Pero Kuterovac je velika snaga vaterpolske reprezentacije. Uostalom, njegove kvalitete u kondicijskoj pripremi sportaša poznate su i izvan vaterpola. Pero Kuterovac je u Riju bio direktno uključen u tri hrvatske medalje, jer se brinuo o fizičkoj spremni vaterpolista, Damira Martina, koji je kasnije po jednoj studiji bio najspremniji sportaš u Riju, a tu je bio rad i s boksačem Filipom Hrgovićem.

Za Tokio je Kuterovac opet uključen u tri sporta, samo je nastupila jedna promjena.
- Da, ponovno sam radio s vaterpolistima, kao i s Damirom Martinom, ali sada je tu kao treći sport plivanje, jer sam radio uoči Tokija s plivačem Nikolom Miljanićem.

Petar Kuterovac

DAMIR KRAJAC/CROPIX Cropix

Vaterpolo najzahtjevniji

U cijeloj gunguli uoči početka Igara, Kuterovac zastupa tezu da će najbolje rezultate postići oni koji se u Tokiju budu najbolje prilagodili jednim neobičnim Igrama i svima što one nose u pogledu pridržavanja mjera.
- Biti će to nešto na što mi nismo navikli. Doduše, iza svih nas je sezona u kojoj smo naučili što znači biti u balonu, pod mjerama. Međutim, naš mentalitet ne dozvoljava neke zabrane. Svi smo mi profesionalci i sve ćemo mi to odraditi. No, kad se Kinezu kaže da mora sjediti tu tri dana, on sjedi i ne makne se. Kod nas to ide malo teže. Međutim, previše je toga u igri, ovo su Olimpijske igre, za njih su se vaterpolisti teško i mukotrpno spremali. Uzmite samo da smo na pripremama proveli sedam tjedana, toliko je tu bilo muke i suza, ali znali smo zašto sve to radimo. Sada smo svi pomalo nervozni i ludi, ali kanalizirat ćemo sve, sve izdržati, naoružati se živcima, jer ispred nas je veliki cilj...

Kuterovac ima iskustva sa sportašima iz različitih sportova, može li iz prve ruke reći koliko su pripreme vaterpolista za veliko natjecanje teže u usporedbi s drugima?
- Vaterpolo je najzahtjevniji momčadski sport. Tu je najveća energetska potrošnja, zatim sve se odvija u vodi, a to nije medij koji specifičan za čovjeka i treće mora se tu puno više trenirati nego u sportovima na suho. U nekim udarnim mikrociklusima mi smo znali sada trenirati i po osam sati dnevno. Bilo je tu teretana, plivanja, pa vaterpola. Zahtjevno je to, teško, ali tu postoji cilj ispred svega, on je najveći motivator za normalnog, ozbiljnog sportaša. Meni ih motivirati za rad nije bilo teško, sve su oni odradili maksimalno. Posebno me veseli da nitko nije imao problema s ozljedama, a tu si pripisujem zaslugu, jer smo radili jako puno na prevenciji. Sportaši tu prevenciju, te glupe i dosadne stvari ne vole raditi, ali na tome ja inzistiram. Svaki izgubljeni dan zbog nekog istegnuća, rupturice može biti poguban za naš konačni cilj. A to je za nas uvijek medalja.

NIKSA STIPANICEV/CROPIX Cropix

Talentiran

Kojim se tajnama služi Pero Kuterovac u radu s najboljim sportašima?
- Malo sam tu drugačiji od svih. Dosta sam talentiran, rekao bih kreativan u manipuliranju s ljudima, lako im ulazim u glavu. Recimo, ovdje su Andro Bušlje i Maro Joković s pedesetak osvojenih medalja, ali s njima je to isto, kao kad radim individualno, recimo, s Bojanom Bogdanovićem koji zarađuje ogroman novac. I to me čini uspješnim, jer je emotivna i socijalna inteligencija na ovoj razini sporta važnija od bilo čega. I tu sam dosta dobar.

Spomenuli ste Bušlju, Jokovića, Bogdanovića, svi oni su prebacili tridesetu. Rade li sportaši više kad su stariji nego u svojim formativnim godinama?
- To je tako i to je, na žalost, krivo. Kad dožive neku ozljedu, naprave katarzu. Generalno, tijelo jest takvo da kad ste mlađi brže se oporavljate, možete ne spavati cijelu i noć i sutra normalno trenirati. Kad dođete u neke ozbiljnije godine, drugačije je. Suprotno nekim knjigama, mislim da je prvi prag za to napunjenih 27 godina, a zatim dolazi i onaj prag od 33, 34 godine. Tu već neke stvari treba odrađivati više i detaljnije, voditi više računa o oporavku, planiranje treninga je drugačije.

Damir će biti iznenađenje

Pero Kuterovac će u Tokiju biti na svojim šestim igrama, od Sydneyja do sada uvijek je dio naše delegacije. S koliko bi on bio zadovoljan medalja u Tokiju?
- Nekako mislim da ih ne bi trebalo biti manje od pet, a idealno bi bilo da ih bude osam. To je neka moja procjena, ali se nadam da sam pogriješio i da će ih biti deset kao i Riju. Pet bi, kažem, trebalo biti kod nas, jer imamo neke sportaše koji dominiraju, poput braće Sinković, Sandre Perković, Tina Srbića, uvijek se nešto osvoji u streljaštvu, sada su tu i šanse u borilačkim disciplinama, tu je naravno i vaterpolo. Pet minimum, osam bi bilo super.

I za kraj, kakvog Damira Martina možemo očekivati u Tokiju?
- Damir je imao tešku ozljedu kuka, bio je na operaciji u Münchenu, iza toga je trebalo proći devet mjeseci oporavka. Za njega je pandemija ispala dobro, jer da su Igre bile prema planu, lani, on ne bi mogao nastupiti. Od siječnja je posve spreman u svakom segmentu, nema bolova, nema nikakvih zapreka. U nekim našim testiranjima on se gotovo vratio na razinu koju je imao 2016. godine u jakosti, snazi, izdržljivosti, brzinskoj izdržljivosti. Veselim se Damirovom nastupu i mislim da će biti jedno jako lijepo iznenađenje.

To bi bila priča svih priča. Zbog toga Igre i postoje, zar ne?