Damir Luketić

 RONALD GORSIC Cropix
ČOVJEK IZ SJENE

Hodajuća povijest hrvatskog vaterpola - on je jedina osoba koja je 18 godina bila na baš svakom treningu i utakmici Barakuda

U hrvatskom od 2004. promijenile su se generacije igrača, izbornici, predsjednici i tajnici, promijenilo se tri puta i sjedište HVS-a, ali u svemu tome samo je jedna konstanta
Piše: Dean BauerObjavljeno: 10. studeni 2022. 15:04

Uredi i hodnik u sjedištu Hrvatskog vaterpolskog saveza puni su pokala, pobjedničkih lopti, medalja i inih memorabilija jednog pobjedničkog sporta. No, osobit dojam ostavljaju fotografije, "zamrznuti trenuci povijesti" od Atlante 1996. do Splita 2022. Osobit je ipak naglasak, a i najveće obilje od 2007. na ovamo. Iz daleko najtrofejnijeg razdoblja hrvatskog vaterpola. Melbourne ‘07., Zagreb ‘10., London ‘12., Rio ‘16., Budimpešta ‘17., Split ‘22...

Na njima cijela plejada asova, zvijezda. Od Hinića, P. Bukića, Smodlake, Školnekovića i Šimenca preko Vićana, Boškovića, Pavića, Barača, Dobuda, Muslima, Burića pa onda Sukna, Jokovića, Bušlje, Garcije, Lončara do Bijača, L. Fatovića, Vrlića, L. Bukića... Tu su i različiti treneri, od Silića, Rudića, Tucka kao glavnih, ali i pomoćnika im u likovima Damjanića, V. Kobešćaka, E. Fatovića, Marelje, Bajića. Logično, kako su godine prolazile, vremena, epohe se mijenjale, tako su se mijenjali i naslovni likovi ispred objektiva. U konačnici, čak ni liječnici nisu uvijek bili isti, osim... Osim jedne osobe.

Postoji samo jedna osoba koja je na svim tim fotografijama, u svim tim slavljima, pohodima na kolajnu. Damir Luketić, za vaterpoliste jednostavnije Damba. Fizioterapeut (makar, iskreno, i malo više od toga). Čovjek iz sjene, a sveprisutan. I vrlo zanimljivo. Jedina osoba koja je od 2005. godine na ovamo sudjelovala, bila na svakoj, ali baš SVAKOJ utakmici Barakuda. Bila ona prijateljska ili olimpijsko finale. Punih 18 godina uvijek i na svakoj utakmici hrvatske vaterpolske vrste!

"I treningu! I na svakom treningu također. Ali i u Mladost također", prisnažuje Damba.

Mijenjaju se igrači, odlaze i predsjednici i tajnici, u konačnici i izbornici, promijenilo se u tih 18 ljeta i sjedište HVS-a (od Doma sportova preko Zagrepčanke do Jarunske ulice, uz bazen na Savi), ali samo je jedna konstanta. Živa, hodajuća povijest hrvatskog vaterpola.

"Znaš što, jednog dana dat ću intervju samo tebi."

Rečenica upućena ovom novinaru zadnjih desetak godina, na mnogim putovanjima, šetnjama nekim stranim gradom, kakvoj brzinskoj jutarnjoj kavi. Njemu pred trening, novinaru prije "masiranja" tipkovnice računala. Pa, nakon 18 ljeta možda je konačno došao i taj trenutak. Uostalom, i red je da prvi put nešto u medijima izusti čovjek koji, da se odmah razumijemo, zna sve, ali baš sve najskrivenije tajne svih vaterpolskih reprezentativaca. I nikada niti jednu nije odao.

Damir Luketić Damba fizioterapeut je Barakuda, iako bi on rekao i ovo:

"Da, fizio, ali i prevencijski trener. To je upravo ono što dobar fizio i radi. Preveniranje, sprječavanje od ozljeda."

image

Već je 18 godina u vaterpolu

RONALD GORSIC Cropix

Luketić je inače magistar kineziologije, jedan od izdanaka zagrebačkog Kineziološkog fakulteta.

"To je velika baza, a na mene je jako utjecao pokojni profesor Boris Metikoš, završio sam njegovo usmjerenje koje se bavilo kondicijskom pripremom sportaša. On me je naučio svemu praktički. U današnjoj literaturi koju pratim, pa i neki klubovi, prvenstveno talijanski, postoji baš pojam prevencijskog trenera. Mi smo na fakultetu i imali po četiri semestra sportske medicine, četiri semestra anatomije, sportske fiziologije, mehanike. Tako da sam imao dobru bazu, a sve dalje, zadnjih 20 godina u vrhunskom sportu je nadogradnja, no bez Kineziološkog fakulteta ne bi bila moguća razina kvalitete koju sam s vremenom postigao", veli Damba i pridodaje.

"Ovom me poslu privukao sport, to što sam takvo što želio i pratio sam svoje snove."

Snove koje su ga odvele dosta daleko od Gorskog kotara i njegovih Delnica.

"Moj otac je profesor tjelesne kulture u osnovnoj školi, a majka, pazite, ravnateljica u školi. Prema tome, nakon fakulteta su meni bila otvorena vrata dolje, "zicer" posao u Delnicama. Ali ja to nisam želio. Nisam želio ostati u Delnicama koje volim, želio sam nešto više. Nisam mogao biti vrhunski sportaš, ali sam uvijek želio raditi s vrhunskim sportašima."

Jedan od prvih s kojima je radio i gdje je počeo Dambin put stožer je jednog od najboljih hrvatskih sportaša uopće, Ivice Kostelića.

"U jednom su trenutku Kostelići tražili fizioterapeuta, a slušajte... oni su tražili i fizioterapeuta koji se zna i skijati, ha, ha. Da bi radili s nekim skijašem, s Ivicom Kostelićem, pa vi morate na stazu, na snijeg, na skije. A ja sam ipak iz Delnica. Mi u Delnicama prvo naučimo skijati, a tek onda hodati."

S Kostelićem je radio od 2002. do 2004. godine.

"Te dvije i pol godine su mi dale nevjerojatno iskustvo. S njima raditi, skijati, proživljavati sve s njima, to je druga dimenzija u odnosu što ljudi imaju viziju kada to gledaju preko TV. Vidite start i cilj, ali prije toga je puno treninga, rada. Ante Kostelić mi je govorio, to sam vječno zapamtio, da su "u sportu najbitniji trenuci". Trenuci kada se nešto napravi dobro. Prije toga je muka, rad, trening, znoj i to traje vječnost, ali onda dođe trenutak. On je kratak, trenutak uspjeha, radosti i slavlja, ali samo taj trenutak pamtite i on vas "hrani". Tih trenutaka sam srećom doživio jako puno, i sa skijanjem, a s vaterpolom da ne govorim."

Odakle onda u vaterpolu?

"U to doba dok sam još radio s Ivicom, radio sam ujedno i s Pericom Bukićem. To je sam kraj njegove karijere bio. Bukić me je zvao pred kraj 2004. da dođem raditi u HVS jer je onda dolazio Rudić. Tad sam došao zapravo i u Mladost i HVS. Perica Bukić zapravo je prepoznao moj talent."

Ovo je detalj manje poznat. Pred igračke karijere, Perica Bukić je s vama zasebno radio na kondiciji?

"Kako da ne. Preko ljeta smo radili i terapije, vježbe. Ja sam bio mlad, tek završeni student i meni je bila čast raditi s takvim sportašem, a radili smo u fitness centru na Velesajmu. Moje prvo radno mjesto. Dosta dugo smo radili."

Praktički isto vrijeme s dva velika sportska prvaka, Ivicom Kostelićem i Pericom Bukićem. Nije loše za mladog 20 i nešto godišnjaka.

"Prije svega, silno poštujem obitelj Kostelić, te sam sretan i ponosan što sam i ja nešto malo i kraće vrijeme sudjelovao u njihovim uspjesima. Zbog specifičnosti skijanja, dosta smo s Ivicom radili na preveniranju ozljeda, ali ono što je meni najviše koristilo je svakodnevno uživo gledati razvoj, razmišljanje jednog Ivice Kostelića, kao i Janice, a posebno Ante Kostelića. To je obitelj, tu s jednog brda u Zagrebu koja je pokorila, "pomela" cijelu Švicarsku, Austriju, pa i Sloveniju kojima je to nacionalni sport. Sve zahvaljujući Antinim metodama rada. On je povećao broj snježnih, skijaških dana. Mi smo znali nakon sezone imati još Innerkrems, pa ljetno skijanje na Zermattu. Onda kada su druge reprezentacije, države vidjeli da je naš obujam rada na snijegu puno veći, onda su oni počeli isto. Po meni, jedan od najvećih uspjeha hrvatskog sporta je Ivičino osvajanje Svjetskog kupa, velikog Kristalnog globusa 2010. Svaka čast, Janica je napravila izvanzemaljske rezultate, posebno u Salt Lake Cityju, ali Ivica je osvojio Svjetski kup... Pobijedio je u Wengenu, u Kitzbühelu, pobijedio u svim disciplinama... To je nevjerojatno!"

image
RONALD GORSIC Cropix

Neovisno dodatnoj "školi" kod Kostelićevih, pretpostavljamo da vam je rad s vaterpolistima bio sasvim nova dimenzija. Sad ste odjednom radili ne više s jednim, nego s 13, 15-20 sportaša, s cijelom grupom.

"Apsolutno drukčije, ali imao sam dobru bazu. To je osnovno, ali gledajte... raditi s Antom Kostelićem, pa onda Ratkom Rudićem, dvije svjetske sportske veličine, to je meni još jedan završeni fakultet. Makar, mislim da moje najbolje vrijeme tek dolazi."

Najmanje dvije-tri generacije su vam i doslovno prošle "kroz ruke" u tih 18 ljeta. Ima li neka s kojom se posebno "kliknuo", s kojom se bolje zbližio, razumio, koja je draža?

"Ona prva, s početka mi je bila po godinama najbliža, ali prema svakoj sam momčadi imao respekt. To su dečki koji teško fizički rade, to je prvo. Drugo, ja sam tamo zbog njih, ne obratno. Ono što kod njih posebno poštujem da smo mi stalno u vrhu. To se zaboravlja. Španjolska, Italija, pa čak i Mađarska, te nacije su znale imati vrlo velike "rupe", bez medalja, a mi smo uvijek tu negdje, na vrhu, pri vrhu. Sad smo opet zlatni."

Je li postojalo natjecanje kada ste imali više posla?

"Tu je odgovor jednostavan. Kada krene dobro, kad je rezultat dobar, hormon sreće raste i tada tegoba nema, ha, ha. Možda smiješno, ali tako jest."

Inače, nisu vaterpolisti jedini sportaši s kojima Damir Luketić radi ili je radio. Neko vrijeme s košarkašem Marijom Kasunom, pa kratko vrijeme s tenisačem Ivom Karlovićem pri samom kraju karijere, a trenutačno ima jednog mladog tenisača, Zvonimira Babića, upravo na turniru u Calgaryju.

"Proputovao sam doslovno sva skijališta u Japanu, Koreji, Vail i Aspen u Coloradu, sve u Europi, a s vaterpolom da ne pričam. Los Angeles nekoliko puta, baš kao Melbourne, Sydney i Perth u Australiji, pa Peking i Šangaj, dok mi Barcelona, Atena i Budimpešta dođu kao doma, Berlin me fascinira, Bilbao je prekrasan najviše zbog Guggenheimovog muzeja. Sve to sa sportom i za sport, s vaterpolom. No, ponavljam, mislim da najbolje tek dolazi", optimistično će hodajuća povijest najblistavijeg razdoblja hrvatskog vaterpola.

Čovjek bez čijih ruku također ne bi bilo u onakvoj mjeri Bijačevih obrana, Bušljinih bravura, Boškovićevih "bombi" ili Suknove virtuoznosti.

Linker
15. studeni 2022 21:05