
Nema tomu tako davno, kukali smo i naricali, zdvajali nad sudbinom hudom jer nam mlađi uzrasti u vaterpolu nisu osvajali medalje. Nekad su bili i jako, jako daleko od postolja, odnosno borbe za kolajnu. Sedam dugih godina je to trajalo. Napisali smo jednom - "sedam gladnih godina", aludiravši malo na biblijsku Knjigu postanka. Svjesni tog trenutka da dvostruko griješimo.
Prvo, na rubu smo bogohuljenja, odnosno povezivanja vjerovanja u Njega s nečim što je ipak samo i isključivo - sport. Drugo, u mlađim uzrastima, u njihovim natjecanjima, u svakom sportu, nisu presudne medalje, trofeji već koliko će kadeta, juniora, starijih juniora i mlađih seniora, dospjeti do vrhunske, najveće razine. Do seniorske vrste.
Je, sve to stoji i točno je. Potpisujemo. No, opet, jedno ali... Hajde to isto recite danas mađarskim mladićima u čijim je redovima tuga pregolema jer oni su iz Zagreba otišli tek s vrećicom kakvih suvenira. A i to su kupili, ništa nisu dobili. U subotu navečer, pred kraj finalne utakmice Španjolska - SAD, jedan nam trener reče.
- Sve je to u redu, A reprezentacija, napredak igrača, međutim... Medalje se broje, a zlata pamte.
Ne možemo reći ni da čovjek nije u pravu. Točno je. I baš smo stoga tim ponosniji na ovu skupinu mladića koji su u subotu osvojili treće mjesto na svijetu. Zato što s njima nakon 7 godina doista brojimo medalje, a bogami i pamtimo zlato. Ono europsko, iz Bugarske lani. To je ta momčad, gotovo u vlas ista. U devet mjeseci ova je generacija osvojila naslov prvaka Europe do 19 godina (rujan 2024. u Burgasu) i broncu na SP do 20 godina (lipanj 2025. u Zagrebu). Hm, je l‘ se to samo nama čini ili je nakon Barakuda koje melju, "krenulo" i klincima. Jer, sedam godina ništa, pa onda u devet mjeseci dvije kolajne...
- Prije godinu, zapravo manje od godinu dana, rekao sam, a nisam pogriješio, kako će ova generacija dati za seniorsku reprezentaciju Tončinića, Čubranića i Pavlića sigurno. A rekao sam za malog Šušića i Cuzzija, koji je sad bolestan, s vremenom. Tu bi nadodao na ovom turniru i malog Antu Jerkovića. S njim dobivamo u budućnosti jednu odličnu lijevu ruku. On je 2007. godište. Kao i Tončinić i Šušić. To je bogatstvo hrvatskog vaterpola!
Tako zbori Zoran Bajić. Trener koji ih jako dobro poznaje, stručno vodi i osvaja s njima medalje. Za tog čovjeka bismo onda rekli da zna. Posebna priča je, uz dakako prvog strijelca turnira Vlahu Pavlića, njegov sugrađanin i klupski suigrač, Maro Šušić. Iz Grada već godinu dana slušamo najljepše priče o mladiću. Kad ga gledamo, uviđamo da je svako izgovoreno slovo na mjestu. Doduše, za broncu je možda bio malo, mrvicu suspregnut ili nam se samo čini.
- To je karakteristično za sve mlade igrače. Imate oscilacije kroz igru. Od fantastičnih poteza, odlične igre u obrani, čitanja igre, razmišljanja pa do neprisiljenih pogrešaka, pogrešnih dodavanja. Ali, to je momak koji nema još 18 godina! To mi je razumljivo - veli Bajić.
Postoji jedan koji je u veljači navršio 18, a već je sada velik. Mislimo i fizički velik, jak. S Kvarnera je, Riječanin. Iz kraja Hinićevog, Vrlićevog... Ne znamo što to u Rijeci jedu da su ovakvi, ali ovaj dečko, Viktor Tončinić, na 2 metra "pojede" svakog suparnika.
- Iskreno, ponosan sam na sve moje suigrače. Stvarno smo "umirali" na pripremama, kako bi se reklo "pišali smo krv" i svaka čast. I ovo treće mjesto... ipak je ljepše nego četvrto, ali ipak...
Čekaj, čekaj, pa neće valjda sada žal za prolivenim 24 sata ranije, a bronca sjaji oko vrata.
- Ma... U meni ipak ima i sada malo tuge za finalom. Zato što iskreno mislim da smo mi to mogli dobiti, imali smo dva razlike u zadnjoj četvrtini - zbori dalje Tončinić.
Ova je reprezentacija postigla još nešto. Nešto što stvarno samo rijetki bilježe, a raritetni to još i prate, zapisuju. Ovaj naraštaj mladića, europski prvaci i svjetski brončani, nikada nisu na velikim natjecanjima tipa EP i SP dobili Mađarsku. Nikad, do prošle subote, u Zagrebu. Ima nešto u ovim dečkima.
- Ovo je reprezentacija koja je al pari sa svima na svijetu - ponavlja izbornik Zoran Bajić i nastavlja.
- Bili smo solidni sa Španjolskom u polufinalu, osim pojedinih trenutaka, pogrešaka ili padova u igri. S Amerikancima, koji su igrali finale, smo bili briljantni. Sa svakim mi možemo odigrati. Ne trebamo se nikoga i ničega bojati, a osnova svega je da će 4-5 ovih mladića ući u elitnu seniorsku vrstu. To je blago i zalog za budućnost, bit svega - veli Zoran Bajić.
U Burgasu su maturirali, u Zagrebu diplomirali. Ovi dečki sad idu dalje, dobar dio njih je sad već u seniorskom uzrastu. Ovo su dečki koji će sljedećih godina još puno puta puniti stranice ovih i drugih novina, portala, TV emisija. Ovo je tek početak. Zlatno-brončani!
Komentari (0)