Hrvatska je srušila svjetski rekord, ali nigdje ne stoji da je pretplaćena na medalje

Na prošlogodišnjem Svjetskom vaterpolskom prvenstvu u Mađarskoj, za nas je to bio Debrecen pa Budimpešta, Barakude su prekinule jedan teško ikad više i ikome dostižan niz. Barem kada je vaterpolo u pitanju. Sedam medalja sa sedam svjetskih prvenstava. Svjetski vaterpolski rekord. U Budimpešti smo naime bili četvrti, budući da su Grci bili bolji u srazu za broncu.

Sada u Fukuoki je prekinut drugi niz, jednako tako rekordan. Devet uzastopnih polufinala na SP. Taj je niz počeo u Montrealu 2005. (izbornik Rudić) kad smo izgubili za broncu, zanimljivo i tada od Grčke, pa do već spomenute Budimpešte 2022. (izbornik Tucak).

Niska tih medalja je svima već solidno dobro znana - Melbourne 2007. zlato (Rudić), Rim 2009. bronca (Rudić), Šangaj 2011. bronca (Rudić), Barcelona 2013. bronca (Tucak), Kazan 2015. srebro (Tucak), Budimpešta 2017. zlato (Tucak) i Gwangju 2019. bronca (Tucak).

Upravo ta silna kolekcija medalja i to samo sa svjetskih prvenstava, a gdje su još olimpijske igre i europska prvenstva, navodi na pomisao kako Hrvatska u vaterpolu nikad nije bila nisko, kako je Fukuoka najteži neuspjeh u povijesti... No, nije baš tako. Mnogi se ne sjećaju, mi nažalost da, vremena kada bi na natjecanju "živjeli" uglavnom do četvrtfinala tek ili čak i nešto ranije.

Zadnjih gotovo dva desetljeća Barakude doista jesu kolekcionari medalja, ali prije toga je nažalost reprezentacija češće bila sinonim neuspjeha. Prisjećanjem i na te trenutke, samo želimo upozoriti kako osvajanje medalja u vaterpolu nije baš nešto što se "podrazumijeva".

FOTO OLIMPIK Nurphoto Via Afp

Sigurno najveći neuspjeh datira iz godine najvećeg uspjeha. Da, i to je moguće. U siječnju 2012. u Eindhovenu na Europskom prvenstvu smo završili na 9. mjestu! Tamo smo izgubili čak i od Njemačke i Rumunjske. Izbornik je bio Ratko Rudić koji je pak. s pokojom izmjenom u momčadi (povratkom Vićana i Hinića, između ostalih) - osvojio Olimpijske igre u Londonu. Samo šest mjeseci kasnije!

Imali smo i još dva ne baš osobita plasmana na europskim prvenstvima, a oba u Beogradu. Sedmo mjesto je zauzeto na EP 2006, baš kao i 10 godina kasnije u istom gradu. Posebno je dramatično bilo 2006. u ljeto jer su tada mnogi zazivali smjenu izbornika Ratka Rudića. Tada je Perica Bukić i UO HVS čvrsto stao uz Rudića, a nastavak znate. Godine 2016. nakon sedmog mjesta Tuckove Hrvatske u beogradskoj Areni, pola godine kasnije je igrano olimpijsko finale u Riju.

Nije baš ni u vaterpolu za koji će zlobnici reći da ga "igra pet država" tako jednostavno, lako i "normalno" osvojiti medalju

Glede svjetskih prvenstava, to je jako dugo bilo natjecanje za nas "ukleto". Godine 1998. u Perthu smo bili na 9. mjestu i smijenjen je tadašnji izbornik Bruno Silić. U Fukuoki 2001. samo mjesto više, ali 8. mjesto je značilo da je Hrvatska izgubila utakmice poretka od 5. do 8. mjesta. Tada je smijenjen Neven Kovačević. Godine 2003. i prvenstvo zbog kojeg nam je i danas silno žao.

Momčad je bila izvrsna i tako je igrala. Europski doprvaci iz Kranja, Mađari nas nisu cijelo ljeto dobili (poraženi na EP, remi na SP i to tako da su se "provukli"), ali... Jedan užasan dan, dekoncentracija i kažnjavanje od Australije. Bum-pras, 6:10 i jedini poraz uopće na tom natjecanju, ali "gurnuo" nas je na 9. mjesto. Ponekad možete biti s jednim porazom svjetski prvaci, ponekad eto i deveti. Ovisno kada se dogodi poraz. Izbornik je tada bio Zoran Roje. "Preživio" je, odveo momčad na Olimpijske igre u Atenu, ali tamo smo se "rasuli", završili deseti, dok je Roje podnio ostavku. Ubrzo je kasnije došao Rudić. Bio je i još jedan slabiji plasman na OI, Sydney 2000. i sedmo mjesto (izbornik Kovačević).

Zaključak? Nije baš ni u vaterpolu za koji će zlobnici reći da ga "igra pet država" tako jednostavno, lako i "normalno" osvojiti medalju. Ovo nije ni u kojem slučaju niti alibi ili traženje utjehe za Fukuoku 2023.

Ne, tu smo bili loši i gotovo, nema diskusije, ali da smo mi, nacija od četiri milijuna, baš "predodređeni za medalju u vaterpolu", niti to ne stoji. Nismo baš jedini na svijetu, najbolji i najljepši. Malo realnosti ponekad ne škodi, dapače.