Godina 2025., prva postolimpijska godina, u svakom je sportu jasno i začetak novog olimpijskog ciklusa. To je onaj trenutak u kojem, kada je riječ o loptačkim, kolektivnim sportovima, izbornici sasvim logično ubacuju i neke nove, mlađe igrače. U ovisnosti o trenutku i potrebi, radi se ili o potpunom pomlađivanju sastava ili o djelomičnom redizajnu ili iskušavanju mlađih potencijala. Sve navedeno tako jasno vrijedi i za Barakude.
Hrvatska vaterpolska reprezentacija je 2024. godinu učinila svojom vjerojatno i najboljom godinom u povijesti. Odlična je bila 2012. (zlato na OI u Londonu i u Svjetskoj ligi u Almati), iako ne zaboravimo da se te godine nismo proslavili na EP u Eindhovenu (9. mjesto). U tom bi kontekstu onda ipak 2024. godinu orisali kao najbolju (srebro na EP u Dubrovniku i Zagrebu, zlato na SP u Dohi i srebro na OI u Parizu). No, nakon Pariza je valjalo ipak porazmisliti o novom ciklusu. Jer, u odnosu na Pariz za Barakude je svoje odigrao Maro Joković (37), a vidjet ćemo hoće li baš moći izgurati cijele nove četiri godine centarski tandem Josip Vrlić (38) i Luka Lončar (37). Stoga je tim shvatljivije što je izbornik Barakuda Ivica Tucak u ovosezonski Svjetski kup (natjecanje nekoć znano pod imenom Svjetska liga) pozvao, oprobao neke mladiće vrlo obećavajućih kapaciteta. Od vratara Maura Ivana Čubranića (20), preko centra Branimira Hercega (25 - igrao je u siječnju u rumunjskoj Otopeniju), do vanjskih igrača Duje Pejkovića (27), Mare Šušića (18), Vlahe Pavlića (20). Od ove petorice razvidno je da godinama malo odskaču Herceg i Pejković, ali... Centri ionako kasnije igrački sazrijevaju, a osim toga osim Herceg u izbornikovom fokusu je sigurno i Riječanin Viktor Tončinić (18) kojeg u Podgorici nije bilo zbog ozljede. Glede Pejkovića, pa nemojmo zaboraviti i da se jedan Jerko Marinić Kragić ustalio među Barakudama tek u 29. godini.
Nakon dva turnira Svjetskog kupa, kvalifikacijskoj u Rumunjskoj i nedavnog završnog u Crnoj Gori, zanimalo nas je mišljenje izbornika Ivice Tucka. Ne o 4. mjestu na turniru, nego o "mlađem valu" hrvatskog vaterpola koji dolazi.
- Načelno sam zadovoljan. Oba turnira, pa tako i posljednji u Podgorici valja promatrati kao kontrolni. Tako ja to gledam - zbori izbornik Tucak i nastavlja.
- Očigledno je bilo da su svi igrači potrošeni i umorni. Znam da će neki sada na ovo reći "i ostali su umorni i ostali igraju", ali imam odgovor na to. Ne, nije isto jer ostali ne igraju ovoliki broj utakmica i putovanja i jaku ligu, regionalnu, kao što igraju naši igrači. To ne igraju ni Grci, ni Španjolci koji imaju svoju ligu u kojoj su putovanja u radijusu 20 km. Kod nas, trebate doći iz Dubrovnika u Kragujevac ili iz Zagreba, Splita u Valjevo i da ne nabrajam dalje.To je razlika. Zato kažem da je umor vidljiv. Međutim ono na čemu ćemo morati puno raditi je obrana od koje sve polazi. Do velikih rezultata vas uvijek vodi obrana. Nikada napad, nego obrana - odlučno će Tucak.
Nešto slično je hrvatski izbornik rekao odmah nakon visokog poraza u polufinalu Svjetskog kupa u Podgorici, od Španjolaca (19:14). Tada je izbornik spomenuo kako će baš ta utakmica, u pripremama za Svjetsko prvenstvo u Singapuru koje je daleko najbitnije natjecanje Barakuda ove godine, biti polazišna točka, osnova svakog daljnjeg razgovora, treninga, priprema...
- Mi smo u toj utakmici u prve dvije četvrtine primili 14 golova. Ne sjećam se da je ikada Hrvatska dobila toliko golova u dvije četvrtine. Takvu utakmicu je teško onda dobiti. Da smo za broncu i dobili Mađarsku, ne mijenja posebno značaj. Ono što jest dobro iz baš te utakmice protiv Mađara je da nema izgubljene utakmice, nema izgubljene lopte.
Tu mislite na podatak da je manje od dvije i pol minute do kraja suparnik vodio 2 razlike i da se nije činilo, onako na prvi pogled i s tribina, da se to da dostići.
- Da, to je ono što nas krasi i to je dobro, ali da nam predstoji puno posla, to je točno. Stvaramo jednu novu momčad, otvorili smo prostor mladim igračima. Svi su dobili priliku. Čak i veliku rolu, od Čubranića preko Šušića, Pavlića, Pejkovića. I... zadovoljan sam. Imamo se kako se kaže za što uhvatiti.
Jedno mladićima izbornik zamjera, ako smo ga dobro shvatili.
- Jedna stvar vrijedi za sve, to sam i s njima iskomunicirao, a pogotovo se odnosi na mlade igrače. Toleriram i promašeni zicer i peterac neiskorišten, to je sastavni dio igre. Igra je sastavljena od dobrih stvari i pogrešaka i to toleriram. Ono što ne dopuštam je loša obrana, ne podignut blok, nedostatak agresivnosti u obrani. To ne! To mi bode oči, to sam komunicirao s mladim igračima i na tom će biti puno posla. Sve u napadačkom dijelu može. Moj doživotni kredit u tom pogledu imaju svi, što se tiče napada, ali u pogledu obrane ne. Tu nemam previše kredita.
Protiv Španjolske je doista bila porozna, ali dan kasnije protiv Mađarske zamijetili smo baš u tom pogledu puno jači voljni moment, više koncentracije, odgovornosti...
- Vaterpolo ide polako u smjeru vaterpola gdje će te morati imati 12-15 obrana vratara, ali te obrane mogu doći samo iz agresivne obrane. Nema pasivnosti i onda očekivanja da će nas Bijač ili netko drugi spasiti. To ne ide više, zaboravljena priča. Dakle, s agresivna obrana, frenetični skokovi, "maltretiranje" suparnika, "kidanje glave" suparniku, kako se u žargonu našem veli. Sve kako bi pomogli vrataru. To je jedini jasan put, meni je znano kako to treba izgledati i na tomu ćemo inzistirati. Meni je jasno da to neće doći preko noći. Čeka nas dugačak i naporan put, ali imamo se za što "uhvatiti" i ja sam optimističan kao što sam uvijek bio.
Komentari (0)
Komentiraj