Naš najdraži Rus, Konstantin Harkov je ogledni primjer kakav treba biti i što treba nekoj hrvatskoj reprezentaciji donijeti, naturalizirani sportaš. Dodana vrijednost. Ono nešto što možda u datom trenutku nemate u vlastitom dvorištu. Vaterpolisti ili Hrvatski vaterpolski savez to zna i bira, te pogađa odlično. Xavi Garcia je s Hrvatskom osvojio olimpijsko srebro i svjetsko zlato (navodimo samo one najveće).
Konstantin Harkov u svojoj prvoj godini pod hrvatskim stijegom, odmah europsko zlato. Jedan je iz Barcelone, drugi iz Moskve. S različitih kuteva Europe. Obojica pak ljevaci, obojica perfektno i lagano uklopljeni u momčad, a obojica majstori za finala. Xavi je u Budimpešti "uvalio" zadnja dva gola za naslov svjetskog prvaka. Mađarima. Kosta je "utrpao" prvi, ali kasnije i još dva "komada". I opet Mađarima.
- Ne znam što reći sada, u ovom trenutku. Emocije su mi sada tako snažne. Hvala ovoj mojoj ekipi, momčadi u kojoj sam ja, na tim emocijama. Hvala na borbenosti. Odlična utakmica od početka do kraja i hvala navijačima.
Kostu smo prvi put vidjeli u ljeto 2018. U Barceloni, na Europskom prvenstvu. Igrao je tada još za Rusiju, a baš je tog ljeta potpisao za Mladost. U ruskoj je reprezentaciji imao status drugog ljevaka, ulazio je s klupe. Prvi je bio Ivan Nagaev. Međutim... taj mali, tada 21-godišnjak, brz poput torpeda i izvanrednog šuta se nametao tijekom tog turnira na čijem je kraju bio poravnat s Nagaevim. Dvije godine kasnije je na EP u Budimpešti, još uvijek za Rusiju bio prvi strijelac turnira. Te je sezone, 2020./21. "eksplodirao". Uostalom, sa Žapcima sa Save, klubu u kojem je postao svjetska klasa, osvajao je naslov državnog prvaka, 2 kupa, regionalnu ligu. Sve to vrijeme je bio ipak relativno stidljiv, nije puno pričao, još se malo borio s hrvatskim jezikom. I skrivao je emocije.
U subotnjem finalu u Spaladiumu je otkrio neko novo lice. Prvi gol, minuta treća, "kaćuša" s desne strane. Šut i gol točno onakav kakav je usavršio u Zagrebu, ali više od toga, okret prema klupi i usklik oduševljenja pomiješan s grimasom odlučne snage. Odmah, u startu! Takvog ga nikad, ali baš nikad nismo vidjeli. "Nabrijan" 100 na sat. A još kad mu uđe, na ovakav način prva lopta. Ma, potpisali smo istog trenutka - ovo je njegova noć. Njegova utakmica.
- Ovo je ipak bilo finale. Ne možeš drukčije osjećati, kao sportaš živiš za onakve trenutke. Borba za zlato, nema više, od toga.
U međuvremenu je popravio i hrvatski. Sada to ide glatko i tečno. Malo se osjeti ona ruska jezična mekoća, ali sasvim drugi Kosta. Možda ga je malo i jednogodišnji boravak u Splitu, u Jadranu, "oslobodio". To je takav grad. I baš je tu zablistao, dao svoje najbolje. Pokušao je otkriti što im je posljednje izbornik rekao u svlačionici.
- Uh, sad se ne mogu sjetiti... A da, "uživajte u utakmici, zauzmite pobjednički stav i idemo naprijed".
Jesu li vas ičime iznenadili Mađari?
- Borili smo se žestoko, ali finale nikada neće i ne može biti lagano. Pogotovo ne s Mađarskom. Oni su odlična i mlada momčad isto koja se isto sjajno borila, ali je rezultat ovog puta na našoj strani.
Srećom, na našoj strani je i jedan Moskovljanin. On jest Rus i to će uvijek biti, ali je isto tako i naš, Hrvat. Stoji pod hrvatskim barjakom, igra pod hrvatskom kapicom, a kako se bori za hrvatske boje, to je svatko u subotu navečer mogao vidjeti. Kada je došao odnosno odlučio uzeti hrvatsko državljanstvo, igrati za našu reprezentaciju, obrazložio je tu odluku na način na koji nas je u subotu nakon utakmice samo podsjetio.
- Došao sam zbog ovoga - rukom je pokazao prema punim tribinama i prema prsima. Na kojima sjaji, svijetli zlato.
- To je ono što sam želio, ono što sam htio. Igrati velika natjecanja, boriti se za medalju, ući u finale i imati zlato oko vrata. To mogu s Hrvatskom, ali to i želim s Hrvatskom.
Baš kao što je i Hrvatska željela njega, baš kao što Barakude trebaju Harkova. To je primjer što trebamo dobiti kada nekome dajemo putovnicu, državljanstvo. Trebamo dobiti finaliste, trebamo dobiti zlato. Nakon Xavija imamo Kostu. Naš najdraži Rus.