Kada je Hrvatska posljednji put bila svjetski prvak u vaterpolu (Budimpešta 2017.), na dva metra vladali su Luka Lončar i Ivan Krapić. Prvospomenutog bi se vjerojatno mnogi i sjetili, ali drugog... Nekako držimo da je to podatak koji zna doista uži dio pratitelja vaterpola u nas. Prije svega zato jer je nakon tog natjecanja, ovaj stasiti riječki centar iz različitih razloga izgubio mjesto u prvih 13 Barakuda.
Nadalje, još manji broj ljudi bi reklo da je upravo Ivan Krapić najtrofejniji vaterpolist Primorja u povijesti! U konkurenciji jednog Kurtinija, Ćire Kovačića (člana Kuće slavnih), pa Roje, Hinića, Burića, Barača i inih zvijezda koji su nosili kapicu ovog kluba, najviše kolajni ima Krapo.
Skrasio se u Parizu
U 11 sezona, osam trofeja, a od toga šest kao kapetan. Onog najjačeg Primorja u povijesti, momčadi u kojoj su igrali Sukno, Garcia, braća Varga, Obradović, Muslim, Buljubašić... Danas je Ivan Krapić ponovo u ulozi kapetana i ponovo u kapici Barakuda. Kapici koju je prvi put navukao na glavu još 2009. pod Rudićem, da bi ga u najvećoj mjeri ozljede nakon svjetskog zlata 2017. sputale u nastavku reprezentativne karijere.
"Bio sam i godinu kasnije pozvan na pripreme, ali ozlijedio sam se, pa operacija ramena. Onda sam se vratio 2019., u Beogradu osvojio srebro u Svjetskoj ligi, ali me nije bilo koji tjedan kasnije na SP u Koreji. Za Europsko prvenstvo u Budimpešti 2020. sam opet bio ozlijeđen", prisjeća se Ivan Krapić posljednjih pet godina.
Među njima su i posljednje dvije u kojima se skrasio u francuskom prvoligašu Noisy-le-Secu, predgrađu Pariza, gdje je uz prvog strijelca Le Championata, "haubicu iz Vrpolja" Antonija Petkovića, nositelj igre vrlo dobrog i sve jačeg kluba.
Optimizam sve veći
Prije pet godina, kada ste išli u Budimpeštu na SP 2017. otvoreno se govorilo iz tabora Barakuda "idemo na zlato". Dvije godine kasnije, uoči polaska na SP u korejski Gwangju 2019., pričalo se "Idemo po medalju, ostati u vrhu". Što je ideja vodilja sada ili što se govori uoči starta natjecanja na SP u Mađarskoj 2022.?
"Bilo bi glupo i pomalo bahato razbacivati se frazama da idemo po zlato. Realno, 2017. je bila situacija da smo mi poslije OI u Riju 2016. promijenili dvojicu igrača, Burića i Pavića. Ovo je sasvim nova situacija u kakvoj se još nismo nalazili, ali isto tako to ne znači da se ciljevi hrvatske reprezentacije sada moraju spuštati. Zato jer ti novi dečki koji dolaze i mi stariji, koji smo se bilo vratili ili smo cijelo vrijeme tu, svi mi imamo u glavi te ciljeve, domete koje su ostvareni u posljednjih sedam svjetskih prvenstava. Sedam na kojima je uvijek osvojena medalja. To su ciljevi koje smo mi dobili u naslijeđe od ranijih generacija i ja se ne slažem da ih trebamo spuštati ili se zadovoljavati nekim prolaskom u četvrtfinale ili tako nešto. To onda ne bi bila hrvatska vaterpolska reprezentacija. Po meni cilj mora uvijek biti samo visok i najviši jer samo tako onda možeš i doći. Sad, što je cilj ove reprezentacije... Neću navoditi medalja ili koja medalja, ali sam uvjeren da ova reprezentacija ako će igrati na razini svojih mogućnosti, ukoliko budemo pravi, homogeni i kompaktni, a nema nikakvog razloga da tako ne bude, onda smo mi u igri s bilo kime."
Prisjetio se Krapić početaka rada upravo ove momčadi, još jesenas, malo nakon OI u Tokiju.
"Bilo je puno nepoznanica, ostalo je samo 5-6 igrača od ranije, iz Tokija i cijele epohe prije toga. Bilo je nepoznanica za vas novinare, ali i za nas igrače same. Potpuno isto. Nismo znali gdje smo u odnosu na druge, posebno jer su se i drugi promijenili, izuzev Mađarske i Španjolske koji su minimalno izmijenili svoj sastav. Međutim, tijekom nepune godine, od prošle jeseni smo ipak pronašli neke konture naše igre i načine kojim mi možemo biti itekako konkurentni. Konkurentni s najboljima. Kako se bliži prva utakmica, početak prvenstva, moj je optimizam sve veći. S tim da to nije bez pokrića."
Solidna nepoznanica
Pretpostavljamo da je razlog tog optimizma djelomice i u činjenici koja je vas sve prošlu jesen i zimu morila - ova Hrvatska bi mogla biti solidna nepoznanica mnogima. Posebno mlađi igrači, debitanti. Ne velimo da oni nisu poznati u vaterpolskim krugovima, igrali su i Ligu prvaka i k tomu slično, ali mnogima ipak još nisu u tolikoj mjeri znani igrači poput Žuvele, Lazića, Burića, pa i Marinića Kragića koji je puno iskusniji (31 godina), ali nije toliko poznat na reprezentativnoj razini.
"Nitko nas nije vidio kako igramo u ovom sastavu. Jer, realno nikad nismo ni igrali u takvom sastavu. Ne na velikim natjecanjima. Čak ni konture momčadi nisu na ovakav način posložene kao za ovo Svjetsko prvenstvo. Ja stvarno mislim da je ova momčad kompaktna. Uvjeren sam da možemo igrati sa svima, igrati s najboljima, a to onda znači i ući u borbu za medalju, što je uvijek cilj hrvatskog vaterpola."
Pretpostavljamo da je velikom krugu tih igrača, pa onda i cijeloj momčadi, silno značajno oprobati se u tom društvu, na vlastitoj koži osjetiti nešto u stilu "mi to možemo", pa čak i probiti moguću umjetnu, nevidljivu barijeru, a ona bi značila osvojiti kolajnu i skinuti i taj "teret" s leđa. Tako se uostalom gradi mentalitet pobjednika.
"Točno to. Nužno je potrebno da kada se priča o najboljima, oni sebe vide u tom krugu. To je jako bitno i zato smo mi stariji tu da im pomognemo, da "povučemo" kada treba jer nije lako doći na svoje prvo prvenstvo i odmah dati sve najbolje od sebe. To nije lako. Ne može to baš svatko. Ja sam samo u jedno stopostotno siguran, potencijal ove momčadi je fantastičan", zaključio je kapetan Barakuda, Ivan Krapić.