo barem 0,25 posto BDP-a, sportu u Hrvatskoj pripadalo bi 900 milijuna kuna. Hrvatski sport dosad nije imao ni trećinu tog novca, a za to se vrijeme kulturu hranilo s 2,6 milijardi kuna. Rezultat takve (ne)brige za sport i zdravlje je egzaktan - očekivani životni vijek u Hrvatskoj također je među najnižima u EU.

Eto, to kandidatima za predsjednika nije bitno. Samo dvaput su se potegla “sportska” pitanja u kampanjama: kad je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović ustvrdila da je njezina NK Rijeka bila “rezervni klub za Zvezdu ili Partizan” i kad je Zoran Milanović poručio da “nikad nije navijao za Hajduk jer je to bio omiljeni Titov klub i nosili su na dresu veliku petokraku na koju ste se mogli ubosti”.

Mogao se onda u Splitu prisjetiti i kako je nastala i “ostala nenađena” (citat Davora Šukera) svastika na Poljudu u njegovu premijerskom mandatu. Za vrijeme “predsjedničkih” sučeljavanja moglo se, zapravo, shvatiti zbog čega su sportaši ono najbolje “made in Croatia” - zato što se svi ti prevažni “kandidati”, kao i politika uopće, hvala Bogu, njima, jednostavno, ne bave. S koliko se uspjeha bave drugim pitanjima, i bolje da sportaše ostave po strani.

Uostalom, drugog kruga ne bi bilo da je na predsjedničkim izborima, nekim čudom, bio i 12. kandidat. Sportaš i izbornik omiljen više od svih kandidata zajedno, kojem hrvatski narod vjeruje i koji mu kao simbol zajedništva, poniznosti i iskrenosti znači puno više od izborničke funkcije - Zlatko Dalić. Srećom po nogomet i sve koji vole sport, Dalić sljedeće godine ima ozbiljnog posla s Vatrenima na Euru.

Linker
04. lipanj 2020 03:49