Pet je dana proteklo od kako su Barakude zauzele četvrto mjesto u Budimpešti, na Svjetskom prvenstvu. Nismo pogriješili pri formulaciji “zauzele četvrto mjesto”, a ne osvojile. Dakako, biti četvrti na svijetu nije mala stvar, nije za podcijeniti, ali opet sumnjamo da ima sportaša, sportašice pa tako i reprezentacije koja ide na neki turnir kako bi “osvojila četvrto mjesto”. Prvo ispod postolja. Mjesto koje znači da ste prethodno izgubili polufinale i sraz za broncu. Ovo posebno odgovara kada su vaterpolisti u pitanju, odnosno hrvatska reprezentacija. Zato velimo da su Barakude “zauzele četvrto mjesto”. Istodobno, je li to baš i neuspjeh? Sigurno nije domet za otvaranje pjenušca, ali stava smo niti za prolijevanje žući, ispijanje gorkog pelina. Ne kada se pogleda puno šira slika i kada posjedujete određene spoznaje o kvaliteti ostalih sastava, kao i naše nacionalne vrste. I to ne samo na jednom dvotjednom turniru, nego u malo dužem razdoblju od posljednje dvije, tri godine.
Sviu ispred nas su bolji
Primjerice, momčadi koje su ispred nas - trećeplasirana Grčka, srebrna Italija, poglavito svjetski prvak Španjolska - su doista i nedvojbeno u ovom trenutku bolje momčadi od Hrvatske. Bez spora. Uigranije, ubojitije, s manje izmjena ili gotovo bez njih, ali sukus priče... Kvalitetnije. S pravom su Budimpeštu napustile s komadićem metala presvučenim slojem zlata, srebra, odnosno bronce. No, da novinar ne mudruje previše, s nekoliko dana smiraja, odmora, koje smo ostavili izborniku Barakuda, poslušali smo što o svemu, o posljednjem velikom turniru zbori onaj koji je sve osmislio, tko vodi i tko je odgovoran za igru, onda i rezultat. Ivica Tucak.
- Za početak, četvrto mjesto sigurno nije rezultat koji će nas u hrvatskom vaterpolu i one koji vole vaterpolsku reprezentaciju zadovoljiti. To je jasna poruka odmah u startu i ona takva ide i prema igračima koji to i znaju - rezolutno će izbornik.
- Četvrto mjesto nije nama u Hrvatskoj za slaviti, ali to da smo ostali u vrhu svjetskog vaterpola, da smo igrali polufinale i utakmicu za medalju su isto tako činjenice koje ne valja omalovažiti ili gurati pod tepih. To je rezultat ohrabrenja u procesu koji je počeo s Budimpeštom i koji će trajati. Neki igrači koji su sada debitirali, pred njima su i tri olimpijska ciklusa čak. Mislim da imamo sjajnu budućnost, što sam govorio i neposredno nakon OI u Tokiju. Vjerujem i znam da će Hrvatska ostati u vrhu, borit ćemo se, ali i osvajati medalje. Nažalost, nije nam u Budimpešti već uspjelo osvojiti jednu.
Znamo neke trenere koji međutim vele da porazi ili posrtaji ponekad ipak otkrivaju i više nego pobjede. Želimo reći, možda bi nas medalja na SP navela na krivi trag, udaljila od realnosti?
- Odmah ću reći, bilo bi jasno bolje da smo uspjeli. S medaljom bismo mi i opet radili analize koje ne bi bile ništa drukčije nego sada. Opet, vrlo je važna i činjenica spoznaje koliko smo mi u načelu još daleko od medalje. Ništa nije dobro kada se ne osvoji medalja, ali ono što je u ovome dobro je spoznaja koliko smo daleko, koliko još posla i rada je pred nama da bi se uspjelo. I psihološke stabilnosti, svih mogućih detalja koji čine razliku između momčadi koje osvajaju medalju i onih koji to nikad neće. To je moj prvi osvrt na Budimpeštu. Sa samom igrom možemo donekle biti zadovoljni. Bio je utakmica u kojima smo stvarno izgledali više nego dobro, a bilo je onih, posebno posljednje dvije, u kojima je bilo pogrešaka. Pogrešaka koje se ne smiju dogoditi ako želiš tako važnu utakmicu pobijediti. Tu mislim najviše na realizaciju. Tu ćemo jako puno morati raditi, s igračem više poglavito. Tek sada kada sam u miru doma pogledao posljednje dvije utakmice (Španjolska i Grčka), strašno puno detalja je bilo koje moramo ispraviti.
Te dvije posljednje utakmice na turniru, polufinale sa Španjolcima i za broncu protiv Grka, podsjetile su nas na SP prije 17 godina. Malo se tko toga sjeća više, ali tada u Montrealu 2005. na prvom natjecanju s Ratkom Rudićem na klupi, i tada se stvarala, “tražila” neka nova Hrvatska, te smo i tada u posljednje dvije utakmice (polufinale protiv SR Jugoslavije, 4:5 i za broncu protiv Grčke, 10:11) igrali slično kao na Margit Szigetu. Koštao nas je medalje igrač više koji je i tada bio 5-15 i 4-13. U svakom slučaju točno na razini kao 2022. (Španjolska 2-12, Grčka 6-18). Dva, tri dana nakon SP u Montrealu, Ratko Rudić nam je rekao:
- Pa, da smo imali samo jedan do dva gola iz silnih igrača više, imali bisimo medalju.
Ziceri, peterci, kontre...
To “samo” je u biti... Jako, jako puno.
- To je jedina istina u sportu. To “samo” se nekome tko nije u sportu čini malo. Kada pogledate utakmicu s Grčkom, to što smo mi tamo promašivali, spada u rubriku vjerovali il ne. Mi smo zapucali peterac, kontru “1 na 0”, pet kontranapada “5 na 4”, koje smo u datom trenutku transformirali “3 na 2” pa i na “2 na 1”... Ni to nismo realizirali. Pri rezultatu 8:6 za Grčku, kada se utakmica “lomila”, imali smo takve tri situacije. sad je to “samo”, međutim to “samo” je stravično puno. To “samo” iziskuje toliko silna ponavljanja, ispravljanja, treninga, tone tereta, isplivanih kilometara, razgovora, sazrijevanja. To je ono što govorim stalno, sazrijevanje. Da smo osvojili medalju, što bih volio svim srcem, neke bi možda to zavaralo. Mene ne bi, jer ja put ove reprezentacije znam i znam koliko smo mi energije i napora uložili da bismo sada u Budimpešti izgledali kudikamo bolje nego prije mjesec i pol ili dva u Podgorici na Svjetskoj ligi. Ovo je nova reprezentacija, shvatimo to, ali ona je ličila na pravu reprezentaciju. Koja ima obrise, konture ozbiljne momčadi. Ona riječ “samo”, to su detalji i jako puno rada. Jedan od razloga zašto je ta utakmica protiv Grka otišla u tom smjeru je velik broj tih novih igrača. Oni su odigrali polufinale u petak, u 20.45 porazom, a u nedjelju u 14.30 igraš utakmicu za medalju. Igrači koji su igrali takvih 30 utakmica kao što su u ovom trenutku Grci, koji su proteklih godina gubili sve redom, do Tokija, ne znam kada su uopće ušli u polufinale prije toga, e sada su oni naučili igrati takvu utakmicu. Oni više nemaju onaj pad emocija koji se dogodi nakon poraza u polufinalu kao mi. Nikada vaterpolo, košarka ili rukomet neće biti poput nogometa, ali eto vam zašto se nogomet, najglobalniji sport na svijetu igra svakih pet dana. Ne možete u 36 sati nekoga tko je igrao polufinale SP regenerirati i biti potpuno spreman za najvažniju utakmicu. To posebno vrijedi za mlade igrače. Mi smo izgubili cijelu subotu u pokušaju “vraćanja” dečki. Činilo mi se da smo uspjeli, popodne su mi izgledali dobro, ne odlično, ali dobro. U srijedu su bili u euforiji nakon Srbije, u petak depresija nakon Španjolske...
Rekli bi emocionalni “roller coaster”.
- Upravo tako, ali s mladim momcima koji nemaju takvog iskustva. Ne ide sazrijevanje preko noći. Ne može jedan mali Žuvela vladati u 21. godini sa svojim emocijama kao kompjuter. Ja ga razumijem. To može igrač s 35, koji je prošao sve, gubio, dobivao. Što se Španjolske tiče, to je momčad koja je bolja od nas, tradicionalno nam ne leži. Na kraju treće četvrtine smo još imali aktivan rezultat, 7:5 za njih. Nas tu dijeli jedan gol da smo ponovo “u utakmici”. E, taj jedan gol, to je onaj “samo”. Strašno puno. Moramo biti svjesni toga. Ivan Rakitić je 2008. na Euru promašio jedanaesterac protiv Turka, ali 2018. ih je u Rusiji utrpao sve i imam osjećaj da bi ih zabijao rutinski da su igrali do 2026.
Iskusniji moraju povući
Obrana nam je bio bolji dio momčadi, pa u tom kontekstu, je li onda lakše i brže ispravljati nedostatke u napadu? Naime, u mnogim sportovima treneri vele da je obranu puno teže ustrojiti, a ona je temelj igre.
- Obrana je bila načelno bolji dio, tu bih naglasio da smo tri utakmice eliminacijskog dijela igrali bez jednog igrača (Rino Burić). Strašno važno. Rino je isto mladi igrač, i njemu je to bio šok kazne od tri utakmice i znao sam da će njemu povratak (protiv Grčke) biti na rubu izgaranja u velikoj želji. To sam znao.
Mi nemamo u napadu igrače klase Granados i Munarriz (Španjolska), Di Fulvio (Italija), Vlachopoulos (Grčka), Vamos i Zalanki (Mađarska), Mandić (Srbija)... Igrače koji rješavaju utakmice, koji mogu utrpati 3-4 gola u velikim utakmicama. To smo nekoć imali u Boškoviću, Suknu, Jokoviću, Garciji... No opet, ne možemo se oteti dojmu da Bukić, Fatović, Harkov... ne mogu biti malo bliže toj razini. Jesmo li u krivu?
- Nikada ne pričam, vrlo rijetko o imenima, ali ono što je činjenica mi nemamo u reprezentaciji “killera”. Mi nemamo onog tko će uzeti teret lopte i dati pet golova. Mi takvog igrača nemamo! Nama treba sustav i meni je to OK. Sustav koji dovodi igrača u najbolju poziciju za šut. Na tome moramo strahovito puno raditi. Međutim, ono na čemu ću raditi s određenim brojem igrača, tu prvenstveno mislim na one starije, iskusnije jest da oni moraju shvatiti da je sada njihovo vrijeme da oni vode ovu reprezentaciju. Do jučer su bili onako, uz Garciju, Jokovića, Bušlju, Obradovića, Sukna... E, sad su oni ti, uz koje su Žuvela, Lazić, Burić... Oni to moraju shvatiti. Tu je dosta posla, prvenstveno razgovora izvan bazena, s 2-3 igrača. Oni moraju shvatiti da su lideri reprezentacije i u trenucima kada dođe “crna minuta”, onda su oni ti. I onda će oni dobiti od mene taj “blagoslov”. Dakle, nemamo “killere”, ali da imamo šutere, to imamo. Prvi put mi se čini da imamo izuzetno šuterski potentnu momčad u kojoj svaki igrač može uzeti loptu i opaliti opasno, ozbiljno po golu.
Dobrim smo dijelom postali i predvidljivo s “guranjem” lopte u napadu na 2 metra, na centre od kojih tražimo izbačaje.
- Tu nam je mali Rino (Burić) jako nedostajao. Pogotovo protiv Španjolske gdje oni parcijalnu M-zonu. Znam da bi mi njima s Burićem stvorili strahovite probleme jer bi uvodili Tahulla i de Tora “unutra” i onda u samoj tranziciji igre više te zone nema. Bliže smo golu.
I vratari moraju bolje
Tu je i taj detalj s Burićem i njegovom kaznom. Ona nije upitna, iako je ipak po nama drastično visoka, ali na cijelom je turniru kažnjen samo Rino Burić, a vidjeli smo dosta grubih, baš brutalnih prekršaja koji nisu bili kažnjeni. Vi ste rekli tijekom turnira da će te po tom pitanju reći koju nakon SP. Eto, prvenstvo je završilo...
- Ja se samo nadam da dolaze novi vjetrovi u svjetski vaterpolo, s izborom novih ljudi ili saziva TWPC-a (Tehnički vaterpolski odbor, vrhovno vaterpolsko tijelo unutar FINA). Jednostavno je nevjerojatno što je radila prijašnja garnitura ljudi. Ne znam zašto, ali snimke koje smo mi njima slali vezane za utakmicu Grčka - Italija, pa Španjolska - Italija, da se nitko ne očituje, a nas kazne zbog udaranja ispod vode... Puno brutalniji udarac iznad razine vode, šakom u glavu, Grka prema Talijanu da se ne uzme u razmatranje. To je stvar na kojoj moramo isto raditi puno više izvan bazena, ali opet imajući u vidu da od prošle nedjelje i izbora TWPC-a, da su zapuhali neki novi vjetrovi u svijetu vaterpola, optimistično gledam na to.
Koliko smo jaki, kako kažete, izvan bazena?
- Ne znam. To nisu činjenice koje valja zanemariti, ali to je detalj kojeg moramo biti svjesni u HVS-u da na njemu moramo raditi. Ako je Hrvatska samo kažnjena, a nitko drugi ni razmatran, onda moramo raditi na tome. Imamo naše ljude koji su u tim forumima. Znam da postoji inicijativa predsjednika našeg Saveza da sjednemo i razgovaramo o tome. Hrvatska je puno dala svjetskom vaterpolu da bi bila pokusni kunić. Ono što moram pohvaliti je uistinu konstruktivna uloga našeg Josipa Varvodića, koji je prvi dopredsjednik LEN, te u Uredu FINA-e. Njegove su namjere fenomenalne, a njegova želja za pomoć hrvatskom vaterpolu sjajna i ja mu se zahvaljujem na tome.
Vratimo se malo momčadi. Koliko ste zadovoljni s vratarima? Naime, ima zanimljiv podatak, na samo jednoj od sedam utakmica su nam vratari imali dvoznamenkast broj obrana. To je bio Popadić protiv Srbije (13 obrana). Sve ostalo po 5-6, gdje kad sedam. Brojka možda zavarava, ali...
- Ne zavarava. To je strašno važan dio svake momčadi. Vjerujem da oni mogu bolje, makar ne mogu reći da su vratari bili loši. To ne, ali u toj jednoznamenkastoj brojci smo dosta i mi odmogli. Kad kažem mi, mislim na igrače koji nisu branili onaj dio gola koji igrači pokrivaju. Mi teško dajemo golove preko bloka u bliži dio gola, a lako primamo. Makar i vratari mogu bolje, imam potpuno povjerenje u Marka i Tonija (Bijač i Popadić). Priključuju se još Marcelić i Jurlina. Imamo odlične vratare, samo njima valja pomoći s aktivnijom igrom, posebno u zoni s igračem manje. No, ono što vrijedi da za mene, za igrače u polju, vrijedi i za vratare - i oni moraju bolje.
Kakvo je stanje s ozlijeđenim igračima kojih nije bilo na SP, ali će biti vjerojatno u pripremama za EP u Splitu? Marcelić, Benić...
- Iskreno, nisam se još čuo s njima, ni tijekom Svjetskog prvenstva. Bit će međutim na širem popisu za pripreme još nekih priključenih igrača, ukupno 22.
Nismo pitali dosad za dvojicu kojih nema na širem popisu. Marko Macan i igrač koji je bio na OI u Tokiju, Lovre Miloš. Što je s njima?
- U ovom trenutku nisu tu. Jednom sam prilikom rekao da svi igrači koji imaju hrvatsko državljanstvo konkuriraju za reprezentaciju, jasno sukladno kvaliteti. Ja sada vidim koncepcijski drukčiju momčad i to je jedini razlog zašto Macana i Miloša nema na popisu. Ako se u međuvremenu pokaže da će nam koncepcijski trebati, ja ću im poziv uputiti. Nemam ništa protiv ikoga, stvar je samo koncepcije.