Barakude neće po dobrom pamtiti Tokio, niti će Tokio ući u ljetopise osobitih ostvarenja hrvatskog vaterpola. Činjenica da smo na koncu doduše bili dva mjesta bolje plasirani od svjetskog prvaka (Italija) ili da smo s nemjerljivo boljim omjerom završili Igre nego pobjednik Svjetske lige Crna Gora (2-6), kao da je uostalom malena, gotovo pa nikakva razlika između nas i Španjolske, kojoj se vaterpolski svijet divio tjedan i pol dana, da bi na koncu ostali praznih ruku (četvrto mjesto), nije i neće biti utjeha. U taboru naše reprezentacije su ionako prvenstveno gledali sebe, što je i jedini ispravan pogled i put, tako da usporedbe s onime što su učinili ili nisu učinili drugi, ne mijenja ocjenu hrvatskih nastupa na OI u Tokiju.
Međutim, koliko god se nameću neki problemi o kojima smo već pisali, a koje je Tokio samo dodatno više razotkrio, turnir u glavnom japanskom gradu ponudio je i neke svijetle točke. Najsvjetlija je svakako Luka Bukić (27). Bez imalo razmišljanja, daleko najbolji hrvatski igrač na Olimpijskim igrama u Tokiju. Praktički jedini Hrvat koji se u završnim statistikama olimpijskog turnira našao u vrhu po mnogim parametrima.
4. najbrži plivač
Najupečatljiviji je svakako njegov napadački učinak, podatak da je s 20 golova drugi strijelac turnira, iza Crnogorca Ivovića koji je dao tri pogotka više. No, Bukić se nalazi i u najučinkovitijih 5 igrača u pozicijskom napadu, dok je uz Mađara Manhercza najbolji strijelac turnira u situacijama s igračem više. Posebno zanimljiv podatak jer iz njega se zrcali i u koga suigrači imaju najviše povjerenja odnosno tko je onaj koji završava akcije. Uz to je i 4. najbrži plivač za prvi napad. Realno, bilo mu je itekako mjesta i u idealnoj sedmorci Igara. Sigurno više od Japanca
Inabe.
- Sve je to lijepo, ali nikada to nije bitno jer kako god da sam ja ili bilo tko drugi od nas igrao, na kraju krajeva mi nismo uspjeli. Nismo napravili ono po što smo došli, pokušati osvojiti medalju, tako da mi ovi podaci baš i nisu utjeha - točno će ipak ustvrditi Luka Bukić.
Ispravno mišljenje sportaša, ali podaci koje smo naveli i nisu nakana nuđenja utjehe već samo iskazivanje potvrde nečije kvalitete, naglasak da nije baš ostao nezamijećen plod rada, truda i talenta.
- U vaterpolu individualne nagrade nisu toliko bitne, te nemaju značenje ako se ne osvoji medalja. Zato sam i danas razočaran jednako kao i svi suigrači.
Luka je po još nečemu rekorder u hrvatskom sastavu ovog ljeta na izmaku. U Tokiju je uz Jokovića s prosjekom od 27 minuta proveo daleko najviše vremenu u bazenu, ne računajući jasno vratare. Bukića mnogi površniji pratitelji vaterpola ponajviše “vide” u napadu, ali sjajnu je rolu odigrao i u obrani. E sad, to mora htjeli ne htjeli ostaviti malo traga upravo u napadačkoj ulozi.
- S te strane mislim da nas je Pero Kuterovac, naš kondicijski trener sjajno pripremio, tako da nije bilo nekih problema. Barem što se mene tiče. Naravno, teško je igrati cijelu odnosno većinu utakmice, u oba smjera, ali mislim da sam bio spreman po tom pitanju. Konačno, i u klubu sam, u Mladosti prošlih sezona igrao većinu utakmice, tako da mi nije strano. Ne bih rekao da smo u fizičkom pogledu bili lošiji od konkurencije.
Sad bez stanke 12 mjeseci
Možda se varamo, ali primjećujemo i neku novu ulogu u reprezentaciji. Ne samo obrambenu, nego i organizacijski u napadu.
- Donekle jer mislim... Ako se zove akcija za igrača više, to uvijek zove Joković recimo. Naravno da komuniciramo svi, ako vidimo nešto u napadu, no ne bih rekao da ja imam neku osobitu ulogu organizacije. Svi daju doprinos, a zadnja je uvijek od starijih igrača, Jokovića ili Bušlje.
Kakvi smo s podmlatkom? Joković, centri Lončar i Vrlić, Bušlje... svi oni odrađuju svoj dio posla, ali čine to posjednjih 10-15, neki i više godina. Nama se čini manjak vrhunske kvalitete u nas, u dobi od 18-20 ili 21 godinu.
- Prvo, ja se nadam da će ovi stariji što duže još ipak ostati s nama. Centri Lončar i Vrlić su po meni i dalje među najboljima na svijetu. Kada svi igraju protiv nas zonu, što je očekivano, jasno da nije ni njima baš lako postići gol. Što se mlađih tiče, to nije nešto za što sam ja nadležan, ali osobno mislim da imamo dovoljno kvalitetnih, jako dobrih mlađih igrača i da nema straha po tom pitanju - veli Luka Bukić, najbolji Barakuda na OI u Tokiju pred kojima je sad tri tjedna odmora, a onda ponovo “u rudnik”.
To rudarenje će potrajati sada bez stanke više do 12 mjeseci. Naime, osim domaćih klupskih natjecanja, Premier regionalne lige, euro-kupova, pa natjecanja reprezentacije kao što je Svjetska liga, sljedeća 2022. nosi i SP u Fukuoki u svibnju, a onda u rujnu veliko finale s EP u Splitu. Od Luke Bukića, kojeg je Tokio lagano promovirao u lidera ove generacije, u sljedećih će se 12 mjeseci očekivati puno. Još i više od onog što je dosad dao. Odlična je stvar što je on na to spreman...