Ima tomu sada već pune tri godine. U kasnom kolovozu 2021., nakon Olimpijskih igara u Tokiju na kojima su Barakude zauzele 5. mjesto, odnosno ispale u četvrtfinalu, velika i slavna generacija hrvatske seniorske vrste je silazila sa scene. Tokio je bio posljednji turnir za tadašnjeg kapetana Andru Bušlju, Paula Obradovića, oproštajni čak od igračke karijere za Xavija Garciju, ali tada su rekle kako se od izabrane vrste opraštaju i Maro Joković i Luka Lončar. Igrali su u Tokiju još tada i Marko Macan, Lovre Miloš. Potonji je iznenađujuće, koji tjedan nakon Igara u Japanu rekao kako okončava igračku karijeru. Malo kasnije se predomislio istina, ali od reprezentacije se udaljio. Tog kasnog ljeta 2021. pripremala se, nećemo baš napisati smjena generacija, ali značajan redizajn nacionalne vrste.
Ovaj je novinar, ruku na srce, bio malo skeptičan kako će izgledati ta neka nova hrvatska reprezentacija na početku novog olimpijskog ciklusa. Cijela desna strana (Joković i Garcia) je otišla, prvi branič i kapetan momčadi (Bušlje), jedan centar (Lončar), kao i svestrani, velevrijedni igrač (Obradović). No, sjećamo se jednako tako riječi izbornika Ivice Tucka. Iz tog kolovoza 2021.
"Nimalo ne brinem za budućnost hrvatskog vaterpola i naše reprezentacije. Ostajemo u vrhu europskog i svjetskog vaterpola".
Ponavljamo, osobno smo bili pomalo skeptični i držali da je ovakva izjava više plod samo samoohrabrivanja. Držali smo da nemamo baš takvu širinu i kvalitetu koja bi mogla bezbolno, "preko noći" nadomjestiti odlazak takvih veličina, dijelova savršeno uigrane cjeline. Srećom, ovaj novinar ma koliko si ponekad utvara da ponešto zna o ovom sportu, ne zna niti trećinu onog što zna izbornik. I dobro je da je tako. Tako u konačnici mora i biti. Novinari su samo kroničari, ponekad kritičari, uvijek pratitelji zbivanja. Da, znamo i mi ponešto, ali pravi stručnjaci su ipak na klupi. Oni koji su za takvo što školovani i plaćeni. Oni koji imaju "gen i nos" za odabrati igrače, voditi momčad, imati viziju.
Danas, tri godine kasnije (a u biti i puno ranije), možemo napisati nešto što već i jednom u nekoliko navrata - Tucak je imao viziju. Hrvatska ne da je ostala u svjetskom vrhu već je njime ovladala. Izbornik Barakuda je, uvjetno ispisano "izmislio" momčad, presložio ju i sastavio, družinu koja je u sljedeće tri godine osvojila jedan naslov prvaka svijeta, jedan naslov prvaka Europe, te još po jednom bila doprvak kontinenta i u finalu Olimpijskih igara. U tri godine su osvojene 4 medalje, igrana 4 finala, od toga samo ove godine čak 3. U biti, baš razdoblje 2021. - 2024. je trofejno gledano najbogatije u najkraće vrijeme. Da, Rudić je bio zlatni na SP, EP i OI, ali u razdoblju od pet godina, od 2007. do 2012., dok ovdje govorimo ipak o znatno kraćem vremenskom razdoblju.
Sada, u drugoj polovici kolovoza 2024., nakon Igara u Parizu, zakoračili smo ili u vaterpolskom svijetu, zaplivali u novu Olimpijadu ili novi četverogodišnji olimpijski ciklus. Svaki sport se razvija, njeguje, gradi upravo na taj način, po olimpijskim ciklusima. Ujedno, početak jednog ciklusa je nerijetko i trenutak za početak izgradnje neke novine, drukčije, pomlađenije momčadi. Više ili manje različite. U konačnici, konac nekog olimpijskog ciklusa nerijetko je i kraj ako ne igračke, a onda reprezentativne karijere mnogih sportaša/sportašica. Vaterpolo tu nije iznimka.
Gotovo je nikakva vjerojatnost da će jedan Felipe Perrone koji je zašao u 39. godinu više igrati dulje od godinu dana, ako i toliko. Posebno ne za reprezentaciju. Vidjet ćemo hoćemo li gledati pod mađarskom kapicom Denesa Vargu koji je ušao debelo u 38. godinu. No, to su strane reprezentacije. Nas više zanima kakvo je stanje s Barakudama? Kakvu Hrvatsku možemo očekivati u ovom olimpijskom ciklusu u koji smo upravo zašli? Hoće li biti promjena i koliko, na kojim mjestima?
Zasad još nitko od nešto starijih igrača nije rekao da je Pariz bio kraj. Tu još ostaje za obaviti razgovore, primarno s izbornikom Tuckom. No, naša generalna ocjena je sada primjerice puno bolja nego li nam se činila 2021. Držimo da ostajemo i dalje u svjetskom vrhu, ma koliko to teško bilo izvesti jer su postignuća iz 2024. upravo fenomenalna. Godina tri velika finala, godina svjetskog zlata, te europskog i olimpijskog srebra. Ovo su razlozi na kojima temeljimo optimizam.
Vratari
Marko Bijač i Toni Popadić su bile naše uzdanice pred vratima u Parizu. Kapetan Bijač ima 33 godine, a Popadić još nije ni navršio 30. No, ne zaboravimo da imamo još Matu Anića, svjetskog prvaka kojem je također 30, u konačnici i Ivana Marcelića, također 30. I da, jednog velikog, velikog vratara u dolasku, silan talent i dokazana kvaliteta. Riječanin Mauro Ivan Čubranić koji je tek zašao u 20. godinu, brani vratara Primorja EB, vabio ga je Pro Recco prije godinu dana dok su još imali novca, a uostalom Mauro je već sad na širem popisu reprezentativnih kandidata. Ma ne, što se vratara tiče, mirni smo kao voda jezerska.
Centri
Da, tu su moguće promjene. Prva se dogodilo prije Pariza kada se od izabrane vrste oprostio Ivan Krapić (35). Obojica sadašnjih prvih centara imaju godina, Luka Lončar (37) i Josip Vrlić (38). Da će izdržati cijeli ciklus, teško. Možda se oproste od Barakuda i odmah, iako tu odluku donose samo oni plus izbornik. Mudro bi bilo pokušati zadržati barem jednog, za prijelazno razdoblje od godinu-dvije, a uz kojeg bi stasao netko mlađi. Mlađih imamo. Antonio Dužević (27) iz Jadrana već dugo figurira kao treći sidraš. Valjat će pomno pratiti Branimira Hercega (24) koji konačno mora izaći iz sfere "velikog talenta", te s većom samodisciplinom opravdati očekivanja, ali i oživotvoriti Bogom dani talent. Možda mu odlazak među jugaše ovog ljeta i pod komandu trenera Kobešćaka presudno u tomu pomogne. Postoji jedan mladić koji ozbiljno skreće pozornost na sebe. Riječanin Viktor Tončinić. U redu, on je jako mlad (17), ali... Ono bitno, i Vrlić i Lončar će sigurno još igrati u svojim klubovima, a poznato nam je da su obojici pozovi za reprezentaciju pričinjavali veliko zadovoljstvo.
Jasno, kad govorimo o ulozi centara, onda valja i još nešto naglasiti. Vaterpolo se mijenja i ne, neće centri iščeznuti, ali ne mora nužno niti njegova uloga biti presudna, ma koliko je sidraš jedna od stožernih pozicija u hrvatskoj vaterpolskoj školi. Bilo je minulih baš godina momčadi koje su ponekad igrale ili bez centra ili bez klasičnog centra (Pro Recco, Mađarska...). Mi ćemo ih uvijek imati, ali ne zaboravimo da i danas imamo u sastavu Barakuda igrače koji mogu odigrati tu ulogu, iako klasični centri nisu (Burić, Žuvela...)
Braniči
Na ovoj smo poziciji također mirni i dobro "pokriveni". Rino Burić nam je prvi bek (27), pa onda Matias Biljaka (25), potom svestrani Marko Žuvela (23). Da nije bilo bolesti, pa ozljede, vidjeli bi ove godine i Marina Čaglja (30). Nikako ne valja smetnuti s uma da se u današnjem vaterpolu pomalo i gubi neka klasična podjela ili odvojenost uloge braniča i vanjskog igrača. U konačnici, izbornik Tucak upravo i zahtjeva od svih vanjskih igrača da nisu samo prijetnja suparničkom golu, nego i brana vlastitom. Odnosno, da su itekako upotrebljivi braniči. Tu se onda lepeza dodatno širi.
O da, i još jedan dečko koji je bio na širem popisu za Pariz. Ludo nadareni branič odličnog šuta i košarkaške visine (203 cm), Luka Brnetić. Taj ima samo 22 godine.
Vanjski red
Poprilično smo komotni, ako je o godinama riječ, i glede igrača desne i lijeve strane. U redu, desno je u Parizu bio Maro Joković koji ima 37 godina, ali... Kako izgleda, kako igra, a kraja mu igračke karijere baš i ne vidimo, Maro bi mogao još. Hoće li, to ovisi o njemu i prepustimo samo njemu. Imajući u vidu koliko dugo traje i koliko je puno dao hrvatskom vaterpolu, štogod odluči - slažemo se! No, svi ostali su u biti mladići u punoj snazi. Lijevo smo ubitačno jaki, a uigrani - Loren Fatović još nije navršio 28, Luka Bukić ima 30. Desno je drugi ljevak, Konstantin Harkov 27. Ante Vukičević ima 31. Malo je stariji, ali može itekako potegnuti, Jerko Marinić Kragić (33).
Ne zaboravimo međutim i na neke koji nisu bili u Parizu jer ih je ondje moglo samo 13. Prije svega tu mislimo na Franka Lazića koji je navršio 26, pa zatim Filipa Kržića kojem je 24 ljeta ili Zvonimira Butića koji još nema 26. Sve su to igrači koji su igrali ove godine i EP i SP, ali bili i europski prvaci još 2022. u Splitu. Dakle, igrači koji imaju iskustva. U konačnici, nije zaboravljen ni Andrija Bašić (29) koji je također bio na pripremama za OI u Parizu.
Sukus svega, doista ne dvojimo da će Hrvatska i u ovom, novom olimpijskom ciklusu igrati velevažnu ulogu u svjetskom vaterpolu. I da, bit će tu i opet još dosta postolja. Ne zato jer su drugi slabi, već stoga što smo mi jaki. Konačna istina.