Tri desetljeća točno, koliko je hrvatske samostalnosti, pratimo vaterpolsku vrstu po svim meridijanima i paralelama. U tih 30 godina, velikih natjecanja, a pod tim podrazumijevamo samo OI, SP i EP barem jednako toliko, a uz različite turnire, svjetske lige i kupove, mogla bi se brojka popeti i do 50 najmanje.
Bilo je u tom razdoblju trenutaka općeg razočarenja, ponekad i skandala pa do časova opravdane euforičnosti i slavlja. Od EP u Sheffieldu 1993. preko prve olimpijske kolajne u Atlanti 1999. do ljetošnjeg SP u Budimpešti 2022. Prodefiliralo je ovim novinama 200-tinjak najboljih hrvatskih vaterpolista u tom vremenu, te dakako svi izbornici.
Od pokojnih Antunovića i Silića, preko Đuha, Kovačevića, Roje, zatim karizmatičnog i trofejnog Rudića koji je Hrvatsku i uzdigao na razinu svjetske velesile, pa do sadašnjeg Ivice Tucka. Inače, s 10 godina na hrvatskoj klupi, najdugovječniji vaterpolski izbornik.
U tih 10 godina intenzivnog druženja i s Tuckom, nismo sigurni ipak je li mu ijedan pripremni ciklus bio toliko baš složen, zahtjevan. Iz dva razloga.
Prvo, u razmaku 2-2,5 mjeseca morao je tempirati formu i pripremiti momčad za dva velika natjecanja (SP u Mađarskoj i EP u Splitu), što bi bilo iznimno složeno za svakog trenera, u svakom momčadskom sportu.
Drugo, sve to morao je učiniti s pomlađenom, potpuno izmijenjenom momčadi u odnosu na Tokio. Od igrača iz prošle godine na ovom su turniru u Spaladium Areni njih samo četvorica - vratar Bijač, centar Vrlić i igrači s lijeve strane, Fatović i Bukić.
Najzahtjevnija Tuckova godina?
- Bez ikakve dileme, za mene i stožer, a za mene posebno jer se stručni stožer malo i mijenjao “putem”. Izuzev našeg Damira Luketića (fizioterapeut, op. a.) koji je tu i više nego ja. Ine će nas sve promijeniti - prvo će u ležernom tomu izbornik Tucak.
- Teška godina jako, i bez pretjerivanja me ovo ljeto strašno iscrpilo. Mislim, jednako igrače, pomoćnike, kao i mene. Ne želim ja sada stavljati sebe u prvi plan. Radili smo savjesno, naporno, dugo, predano, punim srcem i entuzijazmom, a po mom mišljenju i kvalitetno. Stalno smo u analizama, razgovorima budući da je ovo jedna posve nova, ali i bitno mlađa reprezentacija. I sad, u tako kratkom vremenu vam se još poklope i takva dva velika natjecanja. S mnoštvom pitanja koje smo sami sebi postavljati? Kako da izgleda ta reprezentacija, što je optimalno za ovog, što za onog suparnika...
Ono daleko najintrigantnije ili najteže je spoznaja da više nema Bušlje, Jokovića, Garcije, Obradovića, Lončara..., a sa svima njima i ustanovljenog automatizma u igri.
- Najteže je bilo uigrati ove sve nove dečke, “stvoriti” momčad na neki način. Strašno je važno da oni postanu baš momčad, jedan tim, s unutarnjom “kemijom”. Ima tu još posla, ali sve ovo kao što sam već rekao ima obrise reprezentacije koja uistinu može pobijediti svakoga. Da, imamo amplitude u igri i od utakmice do utakmice, ali to su vam baš u sportu karakteristike momčadi u stvaranju. Opet, mi ne gubimo glavu niti kada padnemo jako, kada gubimo visoko. To se odnosi na onu utakmicu protiv Grčke za broncu na Svjetskom prvenstvu. Grci su poveli 4:0, ali mi smo se vratili, došli na 5:4 i dobro, neću se opet na te detalje vraćati. No, to vam je primjer da između njih postoji želja, zajedništvo, kemija između momčadi. Promatram ih sa strane, za ručkom, večerom, u autobusu. Traže od mene povremeno dopuštenje da svi zajedno izađu na večeru, što ja uvijek odobravam. Sa zadovoljstvom. Tu je važna uloga kapetana Krapića, dokapetana Bijača i najiskusnijeg Vrlića. Oni tamo daju obol. Mislim, ja sam svjestan da ćemo igrati i neke lošije utakmice, neke sjajne, ali ovo je u ovom trenutku vrlo dobra reprezentacija.
U biti, cijelo ljeto donekle i apeliramo na strpljenje javnosti. Općenito i ne samo glede Barakuda, već u cijelom sportu. Suludo je očekivati da neka momčad već u kolovozu, na početku sezone “leti” terenom ili da potpuno nova, a mlada i nedovoljno iskusna reprezentacija, na svakom turniru zakorači na postolje. Nisu dovoljni mjeseci, već pokoja godina. Uostalom, veliki Rudić je prvu medalju s Hrvatskom koju je on stvarao osvojio nakon više od dvije godine mandata (Melbourne 2007.).
- Mi moramo priznati da više nemamo igrače u kvalitativnom smislu na onoj razini koju smo imali donedavno, a tu mislim na rang jednog Sukna, Jokovića, a ako ćemo i još starije onda Barača, Boškovića... Tog moramo biti toga svjesni, ali imamo mlade igrače koji će takvo što možda tek postati. Ne danas, ne odmah! Ne ide to tako.
U Zagrebu 2010. kada smo posljednji puta bili domaćini EP javno se i bez sustezanja uoči turnira najavljivalo zlato. Sada, u Splitu 2022. takvo što ne može nitko reći. Nada je jedno, želja, ali...
- To su dvije različite priče. Ona iz Zagreba 2010. je reprezentacija koja formirana već tamo krajem 2004. I ona je imala uspone i padove. Bili su svjetski prvaci 2007., ali i neuspješni na EP 2006. i na OI 2008. Međutim, oni su bili programirani da uspiju tako nekako, u vremenu 2010. do 2012. Ova sadašnja reprezentacije je na početku.
Ili ondje gdje je bila prijašnja, Rudićeva.
- Ja sam siguran da će nekolicina igrača koji sada u Splitu debitiraju ili ovog ljeta tek debitiraju, da će u vrlo bliskoj budućnosti biti vrlo veliki igrači i da će imati što reći u svjetskom vaterpolu.
