Ja volim Sportske! Nosili smo ih u Saloon, tamo su bili cibonaši, dinamovci, svima je to bilo štivo

Rođen sam u vrijeme kada si morao slušati oca i kada si bez pogovora izvršavao njegove zahtjeve, a kod nas je svakog jutra bilo isto:

- Dudo, odi u dućan, kupi Sportske, Večernji, kruh i mlijeko.

Onda sam, naravno, listao i ja, a kad sam se i sam počeo baviti sportom, poseban gušt mi je bio pogledati tamo negdje predzadnju stranicu “Primljeno tijekom noći”. Tražiš ima li kakva crtica o nekom odigranom turniru pionira, kadeta Mladosti i koja sreća kad pročitaš svoje prezime, a još ako si dao neki golčić... Obavezno se to izrezivalo i spremalo.

Moj djed s očeve strane svakodnevno je čitao Sportske i tako je pročitao i neku moju izjavu “sigurno ćemo pobijediti”. Kaže djed meni: “Dudo, nikad ne možeš reći da ćeš sigurno pobijediti. Dat’ ćeš sve od sebe, jasno, ali nikad ne možeš reći da ćeš sigurno pobijediti”. To sam zapamtio za sva vremena.

Ono što mi je posebno ostalo u sjećanju su odlasci s tatom u božićno vrijeme u Esplanadu, na dodjelu nagrada najboljim sportašima u izboru Sportskih novosti. Bio sam dijete, ali pratio sam sve. Rukometaši, košarkaši, skijaši. Bojan Križaj, Mate Parlov, Mara Torti, da ne nabrajam unedogled. A ja sam ih na tim svečanostima SN vidio uživo. Pa i danas je svako dijete silno sretno kad vidi svog idola.

Kad sam počeo već igrati ozbiljniji vaterpolo, nakon utakmice opet prolaziš pokraj te Esplanade i obavezno odeš na kiosk jer su tamo navečer prve dolazile Sportske, izdanje za dan kasnije. Da vidim što je napisao Ado Kožul, pa čak je i Neven Bertičević jedno vrijeme pratio vaterpolo. Onda su se te Sportske nosile u Saloon jer, naravno, tamo su bili cibonaši, dinamovci i ostali. Svima je to bilo štivo, kakva je slika izašla, koji komentar, kakvu si ocjenu dobio...

Jednom sam se porječkao s Tomislavom Paškvalinom, starijim kolegom, a bio sam klinac. Ja sam dobio ocjenu 5, a on 4 i meni je zamjerio. Rekao sam mu “što sam ja kriv, ne dijelim ja ocjene”. Tog se detalja baš jako dobro sjećam, a peticu nije baš bilo lako zaraditi.

Možda jedan od mojih najdražih trofeja je vaza koja i danas stoji doma u vitrini. Na vazi stara mesingana pločica, više se ne vidi što na njoj piše, a bila je za najboljeg igrača utakmice, Mladost - Spandau, uzvrat finala Kupa prvaka Europe 1989. To je bila tada nagrada Sportskih novosti. Trofej mojih omiljenih Sportskih novosti.

Često razgovaram s ostalim sportašima i sportašicama, uvijek se razgovor vrti oko sporta i slažemo se koliko je važno imati baš takve novine kakve su Sportske novosti. Kao što je Gazzetta dello Sport u Italiji ili L’Equipe u Francuskoj. Novine i tekstovi koji ostaju za sva vremena, a bilo ih je jako puno.

Hoću reći, Sportske novosti moraju, baš MORAJU biti ideal i uvijek tu. To je kao u Zagrebu plavi ZET-ov tramvaj ili kao što razglednica iz Pariza mora imati Eiffelov toranj, tako su za mene sinonim hrvatskog sporta Sportske novosti.

Znam da je današnje vrijeme teško za tiskane medije, ali volio bih da taj oblik ostane. Znam da jako puno, mnoštvo mojih kolega ima isječke iz novina o sebi, a odakle? Iz Sportskih novosti! Pa, kad vidite neke knjige, monografije, uvijek ćete naletjeti na isječke iz jasno - Sportskih. S tekstovima novinara koji su ostavili trag tog našeg života. S puno njih sam dobar, a s nekima i vječni prijatelj. Recimo, Zlatko Karlo, Dean Bauer...

I da, nisam nikada imao problema sa Sportskima, a pisalo se svašta. Sportske su puno više od samo novina, one su tradicija, ali i novine koje su same podupirale tradiciju.

Sportske novosti su jednostavno neizostavno štivo svaki dan. Ja volim Sportske!