Sliku je lako zamisliti: u malo zavučenijem i "intimnijem" kutku na nekoj neimenovanoj šibenskoj terasi, za istim su stolom legendarni Ratko Rudić, najtrofejniji svjetski trener i Perica Bukić, bivši, a prema mnogim mišljenjima, najbolji svjetski vaterpolist svih vremena, a sada objektivno prvi čovjek HR vaterpola. Sliku je svakako lako zamisliti, vaterpolske su teme nepresušne, njih su dvojica stari suradnici i prijatelji, a ljeto je dugo. No, pogleda li se malo bolje, i treća je osoba s njima u društvu; s njima sjedi Ivica Tucak, trofejni vaterpolski izbornik, nasljednik Ratka Rudića, osvajač svjetskog zlata, osvajač olimpijskog srebra i čovjek koji je u posljednjih osam godina u Hrvatsku donio jedno svjetsko srebro, dvije svjetske bronce i jednu europsku broncu. Zaista odabrano društvo. Da, njih su trojica stari suradnici i prijatelji, oni su jedini glumci u spomenutoj "drami jednočinki".
No, to je samo naizgled tako - jer nije riječ o drami - i nisu njih trojica jedini "glumci". Njih su se trojica našli u jednom od niza "sastanaka na vrhu" kako bi dogovorili strategiju rada nakon objektivnog neuspjeha na olimpijskom turniru u Tokiju, koji je završen zauzimanjem petog mjesta. Njih su se trojica našli kako bi još jednom, ni prvi ni posljednji put, dogovorili strategiju rada uoči još napornije 2022., kad su "na meniju" SP u Fukuoki (druga polovica svibnja), a zatim i dugoočekivani domaći EP u Splitu, koji se održava krajem kolovoza i početkom rujna. Točno je, njih su se trojica sreli, a vrlo brzo će im se u analizi Tokija i planovima za budućnost priključiti i mnogi drugi. Da, vaterpolske su teme nepresušne, ljeto je bilo dugo, a vremena je malo. Tucak ga je ipak malo izdvojio kako bi sa sportskom javnošću podijelio razmišljanja nakon Tokija, a uoči Fukuoke i Splita, uoči početka novog olimpijskog ciklusa za Pariz 2024. Nakon "prespavane noći", Tucak to vidi na sljedeći način:
- Prošlo je nekoliko dana, ništa se u tom smislu nije promijenilo i "projekt Tokio" i dalje vidim istim očima kao što je to bio slučaj neposredno nakon završetka turnira. Mogu tek ponoviti ili parafrazirati ono što sam tada rekao - peto mjesto koje smo ostvarili daleko je od onoga što smo mi željeli i sanjali, to nikako nije uspjeh, ali nije niti debakl, kako to možda neki žele prikazati. Peto je mjesto neuspjeh, ali nije to neka prekretnica nakon koje slijedi pad. To je tako sada, bit će to i sutra, ali bit će tako i za jednu ili pet godina.
Drugim riječima, u sportu je uvijek tako, postoje pobjede i porazi, postoje vremena za slavlja i vremena za tugovanja:
- Neizbježno je tako, tako je s nama i sa svakom drugom reprezentacijom. U našoj je igri u Tokiju bilo nedorečenosti, nismo svi bili na najboljoj razini, ali nikome ništa ne mogu javno zamjeriti. Isto se odnosi i na mene samog, jer i ja sam pokušao dati sve od sebe, cijelog sam se uložio u Tokio, kao što je to bio slučaj u svim dosadašnjim natjecanjima, kao što će to biti slučaj i u budućnosti - sve dok budem radio ovaj odgovorni posao.
Opet, drugim riječima, bez obzira na rezultat, bez obzira na neke kritike, bez obzira na predstojeću smjenu generacije, prevelikih "potresa" u hrvatskom vaterpolu nema?
- Nema, ne treba niti biti. Kada bi ljudi u vrhu našeg Saveza skupili glave, kada bi Perica Bukić, Ratko Rudić, Milivoj Bebić, Boško Lozica, Zoran Roje... da ne nabrajam dalje, mnogo je tu kvalitetnih ljudi koji bi napravili sve za naš vaterpolo... kada bi, dakle, oni rekli da se nešto korjenito mora mijenjati, to bi bilo tako. I ne bi mi svi oni morali to dvaput reći ili pokazati "put" - ja bih sam otišao. Sam bih otišao i kad bi kod mene samog postojale neke dvojbe, kada bih pomislio da iz onoga što trenutačno imamo, ne mogu izvući dobre rezultate u predstojećem razdoblju. Zaista bih sam otišao. Ovako, mislim da ništa nije tako crno kao što se nekima čini, ili to možda zlonamjerno ističu. Zbog nekih svojih interesa, zbog osobnih animoziteta... S druge strane, svaku dobronamjernu kritiku uvijek ću prihvatiti.
Neka "opozicija" u vaterpolskim vodama očito ipak postoji...
- I to je normalna stvar, no ja imam važeći izbornički ugovor do ljeta 2024., do sljedećih Igara u Parizu. Opet, istaknut ću još jednom drugim riječima, meni taj ugovor ne vrijedi ništa kao komad papira. Vrijedi samo činjenica da ćemo još jednom svi zajedno analizirati Tokio i, vjerujem, donijeti zajedničke odluke koje će biti u interesu dobrobiti našeg vaterpola. Meni taj papir ništa ne bi vrijedio kada ne bih osjećao da još dosta toga dobrog svi zajedno možemo napraviti.
Trofejna generacija ipak se potrošila, neki važni igrači odlaze, i samo je djelomično točna ona sintagma: "svi zajedno". Je li to određeno upozorenje?
- Te su stvari prirodne, razgovarao sam već s Androm Bušljom. On je definitivno otišao, on je čovjek koji je zadužio naš vaterpolo i od 2005. nije propustio niti jedno natjecanje, osvojio je doslovno sve. Uskoro će imati 35 godina, rekao je da više nema toliko energije, i to treba respektirati. Drugi koji se oprostio je Paulo Obradović, i za njega vrijedi slična priča. Moram mu se samo posebno zahvaliti za nastup u Tokiju, gdje je dao puno i odigrao odličan turnir. Žrtvovao se, igrao s velikim bolovima. Sad ide u Tursku, gdje neće igrati na vrhunskoj razini, karijeru privodi kraju. Treći je naš Španjolac Xavi Garcia, on je odlazak ranije najavio, i to je također prirodno. Sada mi slijede razgovori s ostalim igračima, u četiri oka, nikako telefonom, i vidjet ćemo na čemu smo. Napravit ću još neki konkretni "rez", unijet ću poneku dodatnu promjenu, ali to ostaje unutar naših "zidova".
Sljedeća, 2022. godina donosi nove velike izazove i čak dva velika natjecanja:
- Istina je, na papiru je i teža od ove odgođene, olimpijske godine. Imamo SP, imamo naš domaći EP u Splitu, na kojem jednostavno moramo(!) osvojiti odličje. Moramo sve posložiti na optimalan način, i do Pariza koji je za samo tri godine. Načelno, vremena je vrlo malo, već sam počeo raditi na sljedećem olimpijskom ciklusu. Dobit ćemo tog odličnog Rusa Konstantina Harkova, no od njega ne treba očekivati odmah čudo, iako je jedan od najboljih na svijetu. Dok on pohvata konce, dok se navikne na "hrvatsku kapicu" i hrvatsku himnu zaista počne doživljavati kao svoju... priključit će nam se neki novi dečki koji su bili s nama posljednjih godina. Neki su doslovno otpali u zadnji čas, jer su ozbiljno konkurirali za Tokio. Imamo zamjene za ove koji su otišli ili će otići, siguran sam, optimist sam i ne bojim se bilo kakvog ozbiljnog pada.
A što je za hrvatski vaterpolo zapravo "ozbiljan pad"?
- Ono što se neće dogoditi, ono što su prošle mnoge reprezentacije. Ni Mađara, koji su nas izbacili u četvrtfinalu, nije bilo neko vrijeme, nigdje nisu bili u Londonu 2012. i Riju 2016. Iskreno, njih smo najmanje priželjkivali u četvrtfinalu, nažalost, dobro smo razmišljali i točno pretpostavljali. Uostalom, linija je uvijek tanka. Da smo ih pobijedili i prošli u polufinale, Tokio bi donio uspjeh; izgubili smo tu utakmicu i Igre su, logično je, ocijenjene podbačajem. Tu je i primjer Grčke. Oni sad, kao super rade, za razliku od nas, a u polufinalima su bili samo 2015., kad smo ih pobijedili u polufinalu na SP-u u Kazanju, i sad kad su uzeli srebro. Daleko je to iza nas koji smo, samo u mojem "mandatu" svaki put bili u polufinalu, osim na dva EP-a i sada u Tokiju. Reći ću opet, veliki sam optimist i ne bojim se onog što dolazi.
Vratit ćemo se na ono ranije izrečeno - "u Splitu moramo uzeti odličje"...
- Taj "moramo" ipak je relativan, kao i sve u životu. Moramo to jer igramo kod kuće, moramo jer hrvatski vaterpolo ima "legitimno "članstvo" u svjetskom vrhu, moramo zato što mislim da možemo. I da - vjerujem da ćemo u Splitu biti jedan od glavnih favorita za zlato. To je tako, i od toga ne treba bježati.
Tucak zato uopće ne uzima odmor, što se njega tiče, počele su pripreme za Fukuoku, Split i Pariz:
- Slijede "face to face" razgovori sa svim igračima, uskoro idem na U-20 SP u Češku, u Prag, gdje ću gledati naše mlađe igrače koji će jednom konkurirati za A reprezentaciju, pogledat ću i kako stojimo i kod U-17 generacije. Nakon toga počinje klupska sezona i "praćenje" igrača. Tu su i stalne obaveze u Savezu, analiza ciklusa, sastanci s ljudima iz Stručnog savjeta HVS-a... Odmora nema, ali ga niti ne tražim i ne želim, jer sam u potpunosti "unutra", jer ovaj posao doživljavam kao veliku odgovornost i još veću čast. Upravo sam zato i vrlo emotivno primio neke kritike, svjestan sam da tako trošim zdravlje, ali ja jednostavno ne znam drugačije.
"Dobronamjerne kritike" i savjeti ono je što Tucak i želi; dakako da bi radije bez njih, jer bi to značilo da je uvijek sve u najboljem redu - kako se podbačaji kao u Tokiju baš nikad ne događaju. Ono što Tucka smeta su "moderna vremena":
- Ponekad mislim da je nesreća živjeti u ovom vremenu. Nije mi namjera kritizirati ničiji posao, no mnogi kritiziraju moj, moj i mojih igrača, koji uvijek daju sve od sebe. Kritiziraju, a da ništa ne znaju. Nažalost, ti silni portali svašta pišu, nikad ni slova nema o vaterpolu u njihovim medijima, ne prate vaterpolo, ne prate ništa, a onda si u vrijeme velikih natjecanja dopuštaju pisati svašta. Tada pišu o debaklima, dramama, a većina njih nikad nije bila na vaterpolskoj utakmici. To su neki novinari koji ustvari i nisu novinari; danas je zaista svašta moguće. Te stvari zaista emotivno doživljavam i ne mogu si pomoći.
Tucak k'o Tucak, uvijek ista (emotivna) priča. I dobro je da je tako, to je zaista znak kako mu je stalo, i da je sto posto unutra. A jedino takav čovjek hrvatskom vaterpolu treba. Imali smo takvog i u Ratku Rudiću i u onima prije njega, takav mora biti i onaj koji će naslijediti Tucka. Ne sada - jednog dana...
Istina je, sliku je lako zamisliti: u mnogim malo zavučenijim kutcima, trenutačno negdje "dolje na Jadranu", sjede trojica... ne, za istim stolom sjedi puno više glava. I svima je njima jedno zajedničko - najvažnija im je dobrobit hrvatskog vaterpola. I svi oni "žvaču" samo jedno: "Vaterpolske su teme nepresušne, prošlo je "dugo toplo ljeto", a vremena je malo...