Bonaca. Tako zovemo na moru vrijeme bez vjetra. mirno, bez strujanja i posljedično bez valova. A kad zapuše... može biti maestral, jugo, tramontana. Najjača je, najsnažnija pak - bura. Ta razvaljuje, ulazi u kosti. Takav je, najjači, najsnažniji, a definitivno najviši bio je Bura (205 cm). Bio je najviši u momčadi olimpijskih pobjednika iz Londona 2012. koja je pak ušla u povijest svih OI kao najviša vaterpolska momčad ikad (prosjek 197 cm!). To je hrvatska vaterpolska Bura kako suigrači i prijatelji zovu Damira Burića.

Jedan od najboljih i najtrofejnijih hrvatskih vaterpolista svih vremena, olimpijski pobjednik, svjetski i europski prvak s Barakudama, a višestruki prvak države i Europe s klubovima. Jedan od onih koji su osvojili baš sva natjecanja u kojima se barem jednom natjecao. Nacionalna sportska legenda, ponos Istre i Pule. Grada kojem se vratio nakon pet godina izbivanja, vratio da bi tu i ostao jer... Bura je svoje u bazenu otpuhao. Damir Burić, jedan od najboljih braniča ikad, u svojoj 41. godini (rođen 1980.) odlučio je da je kraj.

- Pa, s toliko godina mislim da i nije baš više čudo.

Oni će uživati

Prije nego je zaključio karijeru, ipak se “smjestio” na svoje mjesto u klubu u kojem proveo zadnjih pet godina, vrlo solventnom turskom klubu ENKA iz Istanbula, kolegu iz reprezentativnih dana Paula Obradovića.

- Mislim da će uživati. Klub je savršeno organiziran, sve što dogovoriš se ispoštuje, liga nije prezahtjevna. Za nju sam se odlučio pred svoj kraj karijere u trenutku kada sam stvarno želio poštedjeti svoje tijelo svog stresa i napora kojeg je bilo sve vrijeme dotad.

Tako je bilo na kraju, a početak... Za sve je “zaslužan” jedan lom ruke. Tako veli legenda, a je li baš tako...

- U biti, točno. Godine 1994., bio sam još klinac i trenirao rukomet u Puli, u RK Arena. Moj se otac bavio rukometom do negdje svojeg fakulteta. U ljeto 1994. mi je napuknula ruka i liječnici su mi rekli kako bi morao plivati, nakon što sam onaj osnovni dio zaliječio. Spletom okolnosti, baš je to ljeto osnovan Vaterpolski klub Pula i tako je to počelo - veli Damir koji je dakle jedan od prvih uopće vaterpolista u Puli.

- Tada je to bio, ja bi to nazvao, jedan oblik vaterpola jer za nešto više i ozbiljnije nije bilo uvjeta. Nije naime bilo bazena, samo smo ljeti bili aktivni.

Ne znamo koliko je rukomet izgubio s jednim mladim srednjim važnim, ali vaterpolo je dobio... diva. Tu ne mislimo samo na proporcije. A da je taj “mali bivši rukometaš” predodređen baš za vaterpolo, uoči je 1997. na nekom malenom turniru u Turnju Željko Tonković, prvi suradnik Zorana Roje, trenera Primorja. I tako je krenulo...

- Nije baš bilo jednostavno u početku je sam prvo dolazio samo vikendima, dok sam bio 3. razred gimnazije. Izuzetno naporno jer bi petak iza škole sjeo u autobus za Rijeku, navečer trening, pa isto tako subota i nedjelja, i onda predvečer doma u Pulu. Nakon godinu dana sam se preselio u Rijeku, počeo prvo igrati s juniorima, a za prvu momčad sam debitirao 1998./99., ali je sezona kasnije moja prva “prava” sezona. Obožavao sam trenirati, uvijek i mislim da sam baš tako uspio nekako nadoknaditi što sam u biti dosta kasno, s tek 17 godina došao u jedan ozbiljan klub, u Primorje i počeo jednako tako ozbiljno raditi. Spletom okolnosti sam dakle završio u vaterpolu, zbog ozljede, ali presretan sam zbog toga. Trenirao sam i igrao ono što volim.

Franković i ja

Na veliku nacionalnu i međunarodnu pozornicu je Burić “iskočio” u ljeto 2003. i opet zaslugom, jasno svoje kvalitete, ali temeljem poziva Zorana Roje. On je to ljeto, nekoliko tjedana uoči EP u Kranju postao izbornik, malo je redizajnirao momčad i dao priliku nekim “novim klincima”. Jedan od tih bio je Burić. Mladi, stasiti branič prilike ne da je zgrabio s obje ruke već je više nije ispuštao daljnjih 13 godina! Toliko je Bura igrao za Barakude.

- Uz mene znam da je bio još i Nikola Franković iz Rijeke i da ne nabrajam dalje, te smo odmah napravili rezultat. Osvojili smo srebro na EP što je posebno za ono vrijeme kada bi osvajali medalju sve 3-4 godine tek, bilo sjajno. To je bio meni odličan početak i kasnije više nisam ni ispadao iz reprezentacije. Ta medalja iz Kranja je mene i ostale možda malo i zavarala jer smo mislili “evo, osvojili smo medalju, sad će to ići lako”, ali opet je trebalo proći nekoliko godina. Valjda je i tako trebalo, imalo nekog razloga.

Trebale su proći još četiri godine do nove medalje. Došao je Rudić, slijedile su tri godine “traženja”, a onda je došao Melbourne 2007. i početak zlatne ere. Epohe koja traje, doba u kojem je upravo Burić stožerni igrač. Branički red BBB (Burić, Buljubašić, Bušlje) nikada nećemo zaboraviti. Najbolja koju smo ikada imali. Granitna obrana koja je dovodila suparnike do užasa, a na Igrama u Londonu je doktorirala. Samo ćemo navesti kakve su realizacije igrače više imali naši suparnici u Londonu - Grčka (3-9), Španjolska (2-8), Italija (5-14), Australija (2-8), Kazahstan još i dobar (2-5), SAD nestvarnih (0-14!), u polufinalu Crna Gora (2-11), te u finalu Italija (3-9).

- Od 2007. je slijedilo najljepše razdoblje. Zato što radiš naporno cijelo ljeto, pripreme su dugačke, svi drugi odmaraju, a mi prolijevamo znoj u bazenu i teretani. Još je teže kada ne osvajaš medalje, a onda kada smo počeli s medaljama, onda je sve na drukčijoj razini. Imali smo odličnu momčad svih tih godina, a bekovska pozicija je bila izrazito jaka. Od te 2007. pa nadalje smo imali fantastičnu momčad koja je na svim mjestima bila odlično “pokrivena”. Pogodila se neka starija generacija i ona mlađa koja je dolazila, a ja sam bio negdje između - veli Burić.

London više razina

Ako od te 2007. hrvatski vaterpolo živi zlatnu eru, petogodišnje doba od 2007. do 2012. nazivamo dijamantnim. U tom je razdoblju Hrvatska postala svjetski prvak, pa najbolji u Europi, pobjednici Svjetske lige i šlag, olimpijsko zlato. Burić je sve odigrao sjajno, ali jedan je turnir bio kolosalan. Po mišljenju ovog novinara, najbolje Burine utakmice za Hrvatsku. Europsko prvenstvo u Zagrebu 2010. Za udžbenike igre u obrani! Onako kako igra Bušlje zadnjih 10-ak godina, tako je igrao i Burić. “Pojeo” je sve suparničke centre.

- To EP u Zagrebu 2010. svi spominju. Možda zato što su se dogodile neke situacije u napadu, zabljesneš, daš gol što ljudi više uočavaju nego igru u obrani. Po meni jest to bilo... pa reći ću i ja fenomenalno. U biti, sve godine u reprezentaciji, ne mogu reći da sam imao neke velike padove. Makar, mislim da je i Melbourne 2007. bio na toj razini. Igre u Londonu su viša razina. Tamo smo “gazili” sve živo, izvan konkurencije.

Koji su vam centri koje ste čuvali ostali u sjećanju kao najumješniji?

- Ako moram nekog izdvojiti, onda su to dvojica. Igor Hinić, najbolji centar zadnja dva desetljeća za mene. Igrao je u oba smjera, tehnički izrazito tehnički potkovan, odličan plivač. Drugi je Crnogorac, Boris Zloković. Fantastično eksplozivan, strijelac, sportska inteligencija. Iako, bilo je jako puno odličnih centara, od Čomakidzea, Smodlake, Dobuda, ali ovu dvojicu za nijansu izdvajam.

Kakvi su sada planovi Damira Burića? Treninga odjednom više nema, nema teretane i bazena, priprema i putovanja... Znamo za kafić u središtu Pule.

- To smo otvorili prije tri godine, supruga to vodi, ja uskačem samo po potrebi. Želio bih ostati u sportu, u vaterpolu jer ipak sam više od pola života u njemu i to najbolje znam. Imamo klub u Puli, sada smo konačno dobili i bazen, stvoreni su uvjeti, a sad samo ovisi o daljnjim ambicijama svih. Od kluba do grada jer mene nešto prosječno ne zanima. Uvijek želim vrh. Prestao sam igrati prije 20-ak dana, tako da mi je teško reći nešto striktnije o planovima. Znam sigurno da zasad nemam ambicija za nešto izvan Pule jer sam željan konačno biti malo doma.

Bilo je i vrijeme. Otišao je iz Pule prije skoro pa četvrt stoljeća. Pokorio Europu i svijet, uspeo se na Olimp, možda je vrijeme da osvijetli i Arenu. On je praktički jedan od prvih vaterpolista u povijesti tog grada, a izrastao je u vaterpolskog Kolosa. Dakle, on zna put. Pa taman ako treba i potražiti nekog klinca s rukom u gipsu. Jer, nikad ne znaš...