Malo smo ga zbunili nakon polufinala s Italijom. Prišli smo mu i umjesto ikakvog pitanja, ili onog što mi novinari još neinventivno nazivamo "uzimanje izjava", a što se nerijetko i prometne u neinventivno propitkivanje onako na brzinu, s nogu, ovaj je novinar krenuo brojati. Malo je reći da nas je Marko gledao u čudu. Prebojavali smo...
- "Ovako, evo jedna, ovo tu je druga" - prebrojavali smo mu ruke.
- "Daj, nemoj se zezati, gdje ti je treća? Skrivaš iza leđa".
Da, naravno da je shvatio. Ono što Marko izvodi u vodi, između vratnica, to je stvarno prkošenje zakonima fizike. Homo sapiens to inače ne može. Sa samo dvije ruke, u vodi, dakle bez čvrstog oslonca pod nogama, pohvatati, "poskidati", zaustaviti sve ono što juri k njegovom golu. No, Marko... On može. Nije iz ove galaksije, sada smo se uvjerili. U ova dva tjedna Splita.
Neki je dan naš stručni komentator Mile Smodlaka rekao kako ga Marko obranama podsjeća na turnir na SP u Budimpešti 2017. Izbornik Ivica Tucak je prije polufinala rekao da je Bijač na razini s OI u Riju 2016. Nama se čini da je ovaj Bijač, Marko Bijač iz Splita vrh. Ne može bolje, s tim da bi ovim godinama pribrojali još i 2016. kada je Jug odveo na europski tron
Nego, poslušan ste sin, doista idete očevim stopama. Mario Bijač je prije tjedan dana u Italiji, u Ostiji nedaleko od Rima osvojio naslov prvaka Europe. Veteranski naslov, ali pustimo sitnice. Euro-zlato. Nije da radimo pritisak, ali ako je mogao stari, pa onda je red na...
- Je, daj Bože da mi to ponovimo. Iako, mislim da je ovdje konkurencija ipak malo jača nego što je njima bilo.
Mislimo da je. Onako, "mrvicu", ali polako... Doći će te i vi u godine kada će vam svaka veteranska utakmica biti naporna kao da je olimpijsko četvrtfinale, a svaka pobjeda ravna međugalaktičkom naslovu.
- Učinit ćemo sve da i mi to ostvarimo, eto.
Uklopio se brzo Marko u malo zafrkancije. No, jako kratko. Odmah se navlači na lice ozbiljna, analitička maska.
- Vrlo teška, iznimno teška utakmica za svaki pedalj u bazenu. Na kraju smo mi zbog više smirenosti u ključnim trenucima ostvarili značajnu, veliku pobjedu.
Marko je jedan od sad već starosjedilaca u ovoj momčadi Barakuda s 31 godinom. Sigurno jedan od najpozvanijih za malo dublje samo prosudbe. Primjerice, je li pobjeda nad Italijom najveći trijumf, najbolja igra ove sadašnje momčadi, posttokijske reprezentacije?
- Je, po meni je. Bila je velika ona nad Srbima u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva ove godine isto, ali ovo je po meni ipak veće, značajnije. Zato jer se radi o fantastičnoj momčadi. Imali smo priliku "slomiti" Talijane 2-3 puta. Oni su se stalno vraćali i zato je bilo nekoliko izuzetno za nas teških trenutaka. U kojima smo pokazali karakter, unutarnju snagu i mirnoću što protiv ovakvog suparnika nije nimalo lagano. Ovo je zaista naša najbolja utakmica i to je dobar znak da rastemo tijekom cijelog ljeta. Mi sada, u Splitu pružamo bolje igre nego je to bilo u Mađarskoj. Nadam se da ćemo tako i nastaviti jer će nam sada trebati još bolja, najbolja partija kako bi svladali sjajnu Mađarsku.
Ono što površniji pratitelji vaterpola baš i ne znaju, protekla klupska sezona Bijača u Olympiacosu nije bila bajna. Kao da je bio upao u neku manju krizu, drugi vratar, inače grčki reprezentativac Zerdevas ga je "istisnuo", te je Bijač došao na pripreme Barakuda s relativno malenom minutažom. Od Grke do Lige prvaka. Trener u klubu, Theodoros Vlachos ga nije svjesno stavljao po strani jer ima Zerdevasa. Jednostavno, veći ga dio sezone nije išlo. Dogodi se. Sada, ovaj turnir brani fenomenalno.
- Teško je nama vratarima pričati, procjenjivati nešto, posebno pričati o sebi ili tako nekim trenucima iz karijere. Sigurno da ima boljih i lošijih trenutaka, u sportu je to normalno. Pogotovo nama golmanima. Tu je sve malo istaknutije jer čim nisi na 100%, odmah se svaka pogreška vidi. O sebi mi je pričati teško, ali ono što mogu reći je da se osjećam dobro. Cijelo ljeti se tako osjećam i nadam se da će tako biti i u predstojećoj posljednjoj utakmici reprezentativne sezone.
Dakle, nisu vas one 2-3 vezane lopte odnosno obrane u 20-ak sekundi protiv Francuske u 2. kolu EP, "lansirale", bile prijelomne...
- Ma ne, ne. Dogodi se i da kad se loše osjećaš, opet obraniš 2-3 lopte, ali onda "uđu dvije koje baš i ne bi trebale. Bitno je osjećati se dobro, da je glava mirna. Ne znam, protiv Italije je možda baš i "ušlo" nešto što nije trebalo. To je nebitno sve dok se osjećam dobro. Mi svi igramo obranu sjajno, suigrači mi pomažu i to je najvažnije.
Marko je u Splitu doživio nešto što nikada nigdje prije nije. Pa, ni u svom Dubrovniku. Situaciju da mu cijele dupkom ispunjene tribine skandiraju "Marko, Marko" ili "Marko Bijač". Znamo da sportaši svi odreda vele kako se mogu "isključiti", kako ne čuju ništa s tribina što se pjeva ili viče, ali... Kada baš 9.000 ljudi koji su posvuda oko vas zaziva vaše ime... pa, nije da ne čujete. Uostalom, i vidjeli smo jer ste na zazivanja s tribina, znali "odgovoriti" mahanjem.
- Ne, to se ne može isključiti, ali to je nekako nešto što te "diže", nos, puni energijom i željom da sve njih usrećiš. Naravno, mi smo ipak posvećeni samo svakoj idućoj lopti, obrani. Tako mora biti. Opet, ova podrška s tribina nam puno znali i želio bih svim srcem da se u subotu ponovi ona večer od četvrtka, od polufinala.
Glede podrške, to se ne mora ni dvojiti. Baš kao što niti ne dvojimo o još 32 minute vratarskih bravura Marka Bijača u finalu. U biti, iako je proglašenje službeno tek u subotu, te iako o tomu odlučuje neko posebno povjerenstvo, odbor ili kako to već nazivaju, ali za jednu pojedinačnu nagradu već znamo. Ne zato jer smo čuli, jer nam je netko šapnuo. Znamo stoga bi sve drugo osim proglašenja Marka Bijača najboljim vratarom Europskog prvenstva u Splitu bila puka lakrdija.
Rastasmo se s Markom, ali pogledavamo ga još i dok odlazi. Nije moguće da ovaj ima samo dvije ruke kao mi obični smrtnici. Onako kako brani, to je jednostavno zdrava logika nalaže da je nemoguće.