Na nedavnom Svjetskom prvenstvu Tomislav Pucar je iznenadio mnoge. Izbacio je neka respektabilna imena, a malo je nedostajalo da uđe među osam najboljih na svijetu. No, iako su svi bili oduševljeni, njegovi uspjesi nisu od jučer. Bilo je tu dosta europskih naslova u mlađim kategorijama, a posljednjih mjesec-dva je kao iz snova. No, to je samo početak za 23-godišnjeg Puljanina.
Počeo je trenirati sa šest godina u Puli. Naravno, “krivac” je bio otac, iako nije sve teklo glatko.
- Bilo je trenutaka, između 10. i 11. godine, kad sam htio odustati od stolnog tenisa. Rezultati nisu bili kakve sam očekivao, htio sam mijenjati sport. Bio sam treći ili četvrti u Hrvatskoj, no roditelji su me odgovorili.
Nakon nekoliko godina roditelji su ga doveli pred još jedan izazov. Obitelj je shvatila da se za njegov razvoj treba preseliti u Zagreb.
- Pitali su me jesam li za, a ja sam pristao. Govorili su da se uvijek možemo vratiti ako ne bude išlo. I ja sam bio svjestan da moram još jače trenirati.
Prilagodba je tekla glatko.
- Većinu tih ljudi sam znao s turnira i brzo sam se uklopio. Upisao sam Sportsku gimnaziju, a tu je bilo problema. Tu prvu godinu nisam imao popusta, morao sam biti cijelo vrijeme na nastavi. Razmišljali smo da odem u neku drugu školu. Već sljedeće sam bio po prilagođenom programu za profesionalne sportaše. To mi je bilo važno da mogu trenirati dva puta dnevno. U tom programu sam bio s nogometašima Pjacom, Jedvajem, Bartolcem itd.
I onda se zatvorio u “rudnik”. Dva treninga dnevno, svakodnevno pet do sedam sati, a u GSTK Zagreb proveo je od 14. do 22. godine života. I sudjelovao u dva naslova prvaka.
- U oba naslova suparnici su bili veliki favoriti. Protiv Dr. Časla je Neven Karković fantastično pogodio postavu. I to tri puta! Da nije bilo rada s njim, ne bi bilo ničega od moje karijere. I za to sam mu jako zahvalan. Tu je bio i individualni rad i tako sve dok se nisam otisnuo u inozemstvo.
Potpisao je za Bad Homburg u 2. njemačkoj ligi.
- Morao sam u inozemstvo, hrvatska Superliga bila mi je preslaba ako sam želio napredovati. No, ni tu nije bilo baš lagano. Trenirao sam u austrijskom centru u Schwechatu. Ugovor nije bio velik, a samo za stan morao sam davati 500-600 eura. Takvi su počeci. Tako sam spavao u Beču jer su u Schwechatu cijene bile enormne. Zapravo, ispalo je da je jeftinije u centru Beča nego tamo. Taj austrijski kamp je uskoro zatvorio vrata, što je na kraju ispalo bolje.
Bum je uslijedio nakon što je svladao legendarnog Samsonova i osvojio Europsko prvenstvo do 21 godine. Popeo se i na svjetskoj rang-listi.
- U Poljskoj sam s 20 pobjeda sudjelovao u naslovu prvaka. Bila je jaka liga, ali ubila su me putovanja. Moj klub Kloping Frac je iz Jaroslawa, što je na granici s Ukrajinom. Još su i vezali gostovanja zbog nas stranaca, ali najbliži suparnici bili su udaljeni minimalno pet sati pa sve do osam sati. I onda natrag u Jaroslaw.
Vratio se u Zagreb i trenirao s Gaćinom dok su svi ostali trenirali u inozemstvu.
- Gaćina mi je u tom razdoblju puno pomogao, savjetima, sparingom. Uostalom, bio je svjetski top 20. Poslije je izbornik postao Neven i onda se opet sve zavrtjelo.
Prava eksplozija dogodila se u Omanu gdje je Pucar igrao polufinale. Nakon toga je imao vrlo dobar turnir u Kataru, a vrh svega je Svjetsko prvenstvo.
- Puno ljudi me zvalo nakon Budimpešte, neki su oduševljeni rezultatom. Drago mi je da netko cijeni taj trud i odricanja u osam-devet godina. Kako objasniti ljudima kakav je ovo uspjeh? Pa, dovoljno je pogledati svitu Kineza na tim natjecanjima, od igrača, trenera, fizioterapeuta i funkcionera do navijača i novinara. Na jednom natjecanju potroše cijeli naš godišnji budžet i pritom zauzmu cijelu dvoranu, ha, ha.
Ždrijeb je mogao biti i bolji, ali tko te više pita.
- S Achantom sam bio zadovoljan, ali trebalo je proći prvo kolo. Steger je bio najteži suparnik iz kvalifikacija, po učinku je drugi igrač Bundeslige koja je najjača u Europi. Nakon te pobjede sam se napunio samopouzdanjem.
Što vam je trener rekao nakon pobjede nad jednim od najboljih europskih igrača Ovtcharovim?
- Tko ti je rekao da ti curi forehand, imaš najjači forehand u dvorani. Ma, to je naša interna zafrkancija.
Za četvrtfinale je krenuo silovito, ali nije uspio iskoristiti 7:1 i 10:6 u prvom setu, što ga je i poljuljalo.
- Opustio sam se, a sad znam da si to više nikad neću dopustiti. On je iskusniji, prolazio je takve situacije. To je bio krucijalan trenutak, velika je šansa da bi meč otišao na moju stranu.
Poslije bi vas čekali Kinezi?
- S dešnjacima je meni lakše, no sve ovisi o tome kako bi mi vraćali servis. Liang Jingkun je bolji igrač od Niwe. Doduše, igram dobro i s ljevacima, no teško je reći što bi bilo.
Osjećate li strah od Kineza?
- Ma kakvi, nema veze što je Kinez, nego respektiram rezultate. Znam kako se igra u Kini i kako se radi, da iza njega stoji deset ljudi koji će ga pripremiti, ali ja imam svoj sistem. Ako nametnem svoju igru, ako to prolazi, opasan sam svima, pa i Kinezima.
Dosta igrača se mučilo s vašim servisom?
- Da, imam taj obrnuti servis, iako nema previše rotacije dosta njih ne vidi previše što im dolazi. Prije sam servirao drukčije, no ozlijedio sam se i pauzirao dva-tri mjeseca. Kad sam se vratio, izgubio sam osjećaj za servis, ni danas mi nije jasno kako. Trener Karković me tjerao da vježbam taj obrnuti, ali na europski način. Ja sam više škicao Kineze i Austrijanca Fegerlea. U početku je to bilo bez rotacije, ali sad je sve bolje i bolje.
Hoćete li sada imati pravi medijski status u svijetu stolnog tenisa?
- Iskreno, mislim da ne. Oni imaju svoje favorite, valjda u njima vide tko će ugroziti Kineze u budućnosti. Dosad to nisu vidjeli u meni, možda zbog moje visine (193 cm) ili jednostavno nisam dovoljno zanimljiv. Kao i da moja igra nije ugodna oku, jedna do dvije lopte. Ako nastavim ovako, onda ću ih natjerati, ha, ha. Zbog dobrih rezultata igrat ću sve moguće turnire, a vjerujem da sam došao do razine kad ne bih trebao padati ispod 50. mjesta na svijetu. Barem se nadam.
Komentatori su najavili Hrvatsku kao potencijalnu momčad za medalju na ekipnom Europskom prvenstvu. Kako vi to gledate?
- Gaćina i ja smo dva dobra europska igrača. Pogotovo on ako je spreman i u formi, ako se ne muči s ozljedama. Uostalom, bio je Top 20 svijeta. Frane (Kojić, nap. a.) je na “trojci” na SP-u bio nevjerojatan, četiri pobjede, dosegao je stvarno dobru razinu. Da, vjerujem da možemo do medalje, no polako.
Je li sada na vama pritisak?
- Ma kakvi, zanima me samo rad, nemam nikakva očekivanja. Igrat ću svoju igru, kao da ovoga i nije bilo, gledam samo naprijed. Treba još više napredovati, popraviti forehand stranu.
Prepoznaju li vas sada više?
- Ma, neeee! Zapravo, prepoznao me jedan čovjek u hotelu Panorama, kao da je čitao o meni u Sportskim novostima, ha, ha. No, nadam se da hoće ubuduće jer će to značiti da su rezultati dobri.
Kako bi Pucar opisao sam sebe?
- Ne znam što bih rekao ha, ha. Volim se naći s prijateljima, a volim i ponekad izaći. Kad sam bio mlađi, nisam imao vremena. Dok su ostali tulumarili, ja sam trenirao. Nisam išao ni na maturalac. Sad mi to nedostaje, zato kad imam vremena izađem. Inače volim gledati serije, dosta toga sam pogledao. Od ostalih sportova volim tenis i Federera. U stolnom tenisu nemam uzora, a volim Fan Zhendonga. S njim sam se sprijateljio na omladinskim OI.
Tko bi bio bolji?
- Dao bih sve da ga dobijem, ali još je uvijek bolji. On je idealan igrač, u budućnosti bi mogao rušiti rekorde.
U pojedinačnom sportu se puno teže dolazi do osobnog sponzora. Uglavnom se svi “ukrcaju” kad si već prvak, a to je u pravilu sa zakašnjenjem. Tako je i s Pucarom. Iza sebe ima neke rezultate, ali zasad je na majici jedino Tibhar.
- Prate me već dvije godine, puno su mi pomogli. Zahvalan sam njima i Damiru Jurčiću koji radi za tu njemačku tvrtku.
Nije lako cijelu obitelj preseliti iz Pule u Zagreb, i to zbog sinove karijere. Pogotovo kad je mnogo veći postotak da od te karijere neće biti ništa.
- Nije im bilo lagano, sigurno su patili. Morali su sve ispočetka, ostavili poznato okruženje, i to se cijeni. Zato su ovi uspjesi za njih - kaže Pucar.
