Po svemu sudeći završava i reprezentativna karijera još jednog odličnika među Barakudama, Paula Obradovića. Popularni Medo, kako ga zovu suigrači i prijatelji, u ožujku je navršio 35. No, koljena, ramena, vrat... ona su u stanju i malo starijeg čovjeka. Toliko je potrošen.
Pa ipak, nije dvojio kada ga je Tucak ove godine pozvao ponovo pod hrvatsku kapicu. U Tokiju je stisnuo “zube” kada su rebra bila solidno natučena protiv Australaca. Ono najbitnije, odigrao je jako dobar turnir. On osobno je dao točno ono što se od njega očekivalo, dao je i svoj maksimum, ali realno tražiti sada od njega i više i dalje... Možda bi bilo previše.
Pitanje je i koliko bi sam Paulo Obradović mogao. Neovisno tomu što on može sve. I igrati sve pozicije ili kao što može u 24 sata osvojiti dva trofeja u dva različita kluba, na različitim stranama Europe. Te 2018. s Olympiacosom je usred Genove svladao Pro Recco u finalu Lige prvaka, bio ponajbolji igrač, ali je odmah usred slavlja odletio preko Rima za Maltu gdje je navukao kapicu tamošnjeg kluba, San Giljan, i osvojio tamošnji nacionalni ili President kup. S tim da je i ondje postigao 4 gola i bio igrač utakmice.
No, sada je čini nam se ipak rekao da je tim “ludovanjima” kraj. Ovog je ljeta uostalom otišao iz Juga AO u Tursku, u momčad ENKA iz Istanbula. Puno lakša liga, a sjajno ustrojen klub i financijski izdašno. Pošteno. Zato, teško da ćemo ga više vidjeti pod kapicom Barakuda pod kojom je bio od 2009. godine. Osvojivši u tom razdoblju olimpijsko zlato u Riju 2016., europsko zlato u Zagrebu 2010., svjetsko srebro u Kazanju 2015, pa tri bronce sa SP u Rimu 2009,. Šangaju 2011. i Barceloni 2013., pridodavši svemu i zlato s Mediteranskih igara u Mersinu 2013., srebro u Svjetskoj ligi u Podgorici 2009...
Velik, jedan od najvećih boraca, baš “fighter” među Barakudama. U Turskoj će postati vaterpolski sultan, ali za Hrvatsku je po svemu sudeći dao svoje. Na vrhunski način.