Dođete li bilo koji dan do veslačkih hangara na Jarunu, dočekat će vas uobičajena scena. More veslača, od onih najmlađih, početnika, pa sve do svjetskih klasa poput braće Sinković, svi se brinu o svojim čamcima i ostaloj opremi, maze ih i paze do najsitnijih detalja. Nema u ovom sportu ni oružara, ni servisera, veslači uglavnom sve obavljaju sami. I ne žale se zbog toga. Jednostavno su takvi, skromni, nema u njihovom sportu previše novca, a samim time ni umišljenih zvijezda. Samo rad, brutalan rad, i ljubav prema veslanju.
U takvom smo ambijentu i radnom raspoloženju prije nekoliko dana zatekli i dečke iz novog četverca bez kormilara, raznovrsnu, ali vrlo ambicioznu ekipu koja će pokušati uloviti plasman na Olimpijske igre u Tokiju. Zatekli smo u prvom trenutku, istini za volju, samo tri četvrtine četverca.
- Sad će i Zmija - objašnjavaju uz smijeh dečki.
Zmija je Ivan Piton, 25-godišnji Puljanin na privremenom radu u VK Trešnjevka. Nadimak, valjda, ne moramo objašnjavati.
- Ma zovu me svakako. Pajki, Pic, Pajc, samo me mama i tata zovu Ivan. A o prezimenu sam već čuo sve šale, otupio sam na njih - priča nešto kasnije najstariji član četverca.
Ivan Piton
I da ne bi bilo zabune, nije zabušavao, čim se pojavio, odmah se bacio na posao. Dečki su taj dan imali poseban zadatak, nalijepiti na vesla prepoznatljive hrvatske crveno-bijele kvadratiće jer su sutradan kretali u Plovdiv, na prvu ovosezonsku regatu Svjetskog kupa. A kvadratići tu nisu bili samo iz estetskih razloga.
- Velike su kazne ako nemamo nacionalna obilježja na veslima - pojašnjava trener četverca Darko Mikšić, ujedno i izbornik hrvatske reprezentacije.
Okosnicu nove posade čine 18-godišnji blizanci Anton i Patrik Lončarić, Osječani koji su kao juniori bili svjetski i europski prvaci, te svjetski rekorderi u dvojcu bez kormilara. Zbog lova na Tokio ekspresno su prebačeni među seniore, a kako u dvojcu trenutno nemaju izgleda pored braće Sinković, odlučeno je da im se priključe još dvojica veslača i da zajedno probaju doveslati do Japana. Izbor je u konačnici pao na Pitona i dvije godine mlađeg Zagrepčanina Tomislava Šaina.
- Kroz natjecanja na ergometrima na početku sezone smo vidjeli da smo nas četvorica slični, da imamo gotovo identična vremena i da bi se to moglo spojiti u jedan dobar četverac. Kasnije na vodi nakon nekoliko daljinskih regata u dvojcima, izbornih utrka, opet smo vidjeli da smo dosta blizu. Bili smo najbrža dva dvojca i tako je pala odluka da idemo u četverac - ističe Anton Lončarić.
Je li blizance iznenadilo preskakanje mlađeseniorske kategorije i nagli skok među velike dečke?
- U neku smo ruku to i očekivali jer je predolimpijska godina, a još nam je lani najavljeno da se planira formirati još jedna posada, muški četverac, za olimpijske kvalifikacije. Ali, još je smo daleko od Olimpijskih igara, idemo korak po korak. Odradili smo regatu u Piedilucu, bili su to dobri prvi koraci, a sada idemo biti još bolji. Generalno, ovaj vikend u Plovdivu ne tražimo neki poseban plasman, već idemo pokazati koliko možemo kako smo trenirali - dodaje Patrik.
U Piedilucu su bili peti što je, s obzirom na to koliko su kratko zajedno trenirali i da su u Italiji veslali protiv lanjskih medaljaša i finalista SP-a, vrlo dobar rezultat. Ili kako bi rekao izbornik - dobra startna pozicija.
- Dobro smo se pripremili za Plovdiv. Mjesta za napredak još uvijek ima, ali za prvi Svjetski kup je ovo sasvim dovoljno da pokažemo koliko vrijedimo i da se možemo utrkivati s velikim ekipama - kaže Anton, a Piton se nadovezuje:
- Možemo konkurirati, ali stvarno imamo još puno prostora za napredak, a za to nam treba još vremena i puno kilometara.
Anton Lončarić
Pa, kad se već javio, da čujemo tko je Ivan Piton. On i Tomislav Šain su dosad bili manje u medijima od braće Lončarić.
- Bio sam i ja u novinama, ali u Seattle Timesu, a to sigurno niste čitali. Bili smo na duplerici, a ja sam lijepo stajao u sredini - smije se dežurni zafrkant u ekipi.
No, duplerica u Seattle Timesu nije zafrkancija. Piton je studirao na University of Washington gdje je nizao uspjehe i u čamcu.
- Vratio sam se iz Amerike, odbio sam tamo sve ponude za posao. Onda sam na povratku u Hrvatsku isto tako odbio sve ponude za posao kako bih se posvetio veslanju, što je potpuno suluda ideja. Svi su me pitali zašto to radim. I još me uvijek pitaju. Ali, meni je puno ljepše živjeti u Hrvatskoj nego u Americi, a isto tako, želim veslati.
Život u Americi mu se nije svidio?
- Sve ima svoje prednosti i mane, ali tu mi je srce, tu su mi svi. Diplomirao sam međunarodne odnose, tj. diplomaciju i čim sam završio, samo dva-tri dana kasnije, vratio sam se u Hrvatsku, najviše zbog obitelji. I zbog vremena, zbog hrane, zbog ljudi...
- Zbog žena - ubacuje se Šain uz smijeh.
Seattle nije baš grad po mjeri za čovjeka s mora.
- Grad je jako kišovit, tmuran i siv. Jako deprimirajući. Trebate stvarno imati karakter za živjeti i trenirati tamo nekoliko godina.
Svi su mu planovi zasad vezani uz veslanje?
- Trenutno sam samo u veslanju. Imam i neke manje poslovne ideje sa strane, ali nije to za sportsku rubriku.
- Da, radi na baušteli - opet podbada Šain.
Vratimo se još malo Americi, razvaljivao je tamo u osmercu, a i danas trenira u majici i kapi slavnih Huskiesa.
- Bilo smo najbolje sveučilište pet godina zaredom, a ja sam osvojio dva naslova državnog prvaka. Išli smo i na poznatu regatu Henley u Londonu, tamo smo bili drugi. Bilo je to odlično iskustvo, mnogi medaljaši iz Europe, brojni Australci i Novozelanđani, svi su studirali u Americi. Bit će lijepo sada u Svjetskom kupu sretati dečke protiv kojih sam se natjecao u Americi. Bilo je odlično, ali meni je ipak puno draže veslati za reprezentaciju, s ovim dečkima.
Patrik Lončarić
Za razliku od Pitona, Šain je akademsku karijeru odlučio ganjati u Hrvatskoj.
- Studiram ekonomiju, četvrta sam godina.
Šajo je, unatoč ranijim upadicama, prilično samozatajan, najšutljiviji u ekipi. Ranijih je godina pokušavao u različitim posadama i s različitim partnerima, a sada s ovim dečkima vjeruje u ispunjenje olimpijskog sna.
- Moji su planovi zasad isključivo u veslanju, pa što Bog da.
Kako se dečki u četvercu slažu, ipak su u čamcu dva srednjoškolca, jedan student i jedan čovjek s diplomom? Osjeća li se razlika u godinama?
- Ma, dobri su Lončarići, znaju raditi, vojnici su, čvrsti su. Odlično se slažemo, imamo isti cilj i rujemo prema njemu, a onda je lako. Samo ponekad dođe do izražaja ta razlika u godinama.
Zna li se onda tko je šef?
- Nemamo šefa, imamo konstruktivan odnos. Lončarići imaju iskustva s velikih natjecanja, mi imamo kilometre u nogama i svega drugoga u katalogu što oni nemaju, tako da učimo jedni od drugih i to je vrlo zdrava sredina.
Druže li se i izvan treninga?
- Pa, družimo se, ali toliko vremena provodimo zajedno da nekad jednostavno bude dosta.
Vjerojatno vas je Šain kao jedini Zagrepčanin u ekipi proveo po gradu i upoznao vas s njim.
- Vodi nas Tomislav, vodi. Po rupama, ha-ha-ha. Šalim se, pokazao nam je sve, glavni je tu na Jarunu - kaže Piton.
Pripreme za maturu
A jesu li najmlađi članovi spremni za stavljanje točke na srednjoškolski staž?
- Trenutno smo u fazi priprema za državnu maturu, ali ne mogu se baš pohvaliti da smo se pretrgali od učenja. Stalno smo na pripremama, tako da nije lako - iskren je Patrik.
Kako je Osječanima živjeti u Zagrebu?
- Snašli smo se, od 2016. dolazimo ovamo na pripreme, tako da smo relativno upoznati s gradom. Zasad smo smješteni u hostelu Arena...
- Ali, još malo pa će dogurati do Antunovića - dobacuje Piton.
Tomislav Šain
U planu je da četverac ide još na treću regatu Svjetskog kupa, te Europsko i Svjetsko prvenstvo.
- Na drugi Svjetski kup ne idemo jer netko baš tada ima maturu - opet uz smijeh upada Piton.
Atmosfera je, shvatili ste, u ovoj ekipi sjajna, puno je smijeha, ali da ne biste krivo pomislili, kad je u pitanju veslanje, ovi su dečki jako, jako ozbiljni. I maksimalno posvećeni cilju koji su si zacrtali. Na stolu je deset ulaznica za Tokio - osam na ovogodišnjem SP-u u Linzu i još dvije na posljednjoj regati Svjetskog kupa sljedeće godine.
- Neće biti lako ući među tih deset komada, pritisak je velik, ali kao što sam rekao, idemo korak po korak. Ne treba ovo shvatiti olako, da će samo po sebi doći, ali ide nam sve bolje, sve smo složniji, znamo što moramo napraviti. Ne stavljamo si to kao teret, više kao cilj prema kojem svi težimo. Zasad nije bilo tenzija, valjda neće ni biti. Vrlo je zdrava atmosfera - otkriva Patrik.
A svi zajedno zaključuju...
- Vjerujemo u Tokio. Da ne vjerujemo, ne bismo to radili!