Prije točno deset godina prvi smo put ubilježili nastupe naturaliziranih igračica u hrvatskoj ženskoj vaterpolskoj reprezentaciji. Doduše, nije se radilo o klasičnom obliku naturalizacije budući da je bila riječ o dvjema Amerikankama hrvatskog podrijetla; na EP-u u Zagrebu 2010. boje Lijepe Naše branile su Blaise Stanicic i Andrea Artukovich, obje tada u Mladosti. Nakon desetljeća tu su sada još tri Hrvatice iz “bijelog svijeta”: Ema Carević s Novog Zelanda, Ana Miroslavić iz Toronta, u Kanadi, a treća je Natasha Trojan Jimenez.
- Rođena sam u Barceloni 4. ožujka 2001. Majka mi je Katalonka, otac Korčulanin, Dario Trojan - u uvodnom će predstavljanju Natasha.
Otac Darijo, znaju bolji poznavatelji vaterpola, nekoć je igrao za KPK, pa Jug, da bi koncem 80-ih godina otišao igrati u Barcelonu. Na koncu je ondje ostao živjeti. Između ostalog, radi i u vaterpolu, dakako. Ondje je sudac u Prvoj ligi.
- U Hrvatsku sam dolazila svakog ljeta jer su mi ipak obitelj i prijatelji ondje.
Igra za Mediterrani
Vaterpolo je vaš ili očev izbor? Hajde, iskreno...
- Hehe... Počela sam trenirati plivanje, ali to mi se uopće nije sviđalo. Mrzila sam plivanje, pa sam se prebacila na košarku, ali u tomu sam bila stvarno loša. Onda me je otac pitao bih li voljela igrati vaterpolo. U početku nisam htjela, ali probala sam i prvi mi je dan bio baš vrlo zabavan. Vaterpolo me obuzeo. U početku je to bio hobi, a sada je moj sport - veli Trojan Jimenez, vratarka po specijalnosti, inače prva čuvarica mreže prvoligaša Mediterranija iz Barcelone.
Natasha je bila u nekim programima, kampovima Španjolskog vaterpolskog saveza, ali nije nikad nastupila za Španjolsku. Upravo je stoga njezina prijava za Hrvatsku i mogla biti ekspresna.
- Uspostavili smo kontakt prije 4 mjeseca. Otac me pitao jesam li zainteresirana i eto me ovdje. Prva moja utakmica za reprezentaciju bila je protiv Portugala u kvalifikacijama za EP.
U prvim dvjema utakmicama EP-a branila je po jednu četvrtinu, i to jako dobro. Protiv Srbije je prednost imala prva vratarka Ratković, no protiv Ruskinja je Trojan Jimenez branila tri četvrtine i s 4 obrane bila jedna od boljih naših igračica. Koliko je jezična barijera, koja još ipak malo postoji, otegotna okolnost?
- U početku mi je bilo dosta teško, ali kada slušate neki jezik cijelo vrijeme, mora vam ući u uho. Ponekad mi zna biti malo frustrirajuće jer ne znam točno reći što želim. Razmišljam na španjolskom, a moram to reći na hrvatskom, a ako u sve ubacimo još i engleski... Je, još postoji jezična barijera, ali sve je manja.
Dala nam putokaz
Natasha je dijelom Hrvatica, dijelom Katalonka. Brani za našu zemlju, ali iz njezina stava jasno se razabire sasvim drukčiji mentalitet. Osobno bismo rekli, puno bolji i zdraviji od našeg. Naime, na upit koliko ih je pogodilo onih 34:1 protiv Rusije, hrvatska vratarka iz Barcelone jednostavno će i iskreno.
- Ne, ne, meni je bilo zabavno, odnosno dobro, jer nisam osjećala nikakav pritisak, uživala sam u utakmici. Pokušala sam što više obraniti i malo organizirati ekipu u obrani.
To je bit sporta, one riječi - “uživala sam u utakmici”. Mi Hrvati sport doživljavamo strašno dramatično, kao da je to nešto jako ozbiljno, pa smo ili euforični, ili sarkastični, ili samo kritici skloni. Da, izgubile su 34:1, pa što onda? Prije toga su dobile, pa će opet dobiti ili izgubiti, ali dok se u sportu, u utakmici, uživa, sport ima svoj smisao. Medalje su, dakako, nagrade za one najbolje, ali smisao je svega uživanje, zabava, smijeh, zdravlje, razonoda. Možda mi Hrvati i to jednom shvatimo. Natasha Trojan Jimenez dala nam je putokaz.