Hrvatski olimpijski pobjednik u vaterpolu promijenio sport: ‘Ma točno je, evo zašto sam tako odlučio...‘

Bilo je ljeto 2005. Ovaj je novinar pratio jednu našu sportsku družinu po pola svijeta, različitim turnirima, prvenstvima, te se "krstarilo" po zračnim lukama - Frankfurt, New York, Toronto, Montreal... Ljudi, ostali putnici, prateći sa strane skupinu istovrsno odjevenih sportaša s natpisom "Croatia" na leđima, torbama, govorkali su.

- O pogledaj, ovo su hrvatski košarkaši...

Nisu bili baš košarkaši. Riječ je bila o vaterpolskoj vrsti. Tadašnji izbornik Barakuda imao je međutim doista vrlo visoku momčad, 3-4 dvometraša i ostatak kojima je koji cm tek nedostajao do 2 metra. Hinić, Burić, Dobud, Pavić. U kasnijim će godinama doći i Joković itd. Iako, nije baš visina jedina koja je Barakude asocirala na košarku, barem ne onima koji su bolje poznavali tu momčad. Toj skupini sportaša je naime košarka bila drugi najomiljeniji sport. I dan-danas jest. Prate ju, gledaju i domaće utakmice, a kamoli NBA, dok je hakl bio sasvim normalna pojava. Jedan iz te plejade je sada otišao i korak dalje. Jedan od najboljih braniča koje smo ikada imali u našem vaterpolu, umirovio se glede bazena prošlog ljeta, ali je prešao u košarku. Štoviše, u subotnju je večer debitirao u ozbiljnoj utakmici.

Damir Burić (2. prosinca 1980.) sada je igrač KK Stoja iz Pule koja je sinoć igrala doma protiv riječkog Kvarner Juniora u Drugoj ligi Zapad.

- Ha, ha, ispala je puno veća priča nego što... Ma je, točno, ali ja sam samo počeo trenirati - u subotu prijepodne, prije utakmice, će Damir Burić. Iako, ritam treninga sugerira da jest ozbiljno.

- Od ponedjeljka do petka, jednom dnevno, od 8 do 10 navečer. Čuj, nakon vaterpola u kojem imate dva treninga dnevno i to svaki po 2 i pol sata, što je ovo, ha, ha. U biti, odlučio sam se trenirati zbog sebe, da si održavam malo "glavu", jasno i tijelo. Ne bi bilo dobro opustiti se. U načelu sam cijelo prošlo ljeto ja "haklao", ali to nije ozbiljni trening

Sve u redu, pohvalno. Što se Bure tiče, njegova povezanost s košarkom čak i ne čudi previše...

- Ako gledamo čisto na visinu, je, imam neke preduvjete.

Za slabije upućene, 205 cm. Solidno.

- Gledajte, tko je sportaš teško se samo tako od sporta odvojiti. Na kraju krajeva, kad si slobodan, ne možeš baš "haklati" vaterpolo. Ja sam od srednje škole još igrao, "haklao" košarku. Dobro, kada sam krenuo ozbiljno s vaterpolom, više ne normalno. No i tada, kada bi došli neki slobodni tjedni, da.

Je li možete zakucati?

- Mogao sam, ali sada više ni ne pokušavam, ha, ha. Čuvam kralješnicu. Treniram s mladim dečkima, 16-18 godina, par od 25-26, jedan ima 33 i ja s 41. Tako da pazim. Trčim, istrošim se, ali neke stvari ipak izbjegavam. Mislim, mogu zakucati, nije to neki veliki uspjeh, no štedim se.

Kakva je ruka? Mirna, pucački mekana...?

- Ha, ha, moram priznati da kada sam bio mlađi, bolje sam šutirao. Međutim, dobro je, počinjem dobivati pravi "grif". Ide na bolje.

Pozicija je pretpostavljamo krilo.

- Krilo, centar, tako nekako. Mislim, to je ipak Druga liga, nemamo mi puno visokih igrača, nije to... Hvala Bogu da je tako jer se ne bi ja ni upuštao da je drukčije.

Od kuda zapravo odluka da se i oprobaš u službenom nadmetanju, Druga liga, igrate za klub iz rodnog grada, pulsku Stoju?

- U načelu sam cijelo prošlo ljeto ja "haklao", ali to nije ozbiljni trening. Predsjednik kluba, Šime Vidulin je moj dobar prijatelj iz školskih dana i on me nagovarao "dođi na treninge, dođi na treninge". Malo sam ja trenirao, zbog sebe, ali plivanje, teretana i malo to dosadi kad si stalno sam. I onda sam došao... prije nekih mjesec i pol dana. Od tada sam stalno s njima.

Jedno je pouzdano točno, Košarkaški klub Stoja nikada nije imala većeg, trofejnijeg člana.