Ova natjecateljska vaterpolska sezona, sportska godina koja je tek počela, bit će ujedno i posljednja u igračkoj karijeri Filipa Filipovića. Tako je to sam iz Atene, gdje igra za Olympiacos, objavio ovaj bivši srpski vaterpolski reprezentativac, štoviše u zadnjim godinama nastupanja za Srbiju i kapetan njihove izabrane vrste.
Objava o kraju ili najavi kraja karijere nekog stranog sportaša, možda i ne bi izazivala preveliku pozornost hrvatskim medija da se ne radi o jednom od onih koji su značajno bilo izmijenili, pridonijeli razvoju i popularnosti tog sporta, poboljšali ga ili da se jednostavno ne radi o jednom od najboljih. U svijetu. Filip Filipović to jest.
Vaterpolo je imao nekoliko briljantnih, perfektnih ljevaka. Za najveći dio ste čuli - iz Mađarske, nažalost pokojni Tibor Benedek, baš kao i Dezso Gyarmati (obojica trostruki olimpijski pobjednici), Gergely Kiss, Norbert Madaras, Marton Vamos, iz Hrvatske bez imalo dvojbe Maro Joković, pa iz Španjolske, ali ipak i iz Hrvatske Xavi Garcia. Danas (i već neko vrijeme) u Srbiji postoji Dušan Mandić. To je elita, vrh. Upravo toj niski pripada i Filip Filipović.
Sama vijest u "umirovljenju" ne predstavlja baš šok i nevjericu jer se radi o sportašu koji je ušao u 36. godinu, a u seniorskom vaterpolu i to na reprezentativnoj razini je točno dva desetljeća. Imao je samo 16 godina kada ga je ovaj autor prvi put gledao, a to je već bilo seniorsko natjecanje, EP u Kranju 2003. Kolega iz Beograda, tamošnji vaterpolski kroničar Dejan Stevović, prvog nam je dana kranjskog turnira spomenuo.
"Imamo jednog malog, ima 16 godina, neće puno igrati, lijeva ruka, ali... taj će biti čudo".
I bio je. Igrao je već i tada, u Kranju 2003., osvojio naslov prvaka Europe nažalost baš protiv nas, ali ta mu je medalja bila prva u prebogatoj niski. Samo je s reprezentacijom osvojio čak 34 seniorske medalje od kojih su dva olimpijska zlata (Rio de Janeiro 2016. i Tokio 2021.), plus još dvije olimpijske bronce (Peking 2008. i London 2012.). Dvostruki je svjetski prvak (Rim 2009. i Kazanj 2015.), jednom srebrni (Šangaj 2011.) i jednom brončani (Budimpešta 2017.). Prva Europe je s reprezentacijom bio 6 puta (Kranj 2003., Beograd 2006., Eindhoven 2012., Budimpešta 2014. i Beograd 2016.), uz još po jedno srebro (Malaga 2008.) i broncu (Zagreb 2010.). Dvaput je osvojio i FINA kup, a Svjetsku ligu čak 12 puta! Bio je MVP na OI u Riju 2016. i Tokiju 2021., kao i na SP u Šangaju 2011., EP u Barceloni 2018...
Ništa puno manji uspjesi mu nisu bili u klupskoj konkurenciji, pa je tako s Pro Reccom osvojio tri naslova prvaka Europe (2010., 2012. i 2015.), kao i tri europska Superkupa istih godina. Uz to ima i osvojena dva Kupa LEN/Eurokupa (Radnički 2013. i Szolnok 2021.). S beogradskim Partizanom je osvojio 3 naslova državnog prvaka i 3 nacionalna kupa; s Pro Reccom 8 pobjeda u Seriji A plus 7 talijanskih kupova, ali i Jadranska liga (2012.). Jedan naslov prvaka Mađarske ima sa Szolnokom, a jedan (prošle godine) i s Olympiacosom u Grčkoj gdje osvojio jasno i Grčki kup.
"Ovo je moja zadnja sezona. Završit ću karijeru u Olympiacosu. To je klub koji uvijek želi pobjeđivati. Želi tražiti najveće izazove, a ove godine, želimo ići na Final 8. Iako, zašto ne tražiti i još više, možda do polufinala? Moramo sanjati. Moramo vjerovati. Imam puno vjere u momčad jer je početak sezone drukčiji od prošlogodišnjeg", objavio je svoju odluku Filipović na službenoj mrežnoj stranici atenskog Olympiacosa.
Inače, Filip Filipović je ujedno u izboru FINA bio je triput proglašavan najboljim igračem na svijetu (2011., 2014. i 2021.), dok ga je LEN proglašavala najboljim u Europi 5 puta (2009., 2014., 2016., 2018. i 2021.).