U Budimpešti se družimo i razgovaramo podosta s... Cavtaćanima. Prije koji dan kavica sa Suknom, jučer pak - (nije bila kavica, ali jest razgovor - s Elvisom Fatovićem. Trener koji ima i australsko državljanstvo, budući da je ipak ondje proveo puna dva olimpijska ciklusa na čelu njihove reprezentacije. Dakako, nije baš u Mađarsku došao iz Australije. No, nije ni iz Barcelone gdje godinu dana već vodi najbolju španjolsku momčad, Barcelonetu. Čini nam se da je ovaj došao iz Hrvatske, ali nema tome davno, bio je na drugom kraju svijeta. U Americi, na šestoj odlučujućoj utakmici NBA finala, Boston - Golden State. Čovjek jednostavno i baš uživa.
- A da samo znaš kako je lijepo na vaterpolu, ovako s tribina gledati utakmicu.
Razvijanje juniora
Pa, možemo pretpostaviti. Nema stresa i nervoze koju klupa nosi. Navijač se može ponekad ljutiti ili veseliti, emocionalno više ili manje doživljavati neku utakmicu, ali "dolje", klupa... To mora biti neki sasvim drukčiji osjećaj. No, kada smo kod trenerskog dijela posla, Elvis se nakon osam godina, u ljeto 2021. vratio u Europu. U Australiji je bio uspješan, posao izazovan, ali "pravi vaterpolo" se ipak igra ovdje, u Europi. Mora da mu je nedostajala.
- Moram priznati da sam proveo stvarno fenomenalno vrijeme u Australiji. U svakom pogledu. I što se vaterpola tiče, ali i kvalitete života, ljudi. Stvarno, nezaboravno iskustvo. Međutim, posljednje dvije godine ondje, kada je proglašena pandemija i kada se Australija malo više zatvorila od drugih, tada je bilo drukčije. Bili smo bez ikakve mogućnosti čak i da uopće treniramo skupa jer su igrači u različitim australskim saveznim državama, koje su između sebe zatvorene, te unutarnje granice se nisu mogle prijeći. Nismo mogli ići ni izvan Australije i onda sam osjetio da trebam malo "zraka", nešto novo, neki novi izazov. Uostalom, i inače nakon osam godina je potrebna neka nova "priča". I njima i meni. Rastali smo se stvarno na fenomenalan način, nikakvih "repova" nema, dapače, ali iskreno prošlu sam sezonu uživao u Barceloni.
Elvis je doista živio i živi dosad na nekim od najljepših mjesta, gradova čak u svjetskim razmjerima - Dubrovnik, Sydney, Barcelona. Samo, nije poanta samo u kvaliteti života. Imao je Elvis sjajnih i rezultata, kako s Australijom, tako još više nakon samo godinu dana u Barceloneti. U toj jednoj sezoni - četiri trofeja! Naslov prvaka Španjolske, nacionalni kup, ali i Superkup te Katalonski kup.
- Igrali smo stvarno dobro. Imali smo mi i svojih padova i uzleta, bolesti i ozljeda.
Plus jako dobri rezultati u Ligi prvaka. Odnosno, je li ih tako shvaćaju i u klupskoj upravi? Ne znamo kakvi su vam ciljevi bili.
- Prvo, mi smo napravili veliku smjenu generacija, a što se nije baš puno ni potezalo, spominjalo. Izmijenili smo četvoricu igrača. Otišao je Francuz s talijanskom putovnicom, svjetski prvak Michael Bodegas. Otišao je dvostruki olimpijski pobjednik Milan Aleksić, otišao nam je ljevak Blai Mallarach koji eto ovdje igra finale za Španjolsku i igra vrlo bitnu ulogu, te nam je otišao i vratar. To su četiri vrlo bitna igrača, mjesta u momčadi. Umjesto njih smo doveli juniore. To su dobri juniori, igraju za španjolsku reprezentaciju, ali ti su juniori bili šesti ili sedmi na svijetu. Nama je bio cilj pokušati održati rezultate što je višim moguće, a istodobno razvijati mlade. Mislim da smo u tome uspjeli, iako smo imali velikih problema s koronom.
To je nešto što je doduše "pralo i peglalo" sve momčadi.
- Istina, ali mi smo imali te slučajeve u prosincu i siječnju. Dva mjeseca sam na treningu imao maksimalno 8-9 igrača. Munarriz je imao probleme s leđima, pa smo prvo pokušali konzervativnim metodama to riješiti, ali smo izgubili dva i pol mjeseca na tomu, da bi na kraju morao na operaciju. Vratio se on, kompletirali se svi i od veljače smo igrali stvarno fantastičan vaterpolo. Izgubili smo samo dvije utakmice. Od Novog Beograda u gostima, kada smo došli s 12 igrača i na istom bazenu, ali na Final Eightu, od Pro Recca.
S tim da se neke utakmice u tom razdoblju pamte, ulaze u povijest. Primjerice, veličanstvenih i nestvarnih čak 17:7 protiv Ferencvarosa usred Budimpešte. Najveća pobjeda, dometnuli bismo, Fatovićeve Barcelonete.
- U jednom smo trenutku "visjeli" za odlazak na završni turnir. Tada smo i odigrali najbolje utakmice, kada smo "visjeli", protiv Radničkog i Ferencvarosa. Pa, i Olympiacos doma (9:5) - zaokružio je Elvis temu Barcelonete.
San svakog trenera
Stručnjak koji je Hrvatsku i zbivanja u našem vaterpolu pratio pomno i kao australski izbornik, sada iz Katalonije je pogled još jasniji, bliži. Mnoge je u Hrvatskoj ugodno iznenadio nastup, igre pa i rezultati Barakuda u Budimpešti. Je li i vas?
- Prvo moram naglasiti, ovo je stvarno jako, jako velika smjena generacije. Osam igrača, to je više od polovice momčadi. Jasno da je tada sve pod upitnikom, posebno nakon rezultata koji nije bio kakav se želio, u Tokiju. Uvijek će biti zlonamjernih koji će tražiti nešto, ni sam ne znam točno što, ali samo da se kritizira i napada. Velika je činjenica da je reprezentacija, kako je turnir odmicao, igrala načelno sve bolje, dizala se. To je san svakog trenera. Ne zaustavljajmo se sada na Španjolskoj... To je jedna od šest utakmica, ne gledajmo čak ni stupanj natjecanja, govorim čisto trenerski. Iz utakmice u utakmicu ti momčad izgleda sve bolje. Mora i pasti jednom, izgubiti, ali načelno rastu. Ovdje to izgleda jako dobro. Mi smo definitivno "u priči" i mislim da je to izuzetno bitno i za ovo ljeto, za Split i Europsko prvenstvo, ali i za dalje.
Zanimljiva je i "mješavina" tih novih igrača. Od Žuvele koji ima 21 do Marinića Kragića, debitanta s 31, između je negdje Lazić, pa naturalizirani Harkov koji je u ožujku prvi put uopće zaigrao za Barakude...
- Taj mali, uvjetno samo mali Žuvela jer je i visok i jak, on nije u punoj mjeri iznenađenje za nas trenere, stručnjake. Gledali smo ga dosta protekle sezone, ali stvarno igra bez ikakvog suzdržavanja u napadu, u obrani. Dakle, on se sada ponaša kao da ima 30 godina i silni broj velikih turnira iza sebe. Fizički je superioran i mislim da će biti jedan od dominantnijih bekova i uopće igrača na svijetu. Njegov ulazak kao drugog centra stvara dodatan pritisak svakoj obrani. Ne možeš ga pustiti ni na šut, a kad uđe na dva metra... Kad pričamo o Mariniću Kragiću, to je već igrač koji dulje igra jako dobro u klubovima, a prošlu sezonu je sam sebe promovirao, beskompromisan je. Najveći je problem bilo pitanje njegovog uigravanja. Za to trebate godine inače, a oni su to bez puno prilika i vremena postigli. To je po meni najveće dostignuće ove momčadi. Imamo dva vrhunska centra i nešto što je nekoć bila mađarska teorija, da ne trebaju ili minimalizirate broj bekova. Mi znamo reći, malo karikirano, da su Mađari osvojili tri uzastopna olimpijska zlata bez vratara i braniča. Mi smo pola utakmica na ovom Prvenstvu prinudno odigrali sa samo jednim bekom jer nam nije bilo Burića. Ono što se u vaterpolu htjelo postići izmjenom pravila, umanjivanje značaja centra, u stvari se izbacio značaj beka. Kad je tako, onda je logično imati što više napadača, igrača koji mogu zabiti.
Velikih, izrazito kvalitetnih pojedinaca je uvijek bilo i bit će, ali je li ovo SP pokazalo da orijentacija, oslanjanje na pojedince, zanemarivanje momčadskog pristupa i učinka, ima razarajući učinak? Primjer, Srbija ima super-zvijezde Mandića i Jakšića, Mađarska ih ima još više (Zalanki, Vamos, Manhercz...), ali danas oni igraju za 5. i 7. mjesto. Kod Hrvatske, kao i kod Italije je teško pronaći, izdvojiti jednog o kojem sve ovisi. Kod Španjolske možda Perrone, ali on zajedno s Granadosom, Munarrizom... igraju naglašeno ekipno.
Svi su agresivni i opasni
- Sam podatak da je protiv Srbije svaki naš igrač dao gol, sve govori u tom kontekstu. Ako imaš pojedinca, nešto izraženijeg u smislu kvalitete, naravno da ćeš njega malo više "pokriti". No, kada imaš svakog tko je opasan, onda si već u problemu. Od povratka u zonu pa nadalje. Naši centri rade izvrstan posao ovdje. Oni tako plitko vraćaju tu zonu i onda se otvara dosta prostora. Ako to idete pokriti, centar se otvara. Tako slični igra Italija i ima Di Fulvija, sjajnog napadača, jednog od najboljih na svijetu, ali oni su radna momčad koja me podsjeća na igru Brescie. Svi su agresivni, svi su opasni. Tako su dobili Mađarsku.
Sa sinom Lorenom u Budimpešti ste zadovoljni?
- Jesam, ako o igri pitate. Što se komunikacije tiče, nismo baš u čestom kontaktu, ha-ha. Kao i inače - završio je Elvis Fatović.