Dubrovnik. Grad Marija Bonića i Bože Brokete, Andre Knega i Nikše Prkačina, Nike Pulića i Sanje Jovanović. No, neka se nitko ne naljuti, ali kada se spomene Dubrovnik u kontekstu sporta, onda je poveznica ipak samo jedna - grad vaterpola!
Stoljetna tradicija, na tisuće igrača u tom razdoblju, stotine trofeja, medalja, pobjeda. U ovom gradu će te uvijek naći nekoga tko zna puno o košarci, judu, boćanju, jedrenju, jasno i nogometu, odbojci, ali o vaterpolu znaju - svi sve.
Čak i oni koji ne znaju, u biti su uvjereni da znaju više i bolje od drugih. Vaterpolo je u Dubrovniku, bez pretjerivanja, način života. Mogu se razilaziti po pitanju političkih stranaka, brojnosti kruzera i turista, golf terena na Srđu da ili ne, ali u jednom su jedinstveni. Ljubav prema vaterpolu, a koja se veće uz odanost Jugu. Nije zaludu onaj slogan iz klupske himne - “...ježa će gutati tko u Juga dirne...”.
Kapica Zlatka Šimenca iz ‘64.
E, pa u tom gradu postoji jedno posebno mjesto, raritetno u svjetskim razmjerima. Kafić, preko puta bazena (a gdje bi drugdje) u kojem je nemjerljivo više vaterpolskih rekvizita od recimo, vrsta piva. Muzej vaterpola? Ne, više je to mali (hm, možda i ne baš tako maleni) hram, svetište ovom sportu. Kapica sa stropa visi... pa ima ih 200-injak. Zasluga gazde, Tomislava Njavre.
- Ja sam ‘72. godište, a počeo sam igrati u Jugu 1982. Prvi trener mi je bio pokojni Dubravko Staničić, član momčadi koja je 1980. prvo put osvojila Kup prvaka Europe. Drugi mi je bio Tomo Udovičić, također nažalost pokojni. On je iznjedrio generaciju Elvisa Fatovića, Maru Balića, Alena Boškovića, svi ‘71. godište. Oni su bili nositelji, uz nas par mlađih. Recimo, drugi vratar je bio Ronald Hezonja, otac od Marija. Pa onda Božo Lujo, zatim poznati naš kirurg, dr. Nikša Bukvić kojem je nećak mali Vlaho Pavlić, najbolji strijelac nedavnog SP do 20 u Zagrebu...
Toliko o mini-povjesnici, početnoj poveznici Tome Njavre i vaterpola. A ova ideja s kapicama...
- Prije 20 godina, kada sam otvorio ovaj kafić. I vazda je bio vezan uz vaterpolo, jasno. Prestao sam igrati deset godina ranije, skupio sam negdje do 20 kapica i tako, izvjesio sam ih, čisto kao ukras. Nek’ vise. Sad, kako su dečki tu dolazili na jutarnju kavu, prije, poslije treninga, utakmice, svako malo bi netko zagledao, ali i ostali ljudi, bivši igrači pa pitali “imaš li što moje?”.
Nije imao dok sami vaterpolisti, stari i mladi, bivši i sadašnji, domaći i strani nisu počeli donositi sami. Jer, sada je postalo stvar prestiža imati svoju kapicu u Gira, i u Vaterpolskom corneru. I tako smo došli do, koliko točno...?
- Kapica ima 205, od toga 160 visi na konopcima, a 45 ih je uokvireno i potpisano, zajedno s gaćicama. Plus 11 lopti. Od polufinala finala Lige prvaka 2006. Jug - Pro Recco 9:7 do polufinala OI u Parizu, Hrvatska - Mađarska.
Najstarija je kapica od Zlatka Šimenca, s OI u Tokiju 1964. (srebrna medalja). Kronološki, to je treća olimpijska medalja koju su osvojili hrvatski vaterpolisti, nakon Helsinkija 1952. i Melbournea 1956.
- Apropos Melbournea, imam kapicu i gaćice od Pava Markovića iz Melbournea 2007.
To je prvo svjetsko zlato Barakuda, a Pavo je bio strijelac jedina dva naša gola u produžetku kontra Mađara.
Lopta iz finala OI u Londonu
- Imam loptu iz finala OI u Londonu 2012., poklon Nikše Dobuda. Iz sadašnjih vremena, mali Jacob Merčep igra za Australiju. Lani u Parizu su na OI “ubili” Srbe 8:3. Prije utakmice ga zovnem i velim - “donesi mi nešto s te utakmice”. On će - “ma, pomest će nas”. Završi utakmicu, on me zovne i veli - “ima lopta za tebe”. Mislim, ovo nema veze s hrvatskim vaterpolom, ali Jacob je dijete iz Grada.
Jedna od najsvježijih kapica što je izvješena na ovom, nazvat ćemo ga eto sada, Oltaru vaterpola je ona Olympiacosova, 100 godina tog kluba, a donio ju je, svoju izvjesio legendarni Andro Bušlje. Od tih 205 kapica, niti jedna nije ista odnosno od istog pojedinca iz iste momčadi. Ovdje sjednete, ispijate kavicu, a iznad vas je povijest vaterpola iz minulih 6 desetljeća! Izvorna, originalna. Čudesno, ali i s pokojim raritetom. Recimo, kapica NBA zvijezde Bojana Bogdanovića koji je igrao za VK Neum. Centra, dakako.
Danas gospar Njavro ne mora nikoga “žicati” kapicu ili loptu. Same dolaze. Pročula se priča i daleko izvan Grada o ovom Oltaru vaterpola. To je to. Grad vaterpola u kojem ovaj sport svoju priču priča i iz kafića!
Komentari (0)