Nije da ga i ranije nije bilo pod kapicom s kockicama, ali otkako je Ivica Tucak izbornik, Anđelo Šetka standardni je reprezentativac. Čak i član udarne postave. Kako je vrijeme odmicalo, tako je stjecao sve veće povjerenje, minutažu, ali i sve kompleksnije zadatke.
Na olimpijskom turniru u Rio de Janeiru bio je uz vratara Marka Bijača naše ponajveće otkriće. Upravo je u Južnoj Americi dobio osobito zamršenu ulogu. U obrani desno, u napadu lijevo. Zato smo ga prozvali komandosom, a on samog sebe posvudušom.
Gdje se po osobnom sudu najbolje snalazi? Gdje pruža najviše?
- Do 20-21. godine u Jadranu sam igrao prirodno na lijevoj strani, potom posljednju godinu u splitskom klubu, pa Primorcu i Primorju igrao desno, u Rijeci kroz desnu stranu i zaradio poziv u reprezentaciju. Onda sam prije Rija pročitao neke članke koji su me dodatno motivirali.
U Rimu kako god
Što se pisalo?
- Neki igrači nisu vidjeli tko bi mogao igrati lijevo, bili su skeptični u vezi s tom pozicijom, govorili da smo tu tanki... No, izbornik je znao što radi, prebacio me lijevo, a i ja sam mogu reći da se bolje osjećam na lijevoj strani, tu mogu dati najviše. Igram uz Sukna, koji otvara dosta prostora, pa mogu biti opasan, imam više prostora za uplivavanje, odgovara mi ta kretnja prema golu.
Anđelo će od ove sezone biti igrač Lazija?
- A, ne, ne, nisam potpisao za njih. Idem na kraju u Romu.
U redu, isti grad, ali kako Roma?
- Ma, potpisao sam u biti za Lazio, ali su oni upali u novčane probleme. Onda sam imao još neke kontakte, u igri je bila i Brescia, ali ništa me nije oduševilo kao ponuda Rome. To je A-2 liga, ali vrlo su ambiciozan klub, žele se vratiti u Serie A. Privukao me i trener, olimpijski pobjednik iz ‘92. Mario Fiorillo. On me osobno nazvao, ponudio dobre uvjete. Željeli su me na četiri godine, ja sam pristao na dvije. To je klub koji je prošle sezone ispao iz Serie A na peterce. Stvarno mi se odlično poklopilo. Nakon pet godina Rijeke i Primorja, pet godina na koje nemam ni jedne zamjerke, došlo je vrijeme za nove izazove.
Iako, kada smo već kod Primorja, s kojim ste u pet godina osvojili čak osam trofeja, s Rijekom ste dodatno povezani. Na Kantridi ste 2009, tada kao član kotorskog Primorca, kreirali jednu od najvećih senzacija europskog klupskog vaterpola posljednjeg desetljeća. Klub na rubu stečaja, igrači 10 mjeseci bez plaće su postali prvaci Europe pobijedivši milijardere iz Pro Recca. Utakmica kasnije nazvana “Prosjaci i kraljevi”
- Bio sam tada u Rijeci, ali nisam igrao jer smo Boris Pavlović i ja nastradali nešto ranije u prometnoj nesreći. Meni je puknula rožnica, plus ozljeda vrata. Pavlović se uspio vratiti za finale, ja ne. No, izniman osjećaj. Ta utakmica primjer je da ne igraju imena, ni novac.
Presudna je glava
Anđelo Šetka je inače, kao i ostale Barakude “pun k’o brod”. Anđelo malo više jer splitski je gradonačelnik Ivo Baldasar obećao visoke novčane nagrade svakom splitskom olimpijcu.
- Da, bilo je obećano i isplaćeno. Makar, ima još nekih lijepih stvari. Evo, na Zapadnoj obali postavljene su nove ploče za nove splitske osvajače olimpijskih medalja. Bili smo kod gradonačelnika, na Hajdukovoj utakmici - prisjeća se Anđelo.
Imate li uopće osjećaj da ste prije malo više od mjesec dana igrali finale Igara, osvojili olimpijsko srebro? Nije bilo velikih dočeka i tuluma, gostovanja u tv-emisijama...
- Iskreno, nismo se ni nadali da će biti bogznašto. Kada se osvoji zlato, euforija zahvati društvo, ali to traje najviše 10-20 dana, a onda padne sve u zaborav. Dobro, nije baš zaborav, ali svatko od nas ima svoje probleme i na to se usmjerimo.
Većina suigrača iz reprezentacije nije gledala snimku finala iz Rija, jeste li je vi pogledali?
- Iskreno, u životu nisam pogledao ni jednu svoju utakmicu! Tako nisam ni finale. Nemam baš ni volje. Čak i da smo pobijedili, ne bih gledao.
U pohodu na srebro važnu je ulogu odigrala jedna - žena?
- Naša psihologinja Renata Barić. Ona nas je probudila. Ne bih rekao da se radi o čarobnom štapiću, ali ta žena zna svoj posao. Baš kao što je ona znala da i mi dobro znamo svoj, samo je presudno ono što se zbiva u glavi. Ona nam je vratila mentalnu snagu.
Vi vaterpolisti ste već ranije radili sa psihologom, novitet je što se sada radilo o ženi. Je li poanta da se muškarac lakše povjeravao ženi nego drugom muškarcu ili malo preusko shvaćamo?
- Već 2006. kad je Rudić bio trener, imali smo psihologa. Sad, što je presudilo? Prije 10 godina nismo dugo radili sa psihologom, ovo sada se pokazalo punim pogotkom. Ona je pokazala da razumije i neke naše posebnosti pa je tako na kraju jedna sitna žena u red dovela 20 malo jačih muškaraca.
Crna mačka Crne Gore
Ključna utakmica u Riju je bilo četvrtfinale protiv Crne Gore. Tu ste lansirani u borbu za medalju, ali tu se pokazalo još nešto. Crnoj Gori je Hrvatska “crna mačka”. Kada god su utakmice u kojima se “gaće paraju”, kada se odlučuje o prolazu ili pak medalji, vi pobjeđujete.
- Tako je bilo u Londonu 2012, pa na SP u Kazanju, sad u Riju i još nekoliko puta. Ne bih rekao da smo im bauk, ali mislim da im ne odgovaramo stilom igre. Oni su teška, troma momčad. Četiri godine igrao sam u Kotoru i stvarno mogu reći da nas jako cijene kao vaterpolsku naciju. Sad, sputava li ih to... ne bih želio ureknuti, neka samo tako ostane.
Čini da je obratno stanje nama sa Srbima. Šest godina je prošlo od posljednje pobjede.
- Kako mi govorimo o Crnogorcima, tako Srbi vjerojatno govore o nama. Makar, mislim da nisu nepobjedivi, ali imaju mir i uigrani su, u tome je njihova snaga. Nakon SP u Barceloni 2013, kada su bili sedmi-osmi, nitko ih nije prozivao, napadao, otpisivao. To je bio neuspjeh, OK, ali idemo dalje, Uz to, nakon te Barcelone reprezentacija se uopće nije mijenjala, ostala je ista momčad. Tako se to radi.
Ne treba strahovati
Nazire li se opet neko hrvatsko vrijeme? Naša je reprezentacija mlada, Srbi su ostali bez dva igrača (Nikić i Gocić)...
- Rekao bih da naše vrijeme već traje, ne da tek dolazi. Ovo nije samo prolazna epizoda. Na pet SP za redom osvojili smo medalju, druge uzastopne OI bili smo u finalu, to nije slučajnost. Uz ove mlade koje imamo, od svjetskih prvaka U-18, vidjet ćemo i one godinu dana starije koji su na EP što i koliko oni vrijede, mislim da Hrvatska nema što strahovati.