Proslavljeni vaterpolist Igor Milanović, po mišljenju mnogih, jedan od najboljih u povijesti, na Korčuli je u ulozi izbornika Reprezentacije svijeta sudjelovao u obilježavanju proslave hrvatskog zlata iz Londona 2012. i formalnog oproštaja svojeg trenera, izbornika i mentora Ratka Rudića.
- Bila mi je prije svega velika čast biti dijelom ovakve velike priče, voditi takva imena, takve igrače. Zatim mi je bilo veliko zadovoljstvo biti sa svojim prijateljima hrvatskim vaterpolistima i svima onima koji vole vaterpolo u Hrvatskoj. Bio sam prije toga kod moje rodbine u Opuzenu, gdje sam na neki način odrastao. Moja baka, majka mojeg oca, je s Pelješca tako da se u ovim krajevima osjećam kao kod kuće. Ipak se svaki put kad dođem iznova oduševim ovim ljepotama. Zahvaljujem se zato Perici Bukiću i svim ljudima iz HVS-a, kao i režiseru Dejanu Aćimoviću, koji je lijepo osmislio cijeli projekt. Naravno, bez obitelji Lozica, koja me je ugostila i bila inicijator cijele priče, sve ovo ne bi bilo moguće. Hvala što sam bio dijelom ove priredbe kao i na "tretmanu" koji sam imao. Čak je i utakmica olimpionika i "penzionera" iz 2012. bila super. Možda nije imala neki strašni ritam s obzirom na njihove godine, alli bilo je predivno u svakom smislu. Publika je ovdje na Korčuli pokazala koliko voli vaterpolo. Ponovno smo gledali Aćimovićev film o Ratku, sve u svemu bilo je prekrasno. I na onom panelu o budućnosti vaterpola, ozbiljno se govorilo; otvorio je pitanja o osjetljivim temama vaterpola. Suđenje, kalendari, broj utakmica, to su sve top-teme svjetskog vaterpola. Svi igrači iz reprezentacije svijeta, treneri Denes Kemeny, Dejan Savić, Rudić i svi gosti bili su izuzetno prijatno iznenađeni. Da je barem više takvih događanja za promociju našeg sporta.
Vratimo se malo u bližu prošlost, na olimpijski turnir u Parizu...
- Bio je to čudan turnir, malo se kalkuliralo u grupama, iznenađenje su bili Australci dobivši Srbiju i Mađarsku u grupi. Nitko od nas u Srbiji nije imao u glavi da se može do medalje, a još manje do zlata. Nisam ni ja nešto previše vjerovao, čuo sam se prije Pariza s igračima, dao im podršku, ali bio sam skeptičan. Zatim se u nokaut fazi natjecanja održao neki novi turnir. Dramaturški je bio poseban, u tim se utakmicama ne smije pogriješiti. Srbi su se dizali, teško dobili Grke u četvrtfinalu, a zatim su do kraja sve zapravo lako riješili. Tako je bilo i u finalu s Hrvatskom, bez stresa i drame. Finale je počelo s 4-2 i do kraja je ostalo tako, zaista čudno. No, to je sport. Drago mi je i zbog Hrvata i njihove nove medalje. Da, bio je to zaista čudan turnir. Nisam, doduše zbog TV prava mogao gledati sve utakmice, no pogledat ću ih naknadno kao trener za svoju osobnu analizu. Bilo je dosta i prigovora na suđenje, svjedočili smo nekim kardinalnim greškama, ali je sve u svemu to bio odličan turnir
Koliko je normalno da se u jednoj godini održi EP (Dubrovnik, Zagreb), SP (Doha) i olimpijski turnir?
- Siječanj u Zagrebu, veljača u Dohi pa Pariz. Zamislite sada igrača, koji igra za neki jaki klub. Igra regionalnu ligu, domaću ligu, kup, Ligu prvaka i uz to tri velika turnira. Ja bih to gledao s medicinske strane. Onog koji je radio taj kalendar, treba na Medicinsku komisiju da ga se pita je li s njim sve u redu. Ti su igrači kroz godinu ponekad igrali tri do četiri utakmice sedmično. To je užasno loše za zdravlje igrača, izlišno je to uopće komentirati i kritizirati. Bilo koja teorija sporta tako nešto ne poznaje. Kako da ja kao trener nešto i nekoga u tim uvjetima pripremim?! Mi u vaterpolu gubimo trku s kalendarima. Tako su uništene desetine klubova po cijeloj Europi, tko to može pratiti?! Taj je kalendar nakaradan, mi održavamo velika natjecanja paralelno s ostalim sportovima, s nogometom, košarkom, rukometom, odbojkom. Zašto netko od tih ljudi koji odlučuju, nisle da će ljudi baš vaterpolo gledati. Tako ne možemo privući nove ljude i nove sponzore. Mi smo sport za ljeto, za otvoreni prostor kad su tu negdje oko nas lijepe djevojke s bartelicama i zgodni mladići. Bio sam predsjednik Partizana godinama, znam kako ljudi reagiraju. Kad dovedem čovjeka, potencijalnog sponzora u prosincu u bazen, on uđe s kaputom na tribine. On se skine, vruće mu je, ne razumije pravila, ne zna što je faul, a što nije. Drugi sportovi dižu gledanost, a mi?! Poslije neriješenog, mi idemo na peterce, ubijamo dramu, čiji je to mozak smislio?! Svi žele produžiti trajanje događaja, a mi gasimo dramaturgiju, to mi je odvratno kao treneru. Ni sami ne štitimo i unapređujemo svoj sport. Kako da nas onda vole mediji, navijači, potencijalni sponzori?
Unatoč svim problemima, nakon raspada Jugoslavije, Hrvatska i Srbija ostale su iznimno uspješne u ovom sportu?
- Imali smo pametne i školovane - prave ljude na pravim mjestima. Orlić, Rudić...da ne nabrajam, nastavili smo uspješnu jugoslavensku školu vaterpola. Uspjeli smo sačuvati ono najbolje i išli naprijed. Stručni je rad bio dobar, tradiciju smo imali. Nažalost, danas struka loše radi s mladima. Ima odličnih trenera za prve ekipe, no to je sve. Oni koji rade s mladima nemaju kvalifikacije, nisu su za to niti dobro plaćeni. Malo se bojim za budućnost. Bez obzira na ove medalje u Parizu. Nije nas nigdje bilo proteklih godina, bojim se pada u budućnosti...
Nekad su Mladost i Partizan drmali europskom klupskom scenom, sada to više nije slučaj. Davnih je nekih godina prvak Jugoslavije uvijek bio prvi kandidat za naslov prvaka Europe.
- Fali novaca, to je prvi problem, igrači rano odlaze. Gubimo utrku s nogometom, košarkom, rukometom, ali i s nekim "malim sportovima", koji su u ofenzivi. U moje vrijeme 1980.-ih je vaterpolo vodio bitku s košarkom za status sporta broj dva u državi. Po svemu smo tu bitku sada izgubili, posebno u velikim gradovima kao što su Beograd i Zagreb. Velika je inflacija svega. Ne možeš stalno biti u tome, nije više ni nogomet po tome poseban, gledam samo završnice natjecanja. Ljudi znaju da je vaterpolo lijep i zdrav, ali idu u neke druge sportove, koji donosi više. Drago mi je da se Mladost sada pojačala, nažalost Partizan je slabiji.
Igora Milanovića oni stariji pamte kao stijelca opjevanog gola u finalu SP-a 1986. u Madridu kad je Jugoslavija protiv Italije nakon osam produžetaka uzela prvo svjetsko zlato. Riječ je o "mitskoj" utakmici, najspominjanijoj vaterpolskoj utakmici svih vremena.
- Taj me je pobjednički gol u tom dramatičnom finalu odredio kao čovjeka. No, toliko je to daleko da sam zaboravio detelje, znam samo da sam uživao u tome svemu, u toj popularnosti nakon tog postignutog gola. Bio sam tada napaljen na treninge, radio sam puno, dolazio sam na treninge ranije i ostajao n abazenu nakon što bi završili. Klincima to danas ne pada na pamet, nitko ne šuta još malo na gol nakon treninga, nisu uopće posvećeni. Istina, bio sam tada neka vrsta "bonvivana", ali ne doslovno "Sex&Drugs&Rock&Roll". Iza neke utakmice popila bi se neka čašica, ali to je sve. Nikad prije utakmica nisam izlazio, nikad u petak navečer nisam bio u nekom klubu ili kafani. Pratile su me priče o svemu, čitao sam svašta u medijima, ali nisam si to dopuštao. Bio sam profesionalac i davao sve za ekipu za koju igram. Ostalo su legende.
Ratko Rudić je i za Milanovića neponovljivi "broj jedan".
- Definitivno, privatno ga volim, a i u moje u igračko vrijeme imali smo posebnu vezu. Kad sam 1981. ušao u prvu momčad Partizana, on je taman prestao igrati, trenirao sam možda mjesec dana s njim, Belamarićem, Manojlovićem, Krivokapićem...Koja su to bila imena, imponiralo mi je. Bio mi je i prvi trener u juniorskoj reprezentaciji, koja je uzela prve medalje u Istambulu i Barceloni s tom generacijom. Seniori su već ranije imali medalje. Bio sam u njegovim zlatnim momčadima, osvojili smo sve što se osvojiti može. Supruga Ivana se ovdje u Korčuli čudila što je on sve osvojio s Jugoslavijom, Italijom Hrvatskom...On je sigurno broj jedan na svijetu.
I bio je trener-tiranin kao što mu mnogi "tepaju"?
- Pregruba je to riječ, ali da - krvavo se radilo. Drž‘, ne puštaj do kraja. Ako su savršena taktička priprema i dosljedno poštovanje dogovora kriterij, onda jeste on bio tiranin. Imali smo ubitačne treninge. Sjećam se, OI u Seoulu 1988. bile su kasnije u rujnu i mi smo puna tri mjeseca rintali na pripremama. Dugo i jako, po osam-devet sati dnevno. Igrali smo i nogomet, udaralo se, igrao je i on - i u tome je volio pobijediti. Odeš u teretanu, plivaš pet kolimetara, pa dobiješ krišku kruha i parizer ili bananu pa odradiš večernji trening, šutiraš, uvježbavaš tehniku, pa onda navečer opet "Jovo nanovo". To je danas nezamislivo. On mi je idol, no ne kopiram ga, osim što se trudim to činiti po stilu organizacije i stvaranja nabrijanog pobjedničkog ambijenta. U ostalome ne, jer je vaterpolo evoluirao.
Tko su, pak, po Milanoviću, najveći igrači u povijesti:
- Bebić je bio ponajbolji s kojim sam igrao, s ljevorukim Paškvalinom bio sam najbolji centarski par. Ipak, Mađar Tamás Faragó bio je za mene definitivno najbolji. Upliva čovjek i šutne lijevom, a dešnjak je. Bio je brz, zabijao s 12 metara, igra centra, beka, igra lijevo i desno. I branio je ako je trebalo. Nitko nikad kao on. Pred smrt da mi kažu - ideš u raj ili pakao, moraš točno odgovoriti - ja bih rekao Faragó. Vujasinović je kompletan igrač, zatim Perica Bukić...Sandro Sukno je tu negdje, ali je malo ostao nedorečen zbog svojih zdravstvenih problema, i on je igrao sve. Talijani i Španjolci poslije De Magistrisa i Estiartea više nisu imali takve. Bili su dobri i Campagna, Di Fulvio, Perrone je tu negdje blizu...
Period igranja u zagrebačkoj Mladosti bio je za Milanovića jako lijep...
- Jedan od najljepših. Uzeli smo Ligu prvaka dvaput u nizu nakon, mislim nakon 17 godina. Divan je to bio period od moje 24 do 26 godine. Živio sam preko puta "Intercontija", današnjeg Westina na uglu ulice 8. maja i Savske. "Vitlao" sam po gradu, prijala mi je kuhinja, zagrebački okrugljaci. Bio sam odlično primljen, rezultat nije izostao. Nije tu bilo nikakvih nacionalnih tenzija iako se radilo o periodu od 1989. do 1991. Vatrepolska je publika drugačija iako pamtim 1982. kad o tome svemu nije bilo niti riječi, a pljuvali su me toliko da sam nosio ručnik preko glave, kad sam dolazio u Kotor bilo je također ponekad grozno. No, to su neke sportske, klupske tenzije nevezane s ovima koje, nažalost imamo ponekad sada.
Rat, nažalost, u ovom našem lijepom, ali očito prokletom dijelu svijeta još nije završio i ne nazire mu se kraj?
- Istina je. Ja sam u ovom zadnjem periodu bio u Istri, u Sloveniji...ovdje u Hrvatskoj sam jako često. Dođem, družim se, popijem piće s radnikom, poljoprivrednikom, biznismenom, s običnim ljudima. Još me prepoznaju i vidim samo međusobno uvažavanje. Da karikiram, "mijenjamo" šljivovicu za maslinovo ulje i vino, svinjetinu za ribu. Ove probleme koje imamo namjerno stvaraju nesuvereni političari. Kao da smo neke kolonije pa se drugi na nama iživljavaju. Prolazio sam kroz divnu BiH, Mali Zvornik, Sarajevo, Konjic, Jablanica...Najljepša je to zamlja, a vidiš samo kasabe, bijedu, sirotinju, rupe na cestama i pitam se jel‘ to moguće. Ma, napravite puteve, prilaze, fasade, ne zavađajte ljude međusobno. S druge strane, u Istri nisam našao niti jedan "pikavac" na ulici. Sve bi bilo u redu da svi, kao u Istri, srede stanje u svojem "dvorištu". Niti Hrvatska, koja je u EU i po tome je malo ispred, nema svoju suverenu vanjsku politiku. Imamo Uniju, nemamo banke, nemamo svoje ništa. I onda se u takvoj situaciji namjerno kreiraju tenzije, a u tu svrhu koriste neke ekstremne grupe ljudi. A svi se zapravo želimo družiti, biti sretni i biti zajedno. Nažalost, dok ne postanemo suvereni, a to nismo, bez obzira što tko o tome misli, bit ćemo "vreća za potkusurivanje".
Zasad neka bude kako i jeste, smatra Milanović i samo je jedno važno:
- Samo da se opet ne proljeva krv kao ranije, kao danas u Ukrajini, Gazi...to nikad neću razumijeti. Nekad stvarno u onoj bivšoj državi nismo razmišljali tko je tko po nacionalnosti, vjeri. Nisam pretjerano obrazovan, ali nisam ni neobrazovan, čitam povijesne knjige. Ja sam tek negdje tamo 1988. čuo i počeo razmišljati tko je odakle i što je. Dobro, moji su i Hrvati po očevoj strani pa mi je to dodatno nerazumljivo.
U tom je smislu Milanoviću još nešto u potpunosti strano:
- Taj kaos, koji na neki način vlada u cijelom svijetu. Nama danas navijači vode klubove, ne možeš izabrati predsjednika ako to navijači ne amenuju. Dokle smo došli, ništa nije uređeno; kako su Englezi svoje huligane sredili. Nažalost, našim "politikama" takvi ljudi trebaju, ulica određuje pravila jer oni politici trebaju. Odrađuju neke prljave poslove, oni su intrumenti nečeg demonskog, da ne kažem sotonističkog. Kako to da postoje neke zemlje s nultom stopom kriminala?! Sve se da srediti, no danas je sve kod nas loše. Sudstvo je loše - lopovi, kriminalci, ubojice, razni pedofili traže svoja ljudska prava nakon što počine strašne stvari. Meni bi takvi po cijeli dan radili za neko opće dobro i ne bi imali pravo tražiti neka prava.
Kako se i što dogodilo u onim godinama raspada što se tiče vaterpolske reprezentacije?
- Odradili smo pripreme i pet dana prije EP-a u Ateni Hrvati su otišli, nažalost, "po direktivi". Svi smo bili tužni, naprasno smo se razdvojili. Hrvatima iz reprezentacije je uskraćeno zlato, koje smo ipak osvojili. Bili smo prije toga dvaput svjetski i dvaput olimpijski pobjednici, falilo je još samo to europsko zlato. Nestalo nam je pola ekipe, ali su ušli Uskoković, Zimonjić, puno drugih dobrih igrača, ja sam dobio još veći prostor. Bili smo tada toliko jaki da ne znam je li druga ekipa, B reprezentacija Jugoslavije bila lošija od one nominalno prve. Konkrencija je bila strašna, kakvi sve igrači nisu mogli tada ući u reprezentaciju?! Bio je to moj najbolji turnir, "lebdio" sam, igrao i vanjskog i centra i u finalu pet šest golova. Bio sam u naponu snage s 25 godina, krenulo me je. Bilo je to vrijeme sankcija prema SRJ; kad sam igrao najbolje, otišao sam u Rim i Barcelonu. Nažalost, svoje najbolje dane dao sam njima i zato mi je žao iako me tamo i dalje jako poštuju. S Catalunyom sam 1995. osvojio Ligu prvaka, s Rimom 1994. smo ušli iz druge lige i uzeli Kup Lena...
Što očekuje hrvatski i srpski vaterpolo u budućnosti?
- Srbija ima tri olimpijska zlata u nizu, Tucak je u Hrvatskoj u zadnjem periodu izvlačio maksimum iz kvalitete koju ima. Tri medalje u jednoj kalendarskoj godini, a i mnoge prije toga. Nema veze što je Hrvatska bila domaćin dva EP-a. To može biti prednost, ali i veliki uteg. Malo sam ipak zabrinut za sljedeći period, nadam se da se varam. U Srbiji je nešto bolje, nego u Hrvatskoj što se tiče vrednovanja sportskih rezultata s tim nagradama za zaslužne sportaše. To je ostalo od prošle vlade i to je ispravan stav ove postojeće. Neće državu ugroziti ta količina novca. Ako si prvak i promoviraš državu, u redu je to i nagraditi. Kupit ćeš si neki stančić, malo uživati, nećeš valjda piti pivo ispred dućana na stepenicama, a osvojio si olimpijsku medalju. Neke su stvari bolje i u Hrvatskoj u posljednje vrijeme. Inače mrzim politiku, no ne pratim što i kako tko radi. Nedavno sam upoznao i hrvatskog premijera Andreja Plenkovića i prijao mi je kao ugodno društvo. Kažem, politika me ne zanima, pratim i volim samo muziku, film, umjetost...
Ipak su na kraju u životu najbitniji "Sex&Drugs&Rock&Roll"?!
- Može se tako metaforički reći. Sad iznova otkrivam blues i jazz, prijatelji umjetnici mi tu skraćuju put do nečeg novog. Tradicionalan sam, stalno sam samo na vinilima. Joe Jackson‘s Jumpin‘ Jive ponajbolji mi je album. U slobodno vrijeme ne gledam TV uopće, tek sport i filmove. Obožavam klasične filmove, nisam na odvratnim današnjim hollywoodskim sranjima, masprodukcija mi nema smisla. Obožavam Jima Jarmuscha; recimo Dead Man, film u kojem je svaki dijalog za zapisati i zapamtiti. Crno bijeli film, kadrovi, dijalozi, scenografija, sve je savršeno i ništa nije suvišno...