Prije okvirno 2 godine i isto toliko mjeseci, nekadašnji vaterpolski div se teško nasukao. Dana 25. srpnja 2020. u finalu Prvenstva Hrvatske u Dubrovniku, u trećoj utakmici završnice, Mladost je izgubila od Juga 19:3. Dakle, 16 golova razlike! Najveći poraz u posljednja barem dva desetljeća. To je bio stvarno, držali smo tako, jedinstven slučaj, teško opisiv, težak dan jedne momčadi. Nestvaran stoga što u prijašnje dvije utakmice te finalne serije, a koje su odigrane 7 i 3 dana ranije, Mladost je bila u egale s jakim Jugom i izgubila tek u ruletu peteraca. Najveći stručnjaci, pa i trener Juga tada je govorio kako je to stvarno nešto što se događa jednom karijeri, 30, 50 godina. Možda ni toliko.
Dvije godine i 2 mjeseca kasnije, dogodilo se i opet. Još malo gore. Mladost je izgubila od Novog Beograda 24:7. Sada je to 17 razlike! U ovom stoljeću sigurno najteži poraz kluba. U povijesti cijeloj? Možda. To nas sada čak toliko ne intrigira jer ono što nam se čini bitnije je... ovo više nije slučajnost. Ovo je tužna posljedica zbivanja i solidnog nereda, ma koliko se tko na ova slova ljutio ili imao što za reći. No, mi ćemo se samo služiti faktima, činjenicama. One su tužne za jedan tako velik klub.
Naime, kada govorimo o Mladosti, to je klub koji je u proteklih godinu dana izmijenio 4 predsjednika. Klub iz kojeg su u godinu dana otišla 3 kapetana, odreda djeca tog kluba. Nadalje, klub iz kojeg je u zadnjih godinu dana otišlo točno 14 najboljih igrača! Cijela postava, čitava momčad. Takav egzodus, a malo tko u životu odlazi iz neke sredine ako je ondje sve u najboljem redu, takav odljev je morao uzeti danak. Prije 2 godine u Dubrovniku, prekjučer u Beogradu. I bit će ih i još ako se nešto ne promijeni. Pritom nismo mislili na mijenjanje grba.
Prije početka sezone je ovaj klub medijski predstavio, kako je to nazvano... "misija i vizija". Digitalizacija, članarine, obrazovanje, "društvena odgovornost". Zapisali smo tada rečenicu koju sada samo ponavljamo. Podupiremo sve ideje koje vode boljitku, ali kada je sport u pitanju jedino mjerilo uspješnosti je - igra, teren, rezultat, trofej! Po tome vas cijene i pamte. Samo i jedino to. To je ključ, bit, a to vam ne može, pa ni ne zna dati nikakav kako se to danas jako moderno kaže, u engleskoj kratici - PR. Te kratice, koje najveći dio puka ni ne razumije jer smo odrasli srećom na hrvatskom jeziku, u biti služe samo kako bi zamaskirale solidnu razinu nepoznavanja materije, njezine esencije. Tamo davnih godina, neke 1989. ili 1996., pa i 1999., nije bilo nikakvog PR rada, ali ljudi su hrlili na Savu, na Mladost. Zašto? Pa, zato jer su ondje bili fenomenalni igrači, igralo se sjajno, velike utakmice, pobjeđivalo se, a ulaznicu se kupovalo nekoliko dana unaprijed. Nije bilo društvenih mreža, Instagrama, fejsa, ali je bilo puno ljubavi i krcate tribine. Danas? Sve je puno, pa i uz Savu, društvenih mreža, i PR-a, ali znate čega nema? Navijača. Publike. Uglavnom po 20-30, to je najčešća brojka. Ne dolaze ni roditelji, ni cure od igrača. Nema ni novinara, zaboga. Posljednje dvije godine jedini novinar koji još dolazi na utakmice uz Savu, na svaku baš, je potpisnik ovih redaka. Ni mediji više ne haju za Mladost.
Ne, nismo zaboravili stavku tko je izgubio prošle subote i od koga? Jasno da i igrači i trener snose svoj dio odgovornosti, ali njih zaista ne kanimo prozivati. Zato jer ne možeš s kopljem na tenk. Nismo zaboravili ni od koga je izgubila Mladost. Da, Novi Beograd je ludo moćan i bogat sastav, politički klub Aleksandra Šapića koji je Vučićev partner i novca ima koliko treba, međutim, oni nas uopće ne zanimaju. Ovo je tekst o Mladosti, o onome što se proteklih godina ondje zbiva, o tomu da godinama nikako ne uspijevamo doznati ni koliki je to stvarno dug ili ga možda nema? Ne znamo. Na nedavnom predstavljanju vizije kluba smo pitali, nije nam odgovoreno. Više nećemo ni pitati. Uostalom, novinare se više ne poziva ni na skupštine kluba koje su inače otvorene i trebale bi biti takve, za javnost, medije. U redu, ne moraju ni to. Sada ćemo mi pisati.
Krivica Grada? Da, ima je. Izdvaja se sramno malo, posebno zadnjih godina, za cijeli sport, no nije baš samo ondje problem. Pitamo i gdje su desetine, stotine mladostaša koje su igrale, stvarale ovaj klub, znojili se i trudili za tu Mladost. Oni, više od ikoga. Šute, te ni ne dolaze na utakmice (opet, čast iznimkama kojih je za na prste nabrojati). Je li ikome zbiljski stalo do Mladosti ili je taj klub klinički mrtav? Ne pristajemo na zadnju opciju.
Ovom klubu ne treba nikakva vražja "misija i vizija". Ne treba ni novi grb s likom medvjeda umjesto žabe. Najmanje tom klubu treba falsificiranje povijesti kroz neke nove boje koje nikada nisu bile klupske. Ovom klubu ne treba "napredno novo" već "dobro staro". Povratak korijenima.