Izašao je iz bazena. Sišao sa scene. Naš - Komandos. Tako smo ga bili zvali jedno srpnja, prije šest ljeta. U Budimpešti 2017. Onoj zlatnoj Pešti, kada smo drugi put postali svjetski prvaci. Pojasnit ćemo kasnije zašto ono Komandos jer ovo je kratka priča o Anđelu Šetki. Priča za kraj jedne fantastične karijere.
U cjelokupnoj povijesti hrvatskog vaterpola, jako je malo trofejnijih igrača od njega. Možda ga mnogi ne bi uvrstili u 10-15 najtrofejnijih. No, od njega su po brojci medalja bolja samo petorica – Bušlje 22, Joković 20, Pavić 15, Sukno 15, Buljubašić 15. Sada slijedi Šetka – 14. Ne baš bilo kojih i bilo kakvih. Niska je impresivna brojkom i značajem. Pa, kad onda pribrojimo i klupske medalje, a ima tu od prvaka Europe, kontinentalnog Superkupa pa do prvenstava i kupova Hrvatske, ali i Crne Gore. U biti, doista se radi o jednom od najtrofejnijih ne samo hrvatskih vaterpolista, već uopće sportaša. Poglavito splitskih.
Prvi dojmovi
Kada smo ga nazvali, imao tomu koji dan već, nakana nam je bila zapravo prozboriti koju, nakon slegnutih malo dojmova, s kapetanom momčadi novog vaterpolskog prvaka Hrvatske u vaterpolu. Porazgovarati s čovjekom koji je kao prvi u povijesti Jadrana podignuo pokala hrvatskog prvaka. Prvi kapetan neke splitske momčadi u loptačkim sportovima kao prvak Lijepe naše.
- Sad, kad ste to ovako spomenuli, naježim se. Još uvijek. Da sam samom sebi crtao tu utakmicu i završetak moje karijere, ne bi bio takav vjerojatno. Ne bi bio takav, slika u kojoj smo se i mučili i nikako osvojiti to prvenstvo.
- Ovo mi je bila šesta godina od mojeg povratka u Jadran. Vratio sam se u trenutku kada sam bio svjetski prvak, godinu prije olimpijski viceprvak. Vratio sam se u jedan projekt kojeg je puno ljudi započelo, iznijelo. Stvarno, šest dugačkih godina. Bilo je i sretnih trenutaka i frustracija, međutim kako sam rekao, da sam crtao ne znam bi li mogao nacrtati petu utakmicu, pun Poljud, montažne tribine pred kojima sam ja kapetan i gdje ja dižem pehar i gdje se meni ostvaruju neki dječački snovi. Ja i dan-danas pamtim utakmicu kada je POŠK osvojio naslov prvaka Hrvatske (1998.). To su tako ti neki trenuci u životu sportaša koji mogu biti samo ispunjenje sna i meni se eto, hvala Bogu, ispunilo. Karijera koja je trajala dugo. Ovo mi je bila 22. sezona, 30 godina sam već na tom bazenu. Ovo je onda valjda i nagrada za sav taj trud, rad i zalaganje.
Vjerojatno ste zamijetili i vi prvu rečenicu, jednako kao što smo ju mi jako dobro čuli. "Zazvonilo" nam je ono o kraju karijere. Je li to Anđelo ima nešto više za reći...
- Ma, imam ja puno toga za reći, ali... Kao što sam rekao, došao sam kao svjetski šampion, pa ću sad otići kao hrvatski. Možda e to nekakav kraj koji je trebao biti takav. Vjerujem da je vrijeme za mlađe.
U redu, jest vam 37 godina, pa nije da je šok i nevjerica, iako ima i starijih od Anđela koji još uvijek igraju i osvajaju, ali... U vaterpolskim kuloarima nikada do nas nije doprla ni primisao da bi ovo mogla biti zadnja Šetkina sezona, a znali smo primjerice mjesecima unaprijed da će se ove sezone oprostiti Petar Muslim; ili da Pavo Marković i u 38. godini svakako misli odigrati barem jednu sezonu još u Medveščaku i da ne idemo dalje. Niste pružali nikakve "signale".
- Nisam jer..., fizički se ja dobro osjećam, ali to je odluka koja je u meni sazrijevala već neko dulje vrijeme. To je to od mene što se tiče vaterpola, ovog dijela, igranja i ovakvog predanog rada. Možda bi čak to napravio i prije godinu dana da nije bilo one gorčine izgubljenog prvenstva tada. To je onaj sportski motiv koji te tjera dalje. Dakle, odlučio sam ja to i ranije, ali sam isto tako odlučio odigrati još jednu sezonu, pa što bude i vrlo važno. Nisam želio da i u jednom trenutku izađe priča o meni, mojoj karijeri, o ičemu osim o nama, Jadranu, našim ciljevima.
Kapetansko promišljanje. Spominjao je Anđelo proteklih 6 godina, pa bi se i vratili tih 6 godina unazad. Ljeto je 2017., dolazite na Zvončac iz talijanske Rome, ali zapravo baš tada, tog ljeta je počelo okupljanje starih jadranaša u upravi, sposobnih poduzetnika (Mladen Drnasin, Mislav Bezmalinović, Adrian Ježina, Albert Pavlović, Ante Ramljak...). Prvi igrački kapitalac je bio baš Šetka. Sad, tih 6 godina koliko vam je trebalo do naslova prvaka države je; kratko, predugačko vrijeme ili možda optimalno razdoblje?
- Teško je reći koliko je trajalo i što je kratko ili dugo. Netko ulaže ne znam koliko puno, enormno u sportu, pa mu se ne ostvari cilj. Puno projekata, ne samo u sportu, započne, ali se ne uspije realizirati. Vjerujem da je to bila simbioza svih nas skupa, od nas igrača, u prvo vrijeme Krapića i mene, pa drugih igrača kasnije. Jednako kao i treneri. Počelo je s Milom Smodlakom, pa je došao Ivan Asić, zatim nakon njega ponovo Smodlaka. Proces koji je trajao pet, peti pol godina, da bi zaokružio posljednjih šest mjeseci Jure Marelja. To je proces koji je iziskivao i neko vrijeme za uspjeh. To je jednostavno tako u sportu. Dolazila su pojačanja, neki odlazili, zaokružili smo s Dobudom, Bukićem, Marcelićem plus svi igrači koji su osvojili taj trofej. Po meni, jako lijep proces koji je završio na stvarno lijep način. S tim da kada velim završio, mislim da je meni završio. Jadran nastavlja dalje. Možda bi ja više volio da smo sve to postigli u 2-3 godine, možda. Onda bi se valjda i ja ranije oprostio, ha, ha. Samo, i drugi ulažu, treniraju, imaju vrhunske momčadi. Nema ničega preko noći, a kamoli u sportu.
U sezonu koja je sada za nama, natjecateljsku godinu 2022./23. je Jadran ipak ušao prvi put kao lagani favorit. U jednoj laganoj prednosti pred dotad nedodirljivim jugašima, ali onda gubite početkom te sezone dva pa finala u 3 tjedna (Superkup i Kup), pa smjena trenera, Jug vam nabija lagano komplekse jer se stječe dojam da od njih gubite pa da vas samo pogledaju. Kakva je Šetkina uspomena na prošlu sezonu?
- Ne bi se ja samo zadnje dotaknuo, već bi spomenuo i onu prije kada smo osvojili Kup. U finalu smo ‘razmontirali‘ Jug, tamo pokazali da smo dobri, da mi možemo, međutim vrlo brzo smo prizemljeni u finalu tog prvenstva. Jug nas je tada izdominirao, vrlo lagano dobio 3-1 u seriji. Vratili su nas ne na početak, nego u minus. Ispostavilo se kasnije da je nama to bio samo dodatni motiv. Ova sezona je počela, sjećam se kao da je jučer bilo, s utakmicom u Gružu. Mi smo došli uvjereni u sebe, imali smo momčad na papiru gledano jaču od Juga. U Dubrovniku smo tada odigrali neodlučeno i to smo smatrali neuspjehom, ali smo rezonirali u stilu "dobro, dogodi se, ali hajde ipak mi imamo bod u gostima, doma ćemo ih dobiti i bit ćemo prvi za doigravanje". No, onda se dogodio Superkup i stvarno potpuna nadmoć Juga. Igrao sam protiv njih zadnjih 5-6 godina, ali ove me sezone igra Juga baš iznenadila. Pogotovo što kada pogledate klupu Juga, to je 4-5 golobradih mladića, 18-19 godina. Međutim, baš su oni bili ti koji su u nekim odlučujućim momentima igrali vrhunski vaterpolo. Nakon toga, gubimo i Kup i to nas je stvarno poljuljalo. To su bili teški trenuci, pa je došla i smjena trenera. Klasika u sportu toliko puta ispisana i opjevana već, lakše je promijeniti jednog čovjeka, dakle trenera, nego nas 15 što igramo. To je sport, naučili smo se nositi s pobjedama, pa tako i porazima. Sigurno, bilo je i nas nekoliko starijih koji smo to sve nekako ublažili prema mlađim igračima. Polako smo se dizali, nije to bilo bajno, ali nekako smo se probudili. Finale Premier lige je već tada pokazala neku drugu igru. Odlučio je gol, odlučili su peterci. Mi smo znali koliko vrijedimo, ali ti ipak treba potvrda. Pogotovo igračima koji nisu naviknuli osvajati ili bili 10 puta prvaci Hrvatske kao što je bio Dobud, recimo. Trebala nam je ta potvrda kvalitete i ona je došla u najbolje moguće vrijeme. U Splitu, na kraju Prvenstva Hrvatske.
Kada smo kod Splita, ono što je frapantno ovom novinaru da Split, grad s tri vaterpolska kluba, silnom tradicijom, tako rijetko osvaja Prvenstvo Hrvatske. Kako to?
- Vratio bih se na moj povratak u Split, 2017. Iz Jadrana sam otišao jako mlad, u klubove koji su bili silno jaki. Kotorski Primorac je bio prvak Europe, klub s fantastičnom atmosferom koja je neponovljiva mislim u svijetu vaterpola.
Mala digresija, mnogi se Šetke ne sjećaju da je bio u kotorskoj momčadi koja je u Rijeci senzacionalno na Final Fouru osvojila Ligu prvaka svladavši Volpijev Pro Recco. Istina, završni turnir nije igrao, ali utakmice u skupini jest, a onda je koji mjesec uoči riječkog turnira ozlijeđen u prometnoj nesreći. Vratimo se temi rijetke uspješnosti splitskih klubova...
- Nakon Kotora sam došao u Primorje koje je napravilo isto tako vrhunsku momčad, a došli su i rezultati. Onda se vratim doma, u Jadran i tek se tamo "prizemljujem" na ovdašnje pojmove. Susretnem se s mišlju, "Ajmo da mi budemo prvi u gradu, moramo pobijediti Mornara...". Meni je to bilo ono... čekaj, čekaj! Kroz razgovore sa suigračima, tada još mladićima velim, "nemojte se vi mjeriti s POŠK-om i Mornarom, ajmo se mi mjeriti s Mladosti i Jugom".
Želite reći, mentalitet?
- OK, i situacija je tada, 2017. bila drukčija. Nismo još iskoraknuli, a postojao je taj naboj koji je načelno dobar, nemam što reći, pobijediti susjeda. Tako u haklu u nogometu i košarci ideš prvo pobijediti onog iz susjedne zgrade, kvarta. Mi sada imamo 9 mladića iz Splita, u klubovima se dobro radi, postoje treneri, ali kada imate tri kluba, to se sve nekako raštrka, pogubi kvaliteta. Ja kao dijete, kadet, mlađi kadet, meni je pobjeda nad POŠK-om bila sve. S jedne strane je to dobro, ali ako nemaš u gradu jedan pravi, jaki, uspješan klub koji može parirati drugima u državi za vrh, onda nastaje problem.
Nekoć dosta davno, kao netko tko nije iz Splita me čudilo, zašto se u tom gradu ne spoje 2 ili možda i sva 3 kluba jer to bi onda bio mega-klub koji bi harao. S vremenom sam uvidio neostvarivost, pa i pogrešku te pomisli jer svaki od ta tri kluba ima svoju silno dugačku, veliku povijest, tradiciju, priču.
- Sad imamo 4 kluba čak, ha, ha – prekinuo nas je na tren Anđelo.
Da, točno - Jadran, Mornar, OVK POŠK i POŠK 1937. Dometnuli bi samo, užas. Posebno ovo s dva POŠK-a, ali to je druga priča. Ipak, neovisno što znamo odgovor, zanima nas mišljenje jednog Splićanina na ovu temu.
- Znam i ja odgovor. Šteta bi bilo i pogrešno da itko sada pomisli ili odluči da se neki od tih klubova s tradicijom ugasi. Dapače, ali mislim da je moguće nešto drugo. Pogotovo u našem sportu koji nije velik, postoji mogućnost da sjednu ljudi i dogovore o tomu koji klub u nekom određenom trenutku ima šanse napraviti nešto na nacionalnoj i međunarodnoj sceni. Ja sam jadranaš i da se ne bi krivo protumačilo, ali doista se trenutačno zna koji klub je najbolji u gradu i tko može ispratiti natjecateljski i financijski te mlade, kvalitetne igrače. Koji mogu danas-sutra nositi ne samo splitskim nego i hrvatski vaterpolo. Jasno, neka bude i dalje tog natjecanja i da onaj iz Mornara voli pobijediti Jadrana, a Jadran svladati POŠK-a, ali... Šteta je da nam se događa da mladi talenti propadaju. Sve je super do neke 15. ili 16. godine dok ti možeš "pohvatati" sve u školi i klubu, ali danas su i sport i škola zahtjevni. Tim mladim ljudima je zato stvarno potrebna jasna vizija za onog tko se želi baviti sportom. Kome je to ljubav, strast. Da vidi da postoji dobar put i za jedno i drugo. To je moguće. Ima u Jadranu mladića koji i studiraju zahtjevne fakultete, ali su danas i reprezentativci i prvaci Hrvatske.
Što dalje?
Kakav je Jadran za očekivati sljedeće sezone? Naime, otišao je Ribo Burić u Dubrovnik, vi ste završili karijeru, znamo da je centar Dužević na meti nekim klubovima. Dobro, sigurno nije završena kadrovska križaljka, ali trenutačno je više izlaza, nego ulaza u klub. Postoji li bojazan da šampionski Jadran ne postane "ples jednog ljeta"? Ujedno, i gdje sebe vidite u budućnosti?
- Ne vjerujem da će biti tako, "ples za jedno ljeto". S ljudima iz kluba sam sjeo prije 3-4 dana, nisam pitao puno ni za dalje, ni što i kako misle. Niti sam ja netko tko se miješao ovih 6 godina iako sam bio kapetan, ali da sam to radio mislim da bi bilo kontraproduktivno. Da bi se meni obilo o glavu poslije. Dok god si igrač, ti si igrač i gotovo. Sigurno da u klubu ima ljudi koji znaju u tom pogledu više i bolje. Ja? Još mi je malo prerano o tomu pričati. Neka ja se malo odmorim, a onda ćemo vidjeti jesam li potreban ljudima. Kako sada stvari stoje ne vidim se baš u nečemu vezanom uz vaterpolo, ali treba mi mali odmak, da se i meni slegnu dojmovi, pa da sagledam sve s neke druge strane.
Posebna priča
Nije niti Anđelo zanemario obrazovanje svih minulih godina, pa je paralelno uz vaterpolo završio Aspirino veleučilište. Tri godine studija Poslovno upravljanje i postdiplomski 2 godine Sportski menadžment.
- Završio sam ja i za trenera! Mislim da sam ja valjda prvi dobio diplomu vaterpolske akademije, kod prof. Nevena Kovačevića.
Posebna priča Šetkine karijere je reprezentacija i čak 14 medalja. Od 2012. do 2019... E, tu nas je Anđelo ispravio.
- Bio sam ja i 2006. na EP u Beogradu!
A joj, da. Uh, to baš nije bila ni uspješno, ali ni lijepe uspomene.
- Je, je baš to. Uh. Ta godina 2006. će svima nama koji smo ju igrali ostati nekako "upečatljiva" i rijetko ju tko spominje. Pripreme koje su trajale beskonačno dugo. To je bio jedan onako, Rudićev test svih naših glava, da vidi tko smo i što. Nije nas zapravo ni poznavao i to su mi bile vjerojatno najgore pripreme koje sam prošao. Fizički najteže, psihički najubitačnije. Bili smo jako mladi, u reprezentaciji su tad tek bili ušli Joković, Bušlje, bio je Marković, Muslim... Na kraju smo bili ne znam, šesti ili sedmi. Tko zna za što je to bilo ipak i dobro.
Možda već za svjetsko zlato u Melbourneu 2007. No, Šetkine "zlatne godine" među Barakudama slijede od dolaska Tucka, u jesen 2012. Od tada do zaključno SP 2019. u korejskom Gwangjuu, Anđelo je bio neizostavan dio Barakuda. U Budimpešti 2017. je odigrao stvarno posebno i sad dolazimo do onog nadimka za to ljeto, za tu akciju - Komandos. Šetka se naime posljednji pridružio reprezentativcima jer je koji tjedan prije SP još igrao za Romu kvalifikacije za Serie A. Došao je umoran, ali umor se u vodi zamijetiti nije mogao. Štoviše, na SP 2017. je imao dakako primarno obrambene zadatke jer jest branič, ali od susreta do susreta, od suparnika do suparnika, ako je trebalo "ordinirati" na lijevoj strani – bio je tamo. Dva dana kasnije poseban zadatak na desnoj strani – misija obavljena. Zato ga prozvasmo Komandos.
- Ma, te su godine bile prelijepe. Svega je tu bilo, lijepih stvarno trenutaka. Jedno prekrasno razdoblje u mojem životu koje je obilovalo medaljama, nije nam nedostajalo uspjeha, a onda je sve lakše. To je život na valu koji te gura naprijed. Svake smo godine osvojili nešto.
I tako 14 puta. Anđelo Šetka. Jedan od najtrofejnijih sportaša Splita i hrvatske vaterpolske reprezentacije.