Pratiti vaterpolo, hrvatski vaterpolo, znači svjedočiti bezbrojnim pobjedama, finalima, slavljima. Pisati vaterpolo, hrvatski vaterpolo, znači biti kroničarem nekih od najvećih uspjeha svekolikog nam sporta, “skupljati” medalje. U biti, uistinu je povlastica izvješćivati s vaterpola, pratiti ovaj sport, raščlanjivati ga, o njemu raspravljati. Ima li neuspjeha? Da, naravno da ima, nije ni život baš jednosmjerna ulica, ali hrvatski vaterpolo definitivno nije niti slijepa ulica. U njemu je daleko više predivnih trenutaka, dana i sati neopisivog slavlja, kolajni i trofeja, negoli razočarenja. Uzmimo samo ovu godinu za primjer.
Seniori su na sva tri velika batjecanja igrali sva tri finala. Europsko srebro europsko u Zagrebu pa svjetsko zlato u Dohi i olimpijsko srebro u Parizu. Nemojmo smetnuti s uma niti klubove, ma koliko je to tamo teže jer drugi imaju više. Više novca. No, ove smo godine u i fnalu Eurokupa, drugog natjecanja po važnosti, imali dva hrvatska kluba. Jugaši su bili bolji od primorjaša, ali slavili su i jedni i drugi, s njima cijela vaterpolska Hrvatska. Nikako nismo zaboravili ni djevojke. Cure do 16 godina su četvrte na svijetu, djevojke do 19 četvrte u Europi. Nisu osvojili medalju, ali činjenica da su se borili za nju, za naš je ženski vaterpolo bila znanstvena fantastika prije desetak i više godina.
Vjerovali cijelo vrijeme
Možemo i o organizacijama, domaćinstvima. Bazen Mladosti u Zagrebu je jedinstven u europskim razmjerima. U tom bazenu su se samo ove godine, u prvih osam mjeseci odigrala dva EP (muško seniorsko i žensko do 19 godina), još ako tome dodamo da je u lipnju 2023. ondje odigrano i EP za djevojke do 16 godina, to su tri europska prvenstva u godinu i pol dana na istom mjestu. To još nitko nije ostvario.
I onda, za konac reprezentativne godine 2024. godine, barem što se muškaraca tiče (uskoro će naime i SP za žene do 20 u Kini), još jedno veliko natjecanje i ponovo Hrvatska u finalu. Ne samo u finalu, nego sa završnim činom u kojoj se našim kapicama dodjeljuje trofej, intonira Lijepa naša i hrvatska zastava diže na najviši, onaj srednji jarbol...
Burgas, grad na bugarskoj obali Crnog mora ostaje nam u osobitom sjećanju, dok definitivno ulazi u zlatni spomenar hrvatskog vaterpola. To je grad na kojem je naša mladost osvojila zlato na Europskom prvenstvu do 19 godina. Pratili smo ih malo i na pripremama, pa na turniru u Mađarskoj prije Burgasa, pa na samom EP. Iz utakmice u utakmicu. Sada, kada je sve završilo, vrijeme je da riječ ostavimo onome koji je svime ovime “kormilario”.
Kapetan bojnog broda europskih prvaka, izbornik Zoran Bajić.
- Vjerovali smo u ovo cijelo vrijeme. Još tamo u Varaždinu na pripremama, veliki trener Emil Nikolić koji nam je ovdje bio team manager, član stožera, počeo je priču o zlatu. Živjeli smo to, igrali smo, pripremali utakmicu po utakmicu i za svaku smo govorili da je sve važnija, jača i teža. Govorili smo i da su nam to sve usputne stanice do “kilimandžara”. Na kraju smo i došli na taj vrh, mislim i više no zasluženo. Odigrali vrlo dobar, na trenutke i odličan turnir. Finale je bila teška, čvrsta utakmica, malo više “šaha”, bilo je i pogrešaka. Međutim, momci su se borili, vjerovali do posljednjeg trenutka, vjerovali u tu pobjedu i na kraju nagrađeni za sve ono što smo strpljivo i marljivo, s puno želje pripremali, gradili - zborio je Bajić nepunih sat nakon završetka finala.
Inače, nije se baš prije EP sve doimalo ni tako idilično. Izbornik je tijekom priprema u Varaždinu spominjao velike probleme. Zbog ozljeda, većih ili manjih, otpali su Jan Bušić (Mladost), Mislav Ćurković (Jadran, ljetos prešao iz Mornara) i Karlo Dragošević (Primorje EB, prešao ljetos iz Mornara). Da, bio je i jedan mladić koji je samoinicijativno odustao tijekom priprema. Nećemo o imenu, iako nam je identitet znan, ali valja tu biti i malo pažljiviji u medijskoj interpretaciji. Govorimo o vrlo, vrlo mladom sportašu koji je istina pogriješio, tu nema dvojbe, ali ne bi bilo odgovorno, ni pedagoški javno ga i prozivati, na taj način denuncirati. Nadamo se tek da to neće ponoviti. Zato su neki drugi onda igrači dobili priliku, skoro pa naknadno i pokazalo se sjajnim.
- U početku smo bili malo šareno ili šaroliko društvo. Čak i heterogeno, da bismo završili s takvim zajedništvom, vrlo homogeno čak i više, nego ikad prije. Na kraju smo se ujedinili, iako toga možda na samom početku i nije bilo. Svi ti rezultati, dobre igre su dizali nas trenere, igrači su se dizali i na kraju došli u situaciju u koju smo došli - naglašava izbornik.
Budući reprezentativci
Ono što upada u oči je raznovrsnost klubova iz kojih dolaze ovi zlatni klinci. Ima ih iz Jadrana, Juga, Mladosti, Primorja, Mornara... Iz cijele Hrvatske.
- “Krpali” smo se kako smo znali i mogli, kako bismo u tim situacijama funkcionirali što je moguće bolje. Da ne govorim o zdravstvenom biltenu tek - prisjeća se sada i sam Zoran Bajić.
- Zato smo mi u stožeru, svi do jednog, bili tim momcima mama i tata, na raspolaganju u svakom pogledu. Mislim da smo za sav taj trud bili nagrađeni, na kraju nam se to stostruko i vratilo.
Zlato je vrhovna nagrada na svakom natjecanju, ali kada su mlađi uzrasti u pitanju uvijek gledamo i malo dalje. Što je sve to i čemu svrha. Želimo reći kako u ovoj momčadi vidimo i neke igrače koji su, nastave li ozbiljno i dalje, svijetla budućnost hrvatskog vaterpola. Ovdje već sada ima jako, jako ozbiljnih igrača.
- Ja sam siguran u to i vjerovao sam u to od samog početka. Da se među tim momcima nalaze, iskreno se nadam i budući naši seniorski reprezentativci. Samo im želim daljnji dobar, kvalitetan razvoj u klubovima. Ako to bude sustavno i ako će ići nekim svojim priželjkivanim tijekom, mislim da im neće nedostajati prostora i u seniorskoj reprezentaciji - za kraj će iz Bugarske, prije povratka doma, trener pobjednika, izbornik europskih prvaka do 19 ljeta, Zoran Bajić.
Definitivno je gušt raditi, pratiti i pisati ovaj sport. Hrvatski vaterpolo.